- 1 -              Rev 1230/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1230/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnici T. G., odvjetnici u Z., protiv tuženika H.-O. d. s. d.o.o., Z., OIB: ..., radi utvrđenja povrede prava zbog diskriminacije, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-874/2020-2 od 27. kolovoza 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj Pr-96/17 od 5. listopada 2018., ispravljena rješenjem tog suda broj Pr-96/17 od 28. veljače 2019., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-874/2020-2 od 27. kolovoza 2020. preinačena je presuda Općinskog suda u Zadru broj Pr-96/17 od 5. listopada 2018. ispravljene rješenjem tog suda broj Pr-96/17 od 28. veljače 2019. tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je sadržaj odredbe čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu, objavljenog u Biltenu broj 370 Vjesnika HRP i čl. 117.a Pravilnika o radu HEP-ODS, diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika skupine zaposlenika starijih od 63 godine i 6 mjeseci, slijedom čega propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju Ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje, kao i zahtjev da se tuženiku naloži na ime naknade štete zbog povrede prava na jednako postupanje isplatiti 379.177,44 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao iznos u visini otpremnine koju bi ostvario primjenom odredbe čl. 121. Kolektivnog ugovora za HEP i čl. 117. Pravilnika o radu tuženika, te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 750,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a Zakona o parničnom postupku pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sudskim vijećem, odnosno njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika te potvrđivanjem prvostupanjske presude.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) iznimno stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa; o utvrđivanju majčinstva ili očinstva; u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije; u povodu tužbi radi objave ispravka informacije.

 

Prema odredbi čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) odredbe tog Zakona o reviziji primjenjivat će se na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu tog Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.

 

Kako je pobijana drugostupanjska presuda donesena u povodu tužbe za zaštitu od diskriminacije, a donesena je 27. kolovoza 2020., dakle nakon 1. rujna 2019. od kada je stupio na snagu izmijenjeni ZPP, to je protiv pobijane presude dopušteno podnošenje revizije bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sve na temelju odredbe čl. 382.a ZPP. U skladu s tim, bespredmetan je prijedlog tužitelja za dopuštanje revizije pa se ovaj sud nema potrebe dalje na taj prijedlog osvrtati.

 

Polazeći od odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja podnesene na temelju odredbe čl. 382.a ZPP-a ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara da bi pobijana presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer ista upravo sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost presude može ispitati.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Kako je drugostupanjski sud upravo postupajući u skladu s citiranom odredbom, ocjenom izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice, a na temelju kojih je ocijenio da je tuženik, a na kome je bio teret dokazivanja, dokazao da u njegovom postupanju prema tužitelju, a vezano za primjenu odredbe čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu i čl. 17.a Pravilnika o radu HEP-a nije bilo diskriminacije, to se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a. Kako pak drugostupanjski sud prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica za ovaj spor i nije primijenio odredbu čl. 221.a ZPP-a, jer za to nije bilo potrebe, to je neosnovan revizijski prigovor kojim se pokušava prigovoriti da bi u donošenju pobijane presude bila počinjena bitna  povreda  odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 221.a ZPP-a.

 

Revizijski pak navodi tužitelja kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti pobijane presude vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 71. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.

 

Odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen prema tuženiku na utvrđenje da je sadržaj odredbe čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu i čl. 117.a Pravilnika o radu tuženika diskriminirajući u odnosu na njega kao pripadnika dobne skupine zaposlenika starijih od 63 godine i 6 mjeseci starosti, zbog čega da propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje, a zbog čega tužitelj od tuženika traži da mu naknadi uzrokovanu povredu tog prava isplatom iznosa 379.177,44 kn kao visine odgovarajuće otpremnine.

 

Pobijanom presudom drugostupanjski sud je preinačenjem prvostupanjske dosuđujuće presude, odbio tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da je tuženik, a na kome je u smislu odredbe čl. 20. Zakona o suzbijanju od diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) bio teret dokazivanja, dokazao da sadržajem odredbe čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu objavljenog u Biltenu broj 370 Vjesnika HRP (dalje: KU HEP) i čl. 117.a Pravilnika o radu HEP-ODS (dalje: Pravilnik o radu tuženika) tužitelj kao pripadnik radnika tuženika dobne skupine starije od 63 godine i 6 mjeseci nije bio doveden u nepovoljniji položaj od drugih radnika tuženika koji nisu pripadali toj dobnoj skupini, a sve polazeći od odredbe čl. 9. st. 2. toč. 8. ZSD.

 

Prema odredbi čl. 9. st. 1. ZSD diskriminacije je u svim pravnim oblicima zabranjena.

 

Prema odredbi st. 2. toč. 8. tog članka na osnovi dobi, ako je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve socijalne politike, socijalne i zdravstvene zaštite, politike zapošljavanja, promicanja ciljeva tržišta rada i stručnog osposobljavanja, te ako su sredstva za njegovo postizanje primjerena i nužna. Primjerice diskriminacijom se ne smatra: određivanje najniže ili najviše dobi i/ili profesionalnog iskustva i/ili stupnja obrazovanja kao uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ili kao uvjeta za stjecanje drugih pogodnosti vezanih za radni odnos, određivanje prikladne i primjerene najviše dobi kao razloga za prestanak radnog odnosa, a koje je sukladno uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu, propisivanjem dobi ili razumnog razdoblja zaposlenja kao uvjeta za stjecanje ili ostvarivanje prava na mirovinu, ili drugog prava iz sustava socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nesposobnosti i određivanje dobi kao uvjeta za pristup obrazovanju ili određenim dobrima ili uslugama, pod uvjetom da su zadovoljeni uvjeti iz prve rečenice ove točke.

 

Polazeći od nespornih te onih u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da je odredbom čl. 122. KU HEP, a koji je stupio na snagu 1. srpnja 2016. određeno da radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci poslodavac ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga, a sadržaj te odredbe

 

- da je unesen i u izmijenjeni Pravilnik o radu tuženika uvođenjem čl. 117.a i primjenjuje se na radnike tuženika,

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu koordinator broj 4, 31.4.1/12 s koeficijentom 3,8, sukladno Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji, a na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 28. siječnja 2013.,

 

- da je 7. rujna 2017. tuženik donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji sa njegovom primjenom od 1. studenoga 2017., a nakon čega

 

- da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove koordinatora, šifra radnog mjesta 55.4.1./11 s koeficijentom 3,8, uz prethodno ponuđeno sklapanje sporazuma o prestanku ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora, sukladno novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta,

 

- da je tužitelj odbio sklopiti kako ponuđeni sporazum o prestanku ugovora o radu tako i novi ugovor o radu, a u koje vrijeme

 

- da je tužitelj imao navršenih 63 godine i 6 mjeseci života, te da je tužitelj 4. kolovoza 2018. navršio 65 godina života, a

 

- da je Odlukom tuženika od 1. kolovoza 2018. tužitelju utvrđen prestanak ugovora o radu sklopljenog 28. siječnja 2013. sa danom 3. kolovoza 2018., jer je tužitelj 4. kolovoza 2018. navršio 65 godina života i ima preko 15 godina radnog staža (ukupno 40 godina radnog staža), a s poslodavcem nije drugačije dogovorio,

 

sagledavajući ih u svjetlu odredbe čl. 9. st. 1. i st. 2. toč. 8. ZSD, nameće se kao pravilna ocjena iz pobijane presude da u konkretnom postupanju tuženika prema tužitelju u primjeni odredbe čl. 122. KU HEP i čl. 117.a Pravilnika o radu tuženika on nije bio diskriminiran u smislu dovođenja tužitelja u nepovoljniji položaj na osnovi dobi.

 

Naime, kako to pravilno ocjenjuje drugostupanjski sud sporne odredbe KU HEP te Pravilnika o radu tuženika imale su za cilj i svrhu pružiti potpunu sigurnost radnicima određene životne dobi (starijih od 63 godine i 6 mjeseci) u smislu da im poslodavac ne može otkazati ugovor o radu, čak i kada za to na strani poslodavca postoje opravdani razlozi zbog kojih bi inače bilo dopušteno otkazivanje ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga. Pritom, izvjesno da je pri donošenju spornih odredbi KU i Pravilnika o radu, poslodavac imao u vidu nespornu činjenicu da radniku koji je navršio 63 godine i 6 mjeseci života, a do navršetka 65 godina života (kao jedne od pretpostavki za ostvarenje starosne mirovine) mu nedostaje 1 godina i 6 mjeseci, je daleko teže ostvariti pretpostavke za sklapanje ugovora o radu kod novog poslodavca, obzirom na potencijalne protukandidate mlađe životne dobi. Dakle, sporne odredbe kako KU HEP tako i Pravilnika o radu tuženika niti su imale za cilj, a niti su u njihovoj primjeni bile diskriminirajuće za tužitelja po osnovi dobi, jer su naprotiv one bile izraz objektivnog i razumnog postupanja tuženika, koje su opravdane legitimnim ciljem socijalne politike, te one kao sredstvo postizanja tog cilja bile primjerene.

 

Dovoditi u sumnju legitimnost opisanog cilja ovih odredbi, a kojima je tužitelj bio zaštićen od otkazivanja ugovora o radu do umirovljenja, time da bi bez njihovog postojanja tužitelju moguće bio dat poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu i time mu bilo omogućeno ostvarivanje otpremnine, je deplasirano. Doista je teško prihvatiti tezu tužitelja da odredbe KU HEP-a i Pravilnika o radu tuženika koje tuženiku kao poslodavcu ne dopuštaju da radniku određene životne dobi (starijem od 63 godine i 6 mjeseci) dade poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu su realno nepovoljnije od odredbi koje ne bi priječile poslodavca da radniku određene životne dobi (stariji od 63 godine i 6 mjeseci) dade poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Naime, upravo mogućnost otkazivanja ugovora o radu, a zbog poslovno uvjetovanih razloga (uz izvanredni otkaz ugovora o radu radniku) je okolnost koja za radnika znači nesigurnost i neizvjesnost za njegov radnopravni položaj, a time i njegovu egzistenciju, pa odredbe KU HEP-a odnosno Pravilnika o radu tuženika ograničenjem mogućnosti korištenja takvog instrumenta od strane poslodavca prema radniku, doista nije moguće ocijeniti diskriminirajućim.

 

Slijedom navedenog, pravilna je ocjena iz pobijane presude da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa u visini moguće otpremnine.

 

Slijedom navedenog, reviziju je trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.