Broj: Kž Us 3/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Snježane Mrkoci kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 298. stavak 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00. 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog M. J., optuženog T. B., optuženog Z. M. i optuženog E. P. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 22. travnja 2013. broj K-Us-7/11, u sjednici održanoj 6. travnja 2017., u nazočnosti u javnom dijelu optuženog M. J., optuženog T. B. i njegovog branitelja, odvjetnika M. Š., optuženog Z. M. i njegovog branitelja I. M. te optuženog E. P. i njegove braniteljice, odvjetnice M. B.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaćaju se žalbe optuženog M. J., optuženog T. B., optuženog Z. M. i optuženog E. P., a u povodu tih žalbi i žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci proglašeni su krivim optuženici M. J. zbog kaznenog djela iz čl. 298 st. 2 KZ/97 uz primjenu čl. 61 KZ/97, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 1 (jedan) mjesec, T. B. zbog kaznenog djela iz čl. 298 st. 1 KZ/97 za koje mu je temeljem tog zakonskog propisa uz primjenu odredbe čl. 57 st. 2 i 4b KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, te zbog kaznenog djela iz čl. 333 st. 1 i 3 KZ/97, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, pa je temeljem čl. 60 st. 1 i 2 c KZ/97, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, Z. M. zbog kaznenog djela iz čl. 298 st. 1 KZ/97 za koje mu je temeljem tog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, te zbog kaznenog djela iz čl. 333 st. 1 i 3 KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci pa je temeljem čl. 60 st. 1 i 2 c KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, te E. P. zbog kaznenog djela iz čl. 298 st. 1 KZ/97 temeljem tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci.

 

Na temelju čl. 63 st 1 i 3 KZ/97 optuženiku M. J. u izrečenu kaznu uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. prosinca 2010. god. do 17. siječnja 2011. god., optuženiku T. B. od 29. prosinca 2010. god. do 14. siječnja 2011. god., optuženiku Z. M. od 29. prosinca 2010. god. do 21. veljače 2011. god. te optuženiku E. P. od 29. prosinca 2010. god. do 17. siječnja 2011. god.

 

Temeljem čl. 148 st. 1 u vezi čl. 145 st. 1 i 2 toč. 6 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), optuženici su dužni naknaditi troškove kaznenog postupka i to M. J. paušalnu svotu u iznosu od 700,00 kuna, Z. M. paušalnu svotu u iznosu od 600,00 kuna te E. P. paušalnu svotu u iznosu od 200,00 kuna dok je temeljem čl. 148 st. 5 ZKP/08, optuženik T. B. oslobođen plaćanja naknade troškova kaznenog postupka.

 

Temeljem čl. 80 KZ/97 od optuženika su oduzeti svi privremeno oduzeti školjkaši po vrst i količini kako su zaplijenjeni, a od T. B. su oduzeta plovila UM 25 i UM 230, te od optuženika Z. M. plovilo 241 UM.

 

Temeljem čl. 158 st. 1 i 2 ZKP/08 oštećeniku Republici Hrvatskoj djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjevu u iznosu od 2.804,550,00 kuna, te je naloženo optuženicima da solidarno nadoknade tu štetu Republici Hrvatskoj uz zakonsku zateznu kamatu po stopi od 16% počev od 29. prosinca 2010. god. pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci djelomično je odbijeno s imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 2.250,00 kuna kao i sa zahtjevom za nadoknadu troškova adhezionog postupka u iznosu od 4.920,00 kuna.

 

Temeljem čl. 82 st. 1 i 3 KZ/97 u vezi čl. 4 st. 1 Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem utvrđeno je da je iznos od 14.994 Eura, imovinska korist koju je optuženik M. J. ostvario kaznenim djelom iz čl. 298 st. 2 KZ/97, te mu je naloženo da taj iznos uplati u korist proračuna RH, a također je utvrđeno da iznos od 4.760 Eura predstavlja imovinsku korist koju je optuženik T. B. ostvario kaznenim djelom te je i njemu naloženo da taj iznos uplati u korist proračuna RH, dok je optuženiku Z. M. naloženo da iznos od 540 Eura koji predstavlja imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelom, uplati u korist proračuna RH.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači i optuženicima izrekne kazna zatvor u duljem vremenskom trajanju.

 

Protiv presude žali se i optuženik M. J. putem svog branitelja B. P. odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U žalbi je predloženo da se branitelj i optuženik obavijesti o javnoj sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno te je pristupio optuženik, dok branitelj, uredno pozvan nije pristupio.

 

Protiv presude žali se i optuženik T. B. putem svog branitelja M. Š., odvjetnika iz R., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje, odnosno da se preinači u smislu čl. 45 KZ.

 

U žalbi je također predloženo da se optuženik i branitelj izvijeste o javnoj sjednici vijeća, čemu je udovoljeno te su na sjednicu pristupili optuženik i njegov branitelj.

 

Žalbu je podnio i optuženik Z. M. putem svog branitelja I. M., odvjetnika iz U. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, oduzimanju predmeta, oduzimanju imovinske koristi i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U žalbi je stavljen zahtjev da optuženik i njegov branitelj izvijesti o javnoj sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno te su obojica pristupila.

 

Protiv presude žali se i optuženik E. P. putem svoje braniteljice M. B., odvjetnice iz P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP/08, povrede prava na pravičan postupka iz čl. 29 t. 1 i st. 2 al. 2. i 6. Ustava Republike Hrvatske te s njima povezane bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 3 ZKP/08, povrede presumpcije nedužnosti iz čl. 6 st. 2 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te s njom povezanog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , povrede kaznenog zakona iz čl. 469 toč. 5 ZKP/08, te odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Žalbi je također zahtijevano da se optuženik i braniteljica izvijeste o javnoj sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno te su oboje nazočili sjednici.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik E. P. putem svoje braniteljici, te predložio da se žalba državnog odvjetnika smatra bespredmetnom a prihvati žalba optuženika i ukine prvostupanjska presuda.

 

Na temelju čl. 474 st. 1 ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe optuženika M. J., T. B., Z. M. i E. P. su osnovane.

 

Međutim, nije u pravu žalitelj Mladen Jović kada u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP/08, koju nalazi u tome da se u pobijanoj presudi nedostatno obrazlaže postojanje pravnog kontinuiteta u novom KZ/11 sa kaznenim djelom iz čl. 298 st. 2 KZ/97, te  štura ocjena suda da je stari zakon blaži za počinitelja.

 

Naime, nije sporno da kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298 st. 1 KZ/97 ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 257 st. 1 KZ/11, međutim kazneno djelo iz čl. 258 st. 2 KZ/97, za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina, ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 257 st. 1 u vezi čl. 329 st. 1 toč. 2 KZ/11, za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Prema tome evidentno je da je KZ/97 blaži za počinitelja, upravo zbog raspona zapriječene kazne zatvora, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je optuženika osudio po KZ/97, a izostanak temeljitijeg obrazloženja ovog pravnog kontinuiteta ne znači i izostanak razloga o odlučnim činjenicama u smislu odredbe čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP/08.

 

Isto tako nije u pravu žalitelj M. J. kada u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 2 ZKP/08, koju nalazi u tome da prvostupanjski sud nije odlučio o prijedlogu branitelja istaknutog na raspravi od 5. srpnja 2012. god. da se iz spisa kao nezakoniti dokazi izdvoje dijelovi snimljenih razgovora, a i na tim dokazima je utemeljena presuda.

 

Naime, točno je da je branitelj takav prijedlog istaknuo na raspravi od 5. srpnja 2012. god. te da sud o istom nije odlučio na toj raspravi, međutim rasprava je nakon toga nastavljena tek 26. studenog 2012. god. kad je zbog proteka vremena morala početi iznova, međutim obrana na toj raspravi, a niti na svim drugim raspravama koje su uslijedile, nije ponovila sporni prijedlog za izdvajanjem nezakonitih dokaza iz spisa, tako da sud nije bio u obvezi odlučivati o prijedlogu koji je prethodno istaknut.

 

Nije u pravu optuženik M. J. kad u žalbi ističe da su nezakoniti dokazi na kojima se temelji presuda i rezultati mjera prikrivenog istraživanja koje su provedene na području druge države, točnije Republike Slovenije, na čijem području nalog o provođenju ovih mjera nema nikakvu pravnu snagu pa je prisluškivanje takvih razgovora nezakonito.

 

Ovo stoga, što su posebne dokazne radnje iz čl. 332 st. 1 toč. 1 ZKP/08, naložene od strane tijela kaznenog progona Republike Hrvatske, prema državljanima Republike Hrvatske koji na njenom teritoriju imaju i prebivalište, a naložen je nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu telefonskih uređaja koji su prijavljeni na telekomunikacijsku mrežu u Republici Hrvatskoj, što znači da svi razgovori vođeni putem tih uređaja mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku koji se vodi u Republici Hrvatskoj, bez obzira prema kome i gdje su upućeni.

 

Nadalje nije u pravu ovaj žalitelj kada presudu pobija zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud odbio kao svjedoke ispitati M. B., M. P., D. M. i B. K., a na okolnosti da li je djelovanje optuženika iz predmetnog kaznenog postupka bilo povezano sa djelovanjem ovih stranih državljana.

 

Naime, prvostupanjski sud je obrazložio razloge za odbijanje ovih dokaznih prijedloga na način da se radi o slovenskim državljanima za koje raspolaže podacima da je postupak protiv njih u Sloveniji još u tijeku, te da se na pozive obrane u više navrata nisu odazvali, a kako su činjenice na koje se svjedoci predlažu ispitati u ovom postupku bile u dovoljnoj mjeri utvrđene, sud nije našao potrebnim saslušavati te svjedoke. Ovo obrazloženje prvostupanjskog suda i ovaj sud u cijelosti smatra prihvatljivim.

 

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ovaj žalitelj nalazi u činjenici da prvostupanjski sud smatra da se poruke koje se svode na razgovore oko toga jesu li optuženici "naprčkali" nešto od školjaka, odnose na izlov prstaca, obzirom da je notorno da prstaci žive u stijenama, a ovaj izraz se može odnositi samo na izlov školjaka koje žive u pijesku, a čiji izlov nije zabranjen.

 

U konkretnom slučaju, evidentno je da žalitelj izvlači iz konteksta cjelokupno snimljenih razgovora jedan izraz koji bi se mogao drugačije protumačiti, međutim ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom svih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj svezi izveo pravilan zaključak da je i ovaj izraz "naprčkati" bio u funkciji obavještavanja sudionika o uspješnosti izlova prstaca.

 

Isto tako nije pravu žalitelj T. B. kada presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koje nalazi u tome da u konkretnom slučaju nema dokaza da bi optuženici plovilima krenuli prema granici sa Republikom Slovenijom, te da su slovenski državljani upravo od njih preuzeli školjkaše koji su im zaplijenjeni od strane slovenske policije.

 

Naime, u tijeku dokaznog postupka i prema ocjeni ovoga suda nedvojbeno je utvrđeno da su optuženici, pa tako i T. B. bili podvrgnuti tajnom praćenju kako snimanja telefonskih razgovora tako vizualnog praćenja, pa su tako svjedoci Ž. P., S. T. i V. J. djelatnici PU istarske imali zadatak vizualno pratiti plovila, između ostalog i plovilo UM 25 i UM 230, vlasništvo T. B., te su u više navrata uočili da optuženici među kojima i T. B. ovim plovilima idu prema slovenskoj granici, da bi nakon toga njihovo praćenje preuzela slovenska policija, time da je iz Očevidnika Lučke kapetanije P., Ispostava U. od 15. 10. 2010. god. te od 13. 1. 2011. god. vidljivo da su brodice vlasništvo optuženika T. B. bile uporabljene za počinjenje kaznenog djela.

 

Kako su neposredno po ulasku optuženika na teritorij Republike Hrvatske, slovenski državljani koji su bili praćeni od strane policijskih djelatnika svoje države, odmah uhićeni sa određenom količinom školjkaša, to je opravdano za zaključiti da su iste preuzeli upravo od ovdje optuženika.

 

Nadalje, nije u pravu optuženik Z. M. kada presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nalazi u tome da je sud proizvoljno i paušalno protumačio telefonske razgovore koje su optuženici vodili međusobno, obzirom da nitko od njih ne poriče da se međusobno poznaju.

 

Naime, ocjena je i ovoga suda, da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da iz sadržaja nadziranih telefonskih razgovora optuženika, nedvojbeno proizlazi da su bili u međusobnom dogovoru za počinjenje kaznenih djela za koja su osuđeni, a u odnosu na optuženika Z. M. to je razvidno iz razgovora koje je vodio sa M. J., M. B., M. P. i T. B..

 

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ovaj žalitelj kao i žalitelj E. P., vide u činjenici da je prvostupanjski sud odbio kao svjedoke ispitati M. B., B. K., M. P. i D. M., međutim ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio ove dokazne prijedloge, te je za isto dao valjano obrazloženje o čemu je već bilo govora kod žalbe M. J..

 

Žalitelj E. P. također pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te analizira provedeni dokazni postupak koji se odnosi na njega, navodi da nije dokazano da bi E. P. počinio kazneno djelo opisano pod toč. c) izreke presude, za koje je osuđen, odnosno da bi sa nekim plovilom ušao u Republiku Sloveniju i tamo slovenskim državljanima predao količinu od 163,5 kg prstaca.

 

Međutim, suprotno ovim navodima podnesene žalbe, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je i optuženik E. P. počinio kazneno djelo za koje je osuđen a što proizlazi prvenstveno iz nadziranog telefonskog razgovora od 21. listopada 2010. god. u kojem optuženik između ostalog kaže "…uhvatili su one preko…čekali one koji su preuzeli robu…nije se ništa dogodilo na moru sve se dogodilo na obali…uzeli robu… tako je pala već tri puta", time da iz izviješća od dana 20. listopada 2010. god. proizlazi da je plovilo oznake UM 25 uočeno kako se kreće velikom brzinom u smjeru S. M. u U., a na istom se nalaze optuženici T. B., Z. M. i E. P., dok iz zapisnika o zaplijeni predmeta od 21.10.2010. god. proizlazi da su djelatnici PU K. toga dana od D. M. oduzeli 15 vreća zelene boje u kojima se nalazilo 163,5 kg prstaca, što je potvrdila Veterinarska uprava Slovenije.

 

Suprotno gore navedenom, u pravu su žalitelji kada u žalbama ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP/08, na koju i ovaj sud u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 toč. 1 ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti.

 

Naime, pravilno žalitelji navode da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude, te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, što se sve očituje prvenstveno u navodima preambule izreke presude da su optuženici prenijeli morskim putem preko granične crte Republike Hrvatske u Republiku Sloveniju točno neutvrđenu količina ali najmanje 1.001,50 kilograma školjkaša vrste prstac, te 20 kg jakobovih kapica i najmanje 5 kg prnjavica, da bi nakon toga u alinejama a), b) i c) izreke presude utvrdio da je preneseno ukupno 560,5 kg školjkaša vrste prstac, koja količina je i obrazložena u presudi (str. 44 pas. 2.), na način da je utvrđeno da su djelatnici slovenske policiji u tri navrata dana 24.8.2010. god., 29.9.2010. god. i 21.10.2010. god. zaplijenili tu količinu prstaca.

 

U daljnjem obrazloženju presude (str. 44 pas. 3 i 4), prvostupanjski sud posve nedostatno obrazlaže da je došlo i do prenošenja daljnjih 441 kg prstaca, što je za ovaj sud ostalo nerazumljivo, te nadasve proturječno izreci u kojoj se optuženici terete za prenošenje 560,5 kg prstaca, te su izostali adekvatni razlozi o odlučnim činjenicama kako je prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o prenošenju školjkaša u količini od 1.001,5 kg.

 

Ovakav propust suda rezultirao je i odsutnošću razloga o odlučnim činjenicama kod odluke o oduzimanju imovinske koristi.

 

Naime u izreci prvostupanjske presude navedeno je da je optuženik M. J. predmetnim kaznenim djelo ostvario ukupnu imovinsku korist u iznosu od 15.000 Eura dok iz obrazloženja presude proizlazi da je upravo za spornih 441 kg prstaca ostvario imovinsku korist u iznosu od 14.994 Eura, optuženiku T. B. stavljalo se na teret da je ostvario imovinsku korist u iznosu od 5.000 Eura, dok se u obrazloženju navodi da je za prenošenje ukupno 228 kg prstaca ostvario korist od 4.560 Eura, a za prijevoz svojim brodom za djela pod alinejom b) i c) dva puta dobio po 100 Eura, time da je ostalo nejasno kako je sud došao do količine prstaca od 228 kg, obzirom da alineja b) i c) govore o ukupno 360,5 kg tih školjkaša. Konačno, sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama niti u dijelu oduzimanja imovinske koristi optuženiku Z. M. kojem se u izreci presude stavlja na teret imovinska korist u iznosu 3.000 Eura, a sud mu oduzima iznos od 540 Eura, navodeći da je isto dobio za izlov 12 kg prstaca te za prijevoz svojim brodom pod alinejama a), b), i c) po 100 Eura, pa je i u tom slučaju ostalo nejasno kako je sud došao do količine od 12 kg prstaca.

 

U sva tri slučaja prvostupanjski sud u izreci presude utvrđuje visinu pribavljene imovinske koristi koju međutim ne oduzima optuženicima, već naprotiv za isto daje nerazumljive i nedostatne razloge koji za ovaj sud nisu prihvatljivi.

 

Kako je žalbu optuženika u ovom dijelu trebalo prihvatiti, to je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni za sada bespredmetna.

 

Slijedom svega iznesenog, na temelju čl. 483 st. 1 ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

U Zagrebu 6. travnja 2017. god.