- 1 -              Rev 173/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 173/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice J. Š. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., protiv tuženika-protutužitelja D. Š. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-23/2014-3 od 8. srpnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-627/12 od 4. listopada 2013., u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća revizija tuženika-protutužitelja i ukida se točka II. presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-23/2014-3 od 8. srpnja 2016. te se predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

 

„Da li tuženik-protutužitelj u ovom slučaju ima pravo na isplatu naknade koristi koju je tužiteljica-protutužena imala od neovlaštene uporabe njegovog suvlasničkog dijela nekretnine kroz cijelo utuženo razdoblje i to u nominalnom iznosu najamnine, ako je nesporno da je tužiteljica-protutužena u tom razdoblju sama koristila bez naknade njegov suvlasnički dio nekretnine onemogućivši mu suposjed iste nekretnine i da iznos najamnine nije sporan, a sve nezavisno od prava na naknadu štete?“

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Sisku presudom poslovni broj P-627/12 od 4. listopada 2013. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice kojim je tužiteljica-protutuženica tražila nalaganje tuženiku-protutužitelju izdavanje tabularne isprave tužiteljici-protutuženici i uknjižbu prava vlasništva u ½ dijela nekretnine opisane u točki I. prvostupanjske presude, utvrđenje povećanja suvlasničkog omjera na opisanim nekretninama tužiteljici za oko 1/3 dijela što je tuženik-protutužitelj dužan priznati i dopustiti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice-protutuženice tako da se suvlasnički dio od ½ dijela poveća za još 1/3 suvlasničkog dijela i nalaganje tuženiku-protutužitelju isplatu tužiteljici-protutuženici iznosa od 37.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate te naknadu parničnog troška. Pod točkom II. izreke sud je naložio tužiteljici-protutuženici isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 50.724,16 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže opisano u točki II. izreke prvostupanjske presude, dok je pod točkom III. naložio tužiteljici-protutuženici naknaditi tuženiku-protutužitelju parnični trošak u iznosu od 20.062,50 kuna u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Sisku presudom poslovni broj: Gž-23/2014-3 od 8. srpnja 2016. pod točkom I. izreke djelomično je odbio žalbu tužiteljice-protutuženice i potvrdio je prvostupanjsku presudu u stavku I. izreke, dok je pod točkom II. izreke uvažio djelomično žalbu tužiteljice-protutuženice i preinačio prvostupanjsku presudu u stavku II. i III. izreke tako da je odbio tužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim je tražio isplatu iznosa od 50.724,16 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže opisano u točki II. izreke drugostupanjske presude i odredio da svaka stranka snosi svoj trošak. Pod točkom III. izreke je odbio zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

 

Protiv točke II. drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati u cijelosti njegov protutužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tužiteljica-protutuženica (dalje: tužiteljica) je u odgovoru na reviziju osporila navode tuženika iz revizije te je tražila naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice navedeno u točkama 1.-3. istog članka.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da su tužiteljica i tuženik bivši bračni drugovi i suvlasnici nekretnine upisane u zk. ul. 1158 k.o. G., kč. br. 2061/2 oranica od 725 m2 u ulici M. B. svaki u ½ dijela,

 

- da se tužiteljica nalazi u isključivom posjedu nekretnine od 1990.,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-737/10 od 17. listopada 2011. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj: Gž-260/12 od 3. svibnja 2012. naloženo ovdje tužiteljici predati nekretninu tuženiku u posjed.

 

Odlučujući o osnovanosti protutužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je prihvatio protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu naknade koristi koju je tužiteljica imala od uporabe tuženikovog suvlasničkog dijela nekretnine u visini najamnine koju bi tuženik mogao ostvarivati da mu nije oduzet posjed kuće primjenom odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11, - dalje: ZOO).

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tužiteljice, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio protutužbeni zahtjev zaključujući da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljica imala korist od iznajmljivanja ili neku drugu financijsku korist te da s obzirom da je tuženik živio u svojoj kući i nije imao trošak stanarine, nije pretrpio nikakvu štetu.

 

Tuženik je u reviziji naznačio sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Da li tuženik-protutužitelj u ovom slučaju ima pravo na isplatu naknade koristi koju je tužiteljica-protutužena imala od neovlaštene uporabe njegovog suvlasničkog dijela nekretnine kroz cijelo utuženo razdoblje i to u nominalnom iznosu najamnine, ako je nesporno da je tužiteljica-protutužena u tom razdoblju sama koristila bez naknade njegov suvlasnički dio nekretnine onemogućivši mu suposjed iste nekretnine i da iznos najamnine nije sporan, a sve nezavisno od prava na naknadu štete?

 

2. Da li se u ovom slučaju radi o stjecanju bez osnove ili o naknadi štete (obične štete i/ili izmakle koristi) kada tužiteljica-protutužena kao suvlasnik u ½ suvlasničkog omjera neovlašteno koristi sama cijelu nekretninu bez da tuženiku-protutužitelju kao bivšem bračnom drugu i suvlasniku iste nekretnine u istom suvlasničkom omjeru plaća naknadu za korištenje njegovog suvlasničkog dijela, pri čemu tužiteljica-protutužena onemogućuje tuženiku-protutužitelju suposjed iste nekretnine, a tuženik-protutužitelj potražuje isplatu naknade koristi koju je tužiteljica-protutužena imala od neovlaštene uporabe njegovog suvlasničkog dijela nekretnine kroz cijelo utuženo razdoblje u nominalnom iznosu najamnine pozivajući se na članak 1120. ZOO (Narodne novine broj: 35/05 i dr.)?

 

3. Da li u ovom slučaju o pitanju faktične (ne)mogućnosti iznajmljivanja kuće i garaže ovisi i pravo tuženika-protutužitelja kao suvlasnika da traži od tužiteljice-protutužene kao drugog suvlasnika koja neovlašteno koristi cijelu stvar plaćanje odgovarajuće naknade te da li se tužiteljica-protutužena koristeći se suvlasničkim dijelom nekretnine tuženika-protutužitelja (svog bivšeg bračnog druga) neosnovano obogatila i to za razmjeran iznos najamnine koju bi inače morala plaćati za taj dio nekretnine u utuženom razdoblju i da li tuženik-protutužitelj u ovom slučaju mora dokazivati da li je pretrpio kakvu štetu?“

 

Kao razlog važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženik se pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1881/91 od 28. studenog 1991., Rev-1419/98 od 9. svibnja 2001., Rev-317/08 od 12. veljače 2009., Rev-2564/15 od 10. veljače 2016., Rev-1493/09 od 14. rujna 2011., Revx-131/12 od 14. veljače 2012. i Revx-712/09 od 12. svibnja 2010.

 

Vijeće ovoga suda je ocijenilo da se sva tri postavljena pitanja u suštini svode na prvo postavljeno pitanje koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odluci broj: Rev-1419/98 od 9. svibnja 2001. (kao i u odlukama broj: Rev-2564/15 od 10. veljače 2016., Revx-712/09 od 12. svibnja 2010. i dr.) bivši bračni drug koristeći se suvlasničkim dijelom nekretnine drugog bivšeg bračnog druga neosnovano se obogatio i to za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario iznajmljivanjem tog dijela nekretnine.

 

Odredbom čl. 1120. ZOO je propisano da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

Drugostupanjski sud svoju odluku temelji na shvaćanju da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljica imala korist od iznajmljivanja ili neku drugu financijsku korist te da tuženik nije pretrpio nikakvu štetu.

 

Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda je pogrešno jer nije odlučno je li tužiteljica ostvarivala kakvu korist od nekretnine iznajmljivanjem ili li ju je koristila za svoje potrebe te je li tuženik zbog toga pretrpio kakvu štetu jer predmet spora nije zahtjev za naknadu štete. Odlučna je činjenica u ovom postupku je li tužiteljica onemogućavala tuženika u cijelom utuženom razdoblju (dakle, i nakon donošenja pravomoćne presude kojom je tužiteljici naložena predaja nekretnine u posjed tuženiku) da se koristi svojim suvlasničkim dijelom nekretnine čime se neosnovano obogatila za visinu najamnine razmjerno suvlasničkom dijelu tuženika koju bi inače morala platiti.

 

Kako drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava nije razmotrio sve okolnosti i činjenice (odnosno žalbene razloge) odlučne za odluku o predmetu spora, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci.

 

U ponovljenom postupku potrebno je postupiti prema izloženom shvaćanju revizijskog suda i nakon toga donijeti novu i zakonitu odluku.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku drugostupanjskog suda o troškovima postupka sukladno čl. 164. st. 4. ZPP-a.

 

 

 

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.