Baza je ažurirana 02.06.2025.
zaključno sa NN 76/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj: 4 P-274/2018-100
Republika Hrvatska Trgovački sud u Zadru Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35 |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zadru, sudac pojedinac Tomislav Jurlina, u građanskopravnoj stvari tužitelja G. d.o.o., OIB:…, K. N., zastupano po punomoćniku N. S., odvjetniku u S.1, protiv tuženika M. d.d., OIB:…, Z., zastupano po punomoćnici S. M., odvjetnici u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 12. studenog 2020. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, te nakon objave presude 12. siječnja 2021.,
p r e s u d i o j e
- na iznos od 10.515,98 kn od 26. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za 8 postotnih poena eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu,
- na iznos od 114.436,00 kn od 31. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za 8 postotnih poena eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu,
- na iznos od 46.018,40 kn od 1. travnja 2008. do isplate po stopi koja se svako polugodište određuje uvećanjem za 8 postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu,
kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.636,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. rujna 2008. pa do isplate, sve u roku od osam dana, te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
Povodom prijedloga tužitelja, tada ovrhovoditelja, javni bilježnik B. J. iz S.2, donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-2150/08 od 23. rujna 2008., kojim je rješenjem tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos glavnog potraživanja od 170.970,38 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate i troškove ovršnog postupka. Pritom je za naglasiti da su kao prilog prijedlogu za ovrhu temeljem kojeg je doneseno rješenje o ovrsi priložena tri računa i to onaj broj 002-28 na iznos od 824.110,00 kn (temeljem kojeg računa tužitelj potražuje iznos od 10.515,98 kn), račun broj 002-113 na iznos od 114.436,00 kn, te račun broj 179 na iznos od 46.018,40 kn.
Protiv tog rješenja ovršenik, sada tuženik, podnio je prigovor, povodom kojeg je prigovora ovaj sud svojim rješenjem poslovni broj V Ovrv-174/08-2 od 29. listopada 2008. navedeno rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i odlučio da će postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.
U ranijem prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik (list spisa 7 i 8), tada ovršenik, u bitnome ističe da je račune priložene kao vjerodostojne isprave, a samim tim i spornu tražbinu namirio s više uplata. Detaljno pojašnjava na koji način i u kojim iznosima je podmirena tražbina iz spornih računa.
Prije analize provedenog postupka, treba napomenuti da je u ovom sporu Trgovački sud u Zadru 30. lipnja 2010., pod poslovnim brojem P-24/09 donio prvostupanjsku presudu kojom je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi, odnosno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, te odbio, tijekom postupka postavljeni protutužbeni zahtjev ovdje tuženika na isplatu iznosa od 19.806,57 kn uvećano za zatezne kamate.
Povodom žalbe tuženika, Visoki trgovački sud RH je 18. ožujka 2014. presudom poslovni broj 81 Pž-7784/10-6 preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na tužbeni zahtjev, te ga odbio i ukinuo platni nalog, dok je u odnosu na protutužbeni zahtjev potvrdio prvostupanjsku odluku.
U odnosu na drugostupanjsku presudu koja se tiče tužbenog zahtjeva, tužitelj je podnio reviziju, povodom koje je Vrhovni sud RH svojim rješenjem poslovni broj Revt-195/14-2 od 17. siječnja 2018. ukinuo ranije navedenu presudu Visokog trgovačkog suda RH, te predmet vratio na ponovno odlučivanje povodom žalbe protiv dijela prvostupanjske presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja.
Postupajući po rješenju Vrhovnog suda RH, svojim rješenjem poslovni broj 81 Pž-4192/2018-2 od 7. studenog 2018., Visoki trgovački sud RH ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje po tužbenom zahtjevu tužitelja radi isplate iznosa od 170.970,38 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, te dijelu zahtjeva koji se odnose na troškove ovršnog postupka.
U dokaznom postupku sud je obnovio ranije provedene dokaze, te izvršio uvid u isprave priložene spisu: račun – otpremnica (list spisa 2 do 4, 8 do 14, 17, 21, 66 do 68 , 212, 213, 214 i 227), izvod otvorenih stavki (list spisa 5 i 45, te 228), izvatke o stanju i prometu na računu (list spisa 15, 16, 18 do 20, 22 i 23), ugovor broj 240/06 od 21. ožujka 2006. (list spisa 39 do 42 i 78 do 82), aneks broj 1 ugovora broj 240/06 (list spisa 43 i 44), ugovor o izvođenju radova sadnje na zemljištu na lokaciji V. od 29. lipnja 2005. (list spisa 104 do 112), aneks broj 2 ugovoru o izvođenju radova sadnje na zemljištu na lokaciji V. od 12. listopada 2005. (list spisa 113 do 115), dokumentaciju obrta J. iz S.3 (list spisa 117 do 132), ugovor o proizvodnji i isporuci sadnica višnje maraska broj 1/2004 od 21. listopada 2004. (list spisa 205 i 206), ugovor o proizvodnji i isporuci sadnica višnje maraske broj 2/2004 od 17. prosinca 2004. (list spisa 207 i 208), ugovor o proizvodnji i isporuci sadnica višnje maraske za objekt V. broj 3/3005 od 29. lipnja 2005. (list spisa 209 do 211), te ugovor o sadnji višnje maraske na zemljištu na lokaciji V. u godini 2006/2007 od 14. studenog 2006. (list spisa 219 do 226).
Uz suglasnost stranaka pročitan je i zapisnik o saslušanju svjedoka J. Z. (list spisa 97 i 98).
Također, saslušan je i zakonski zastupnik tužitelja, M. Ž. (list spisa 99 i 100 i 232 i 233).
Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku D. B., a koje je vještačenje povodom prigovora stranaka i uputa viših sudova u više navrata dopunjeno.
Tako spisu prileže pisani nalaz i mišljenje vještaka od 15. siječnja 2010. (list spisa 54 do 65), te pisane dopune tog nalaza i mišljenja od 15. lipnja 2020. (list spisa 254 do 263), dopuna od 22. rujna 2020. (list spisa 306 i 307) i dopuna od 5. listopada 2020. (list spisa 309 do 311).
Vještak D. B. saslušan je i na ročištima od 2. ožujka 2010. (list spisa 74) i 23. listopada 2020. (list spisa 315 do 317).
Nisu provedeni ostali dokazi predloženi po strankama, posebno novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje te saslušanje svjedoka V. M., koje je predlagao tuženik, a zbog toga jer sud smatra da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno da bi se moglo odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.
Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
Odredbom čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
Odredbom čl. 7. istog zakona propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Predmet tužbenog zahtjeva je isplata iznosa od 170.970,38 kn s osnove isporučenih sadnica višnje maraske, te usluge sadnje maraske temeljem više ugovora koje su stranke zaključile u razdoblju od 2004. do 2006. godine. Pritom, treba naglasiti da Vrhovni sud RH smatra da je jedna od isporuka (četvrta) ugovorena u usmenom obliku.
U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno da bi tužitelj izvršio svoje ugovorne obveze isporukom sadnica maraski, kao i izvršenom uslugom sadnje, sve temeljem ugovora.
Između stranaka je sporna cijena dijela izvršene usluge, kao i činjenica je li tuženik kao naručitelj, izvršenim uplatama o kojima je tijekom postupka pridonio dokaze, u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu.
Naime, iz priložene financijske dokumentacije (posebice izvoda o prometu na žiro računu), te nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tuženik tužitelju u više navrata izvršio isplate različitih iznosa. Tako vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju (list spisa 62 i 63) detaljno analizira izvršene uplate od strane tuženika, i to tijekom 2007. i 2008. godine. Tužitelj tijekom postupka navedene uplate ne osporava, ali tvrdi da time tuženik nije izvršio svoju ugovornu obvezu proizašlu iz njihova višegodišnjeg poslovnog odnosa.
Poseban spor između stranaka postoji i između cijene usluga sadnje za koju je uslugu izdan račun broj 2006-16 (list spisa 66 i 214), koji je, po ocjeni ovog suda, a nakon svih provedenih dokaza, zapravo sporan.
Stajalište je ovog suda da ovdje utužena tražbina, u stvari uopće ne proizlazi iz tri računa koja je tužitelj priložio prijedlogu za ovrhu, već upravo iz računa broj 2006-16, a koji je račun izdan na ime usluga sadnje, i koji je račun naknadno storniran i ponovno izdan na veći iznos pod brojem 002-112 (list spisa 67). Tu činjenicu utvrdio je vještak u svom prvotnom nalazu i mišljenju (stranica 10 nalaza i mišljenja na listu 65 spisa) i dopuni svog nalaza ( list 307 spisa).
To bi, zapravo značilo, a prema navodima i samog tužitelja, da ovdje tražbina proizlazi iz ugovora o sadnji, te da je sporno naknadno izdavanje novog računa od strane tužitelja (i storniranje prethodnog) u većem iznosu (račun 002-112) i koji nije plaćen.
Pritom vještak pojašnjava da utuženi iznos predstavlja razliku između dva navedena računa koja iznosi 190.779,94 kn od kojeg je iznosa tužitelj oduzeo iznos za koji tuženik u protutužbi tvrdi da je preplaćen (19.809,57 kn). I jednostavnom matematičkom provjerom dolazi se do istog zaključka (račun 2006-16 iznosi 282.214,06 kn, račun broj 002-112 iznosi 472.994,00 kn, što znači da je razlika 190.779,94n kn koja umanjena za preplatu iz protutužbe od 19.809,57 kn daje upravo iznos iz tužbenog zahtjeva).
Ova je razlika proizašla iz činjenice da je račun broj 2006-16 izdan na jedinični iznos od 5,25 kn po sadnici, i koji je kasnije, prema tvrdnji tužitelja, u dogovoru s ranijim direktorom tuženika, J. Z., povećan na iznos od 10,00 kn po sadnici, pa je račun storniran i izdan novi, upravo onaj broj 002-112. Da je tome tako potvrđuje i tužitelj, posebno u ponovljenom postupku (zapisnik s ročišta na listu 246 spisa, podnesak od 23. listopada 2020. na listu 317 spisa, te iskazu direktora M. Ž.).
Tužitelj tvrdi da je taj novi račun sa većom jediničnom cijenom izdan u dogovoru s J. Z., da je sadnja djelomično plaćena i to po prvom (kasnije storniranom računu) po cijeni od 5,25 kn po sadnici, a kada je tužitelj stornirao račun i izdao novi po cijeni od 10,00 kn po sadnici, da je došlo do promjene direktora tuženika, te da novi direktor razliku nije želio platiti.
Pritom je vrlo bitno istaknuti da su stranke u svom poslovnom donosu zaključile više ugovora koji su priloženi spisu, da se svi ugovori odnose na proizvodnju, isporuku i sadnju sadnica maraske. Svi ugovori sadrže i odredbe o načinu plaćanja, a između stranaka tijekom postupka nije sporno da bi tuženik vršio avansne isplate koje su bile predviđene i samim ugovorima. I tužitelj i tuženik, pa i u iskazu direktora tužitelja, potvrđuju da bi se nakon avansnih uplata i izvršenog posla, raniji računi stornirali, izdavao novi koji bi sadržavao podatke o količini izvršenog rada i cijenu, te bi novi račun bio izdan onda kada bi rad, odnosno usluga, bili plaćeni. Sporan je, dakle, iznos računa za sadnju, jer je sporno je li, nakon ispostavljanja i plaćanja računa broj 2006-16, s jediničnom cijenom od 5,25 kn, na temelju usmenog ugovora s ranijim direktorom tuženika , isti račun storniran i izdan novi broj 002-112 s jediničnom cijenom od 10,00 kn po sadnici, a nakon čega razlika nije plaćena. Iz preslika dva navedena računa (list 66 i 67 spisa) proizlazi da je račun 2006-16 izdan 2. ožujka 2006., a novi 002-112 31. listopada 2007., nakon storniranja prethodnog, a što je u nalazu i mišljenju utvrdio i vještak.
Sam vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju i njegovim dopunama, te u svojim usmenim iskazima utvrđuje da se knjigovodstvene evidencije tužitelja i tuženika razlikuju, te da prema tužiteljevoj evidenciji tuženik, u konačnici, duguje ovdje utuženi iznos, a da prema evidenciji tuženika postoji preplata u iznosu od nešto većem od 19.000,00 kn i koji je iznos bio predmet protutužbenog zahtjeva koji je pravomoćno odbijen. Vještak nije bio u mogućnosti potpuno analizirati red "zatvaranja" računa po izvršenim uplatama, posebno ne u ponovljenom postupku, jer tužitelj nije mogao dostaviti svoju knjigovodstvenu dokumentaciju, navodeći da je, zbog proteka vremena, više ne posjeduje, a što je potvrdio i njegov zakonski zastupnik u svom stranačkom iskazu.
S obzirom na brojne prigovore stranaka (ali i upute viših sudova) u ponovljenom je postupku dopunjeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku D. B., koji se očitovao i na stranačke prigovore nakon svojih dopunskih izlaganja.
Po stajalištu ovog suda, za rješenje spora između stranaka posebno je važno očitovanje vještaka u svojoj pisanoj dopuni od 15. lipnja 2020. u kojem je očitovanju odgovorio na konkretna pitanja suda vezano uz sporne činjenice. Tako vještak u navedenoj dopuni navodi da je točan navod tuženika da bi u razdoblju od 15. svibnja do 21. lipnja 2006. na račun tužitelja uplatio ukupno iznos od 710.000,00 kn. Prema priloženoj tablici kao opis plaćanja navedenog iznosa označen je "avans za sadnice maraske". U trenutku tih isplata u knjigovodstvima stranaka nije bilo evidentiranih drugih obveza tuženika prema tužitelju osim iznosa od 3.735,04 kn, a što su stranke knjižile kao dug po računu broj 2006-16, a koje je stanje duga bilo i na dan 31. prosinca 2016. što je i potvrđeno u ovjerovljenom izvodu otvorenih stavki. Također, vještak utvrđuje da je u trenutku izvršenih uplata tuženika od 1. i 7. veljače 2007. u iznosu od ukupno 150.000,00 kn postojao jedino tuženikov dug u ranije navedenom iznosu od 3.735,04 kn, pa je već uplatom od 1. veljače zapravo u cijelosti podmiren račun broj 2006-16 u iznosu u kojem je tada postojao. Navedeni račun je prema utvrđenju vještaka izdan u ožujku 2006., a storniran 31. listopada 2007., kada je izdan novi račun 002-111 na 190.779,94 kn veći iznos. Razlika je proizašla iz činjenice da je na novom računu pojedinačna sadnica fakturirana po cijeni od 10,00 kn, s tim da nakon izdavanja tog novog računa nije više bilo tuženikovih uplata na račun tužitelja.
U dopuni svog nalaza i mišljenja vještak također utvrđuje da su ovdje parnične stranke uskladile knjigovodstveno stanje, odnosno izvode otvorenih stavki na dan 31. prosinca 2006., sve kako je to netom izneseno u ovom obrazloženju.
Na posebno pitanje suda vezano uz račun broj 179 koji je priložen uz prijedlog za ovrhu, vještak je pojasnio svoj prvotni nalaz, odnosno mišljenje prema kojemu spisu ne prileži knjigovodstvena kartica tužitelja iz koje bi se moglo utvrditi na koji način i koje je račune zatvarao tužitelj uplatama od 25. srpnja, 29. kolovoza i 21. rujna 2007. u ukupnom iznosu od 360.000,00 kn, s tim da ističe kako je sam račun u spis priložio tuženik. Usprkos nedostatku tužiteljeve dokumentacije, a u odnosu na navedeni račun, vještak procjenjuje da je naprijed spomenute uplate tužitelj zaprimao kao avans kako je to naznačeno u tablici 5. osnovnog nalaza i mišljenja (list spisa 63).
Nadalje, u odnosu na račun broj 02-112, vještak u dopuni nalaza i mišljenja navodi da je za taj račun tijekom dopune nalaza i mišljenja imao na raspolaganju opsežniju dokumentaciju (ugovor o izvođenju radova sadnje na l.s. 104 do 132 i ugovor o proizvodnji i isporuci sadnica na listu spisa 209 do 213), a iz koje ukupne dokumentacije da je zaključio da se naprijed navedeni račun odnosi na uslugu sadnje iz 2005. te da su u Ugovoru broj 240/06 stranke utvrdile da je ta usluga sadnje za koju je prethodno bio izdan račun broj 2006-16 plaćena, ali u iznosu od 5,25 kn po sadnici.
Da je tužitelj zapravo preuzeo poslove sadnje od ranijeg izvođača, koji je tu uslugu ugovorio upravo po toj, nižoj, cijeni, potvrđuje i direktor tužitelja M. Ž. u svom iskazu u ponovljenom postupku. Tada on pojašnjava i da je ta cijena bila preniska, pa da je upravo radi toga razgovarao sa J. Z. o povećanju iznosa na 10,00 kn po komadu.
Na daljnji zahtjev suda, vještak u dopuni ističe i da u trenutku tri zadnje uplate tužitelja (od srpnja do rujna 2007.), niti kod tužitelja niti kod tuženika nije bio evidentiran tuženikov dug, što je proturječno naznaci opisa plaćanja od 25. srpnja i 29. kolovoza 2007., jer je tamo navedeno da se plaća "za dug". Prema tvrdnji vještaka zadnji račun tužitelja broj 179 izdan je 1. travnja 2008., a zadnja tuženikova uplata u iznosu od 60.000,00 kn naznačena kao avans, da je bila u rujnu 2007. Također, vještak tvrdi da je analizirao cjelokupni poslovni odnos tužitelja i tuženika i utvrdio da su zapravo sporne njihove knjigovodstvene evidencije. Ukupna neslaganja u evidencijama tužitelja i tuženika su takva da prema tužitelju tuženik duguje 170.970,38 kn, dok je prema tuženiku on preplatio obvezu za 19.779,94 kn. Među strankama da su i knjigovodstveno sporni odnosi u 2017., a spor da proizlazi upravo iz storniranja računa broj 2006-16 i izdavanje novog broj 002-111 u većem iznosu. Tužitelj je ovu operaciju storniranja i izdavanja novog računa knjižio u svojim evidencijama, dok tuženik to nije učinio.
I na ovakvu dopunu nalaza i mišljenja stranke su imale primjedbi (tužitelj u podnesku od 31. srpnja 2020., a tuženik u podnesku od 31. kolovoza 2020., kojem je podnesku priložio i nalaz i mišljenje vještaka G. T. C. d.o.o., S.1, koji je nalaz izrađen po zahtjevu tuženika).
Na tuženikove navode vještak se pisano očitovao 22. rujna 2020. u svojoj drugoj dopuni vještačenja. U svom očitovanju u bitnome navodi kako nije imao uvid u ugovor od 14. studenog 2006., te da je svoj zaključak o postojanju usmenih dogovora stranaka izveo iz očitovanja tužitelja i tuženika.
Na navode tužitelja iz podneska od 31. srpnja 2020., vještak se očitovao dopisom od 5. listopada 2020. u kojem ponovno ističe da ne postoji knjigovodstvena kartica tužitelja iz koje bi se moglo utvrditi na koji način i koje je račune zatvarao uplatama tuženika. Međutim, da je utvrđenja da bi tužitelj uplate iz razdoblja od srpnja do rujna 2007. zaprimao kao avans, izveo iz navoda tužitelja tijekom postupka, te samog ovršnog prijedloga, a zbog nedostatka dokumentacije da se na drugi način nije mogao niti očitovati.
U odnosu na račun broj 2006-16, vještak u svom usmenom izlaganju na ročištu od 23. listopada 2020. navodi da bi iz knjigovodstvenog usklađenja kojeg su stranke izvršile ovjeravanjem izvoda otvorenih stavki proizlazilo da je tuženik taj račun platio, ali da je taj račun storniran i da je nakon toga, po vještaku, tužitelj izvršenom uplatom zatvarao druge račune.
Na temelju ovakvog očitovanja vještaka, jasno je da, prvenstveno zbog neusklađenosti dokumentacije stranaka, ali i nedostatka tužiteljeve dokumentacije, provedenim vještačenjem nije bilo moguće utvrditi sve činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Zbog toga je nalaz i mišljenje vještaka, kao i sve njegove dopune i očitovanja trebalo dovesti u vezu s ostalim dokazima i očitovanjima stranaka.
Kada se analiziraju svi dokazi i tvrdnje stranaka proizlazi da je ovaj postupak započet povodom prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, ali je tijekom postupka postalo jasno da sporna tražbina ne proizlazi iz tih vjerodostojnih isprava. Sporna tražbina očito se odnosi na uslugu sadnje maraske iz 2005., za koju je uslugu tužitelj najprije u ožujku 2006. izdao račun broj 2006-16, a onda taj isti račun u listopadu 2007. stornirao i izdao novi, onaj broj 002-111 na iznos veći za oko 190.000,00 kn. Od razlike između ta dva računa tužitelj je oduzeo iznos od cca. 19.000,00 kn koji je bio predmet protutužbenog zahtjeva na temelju tuženikove tvrdnje o pretplati te onda dobio utuženi iznos.
Niti tuženik ne spori da bi za navedenu uslugu sadnje platio iznos iz računa broj 2006-16. Iz provedenih dokaza proizlazi i to da tuženik storno tog računa, kao niti novoizdani račun uopće nije knjižio u svojim evidencijama, slijedom čega nema nikakvu evidenciju o ovdje utuženom iznosu.
Prema odredbi čl. 307. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08; dalje ZOO), ispunjenje obveze sastoji se u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, dužnik obvezu ne može ispuniti nečim drugačijim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.
Člankom 312. st. 1. istog Zakona propisano je da, kada između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što je dužnik ispunio nije dovoljno da bi se moglo namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja, a ako takve dužnikove izjave nema, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela.
Prema rezultatima ponovljenog dokaznog postupka, između stranaka je zapravo sporno što je bila tuženikova obveza prema ugovoru o sadnji sadnica maraska iz 2005., odnosno kolika je bila njegova obveza plaćanja te usluge. Jasno je da je usluga izvršena, jasno je i da je prvotno izdani račun plaćen, a isto tako je jasno da nije plaćena razlika nakon storniranja računa broj 2006-16 i izdavanja novog broj 002-111. Da bi se razriješio taj spor, nužno je utvrditi je li došlo do promjene cijene sadnice, odnosno je li sklopljen usmeni ugovor prema kojemu bi jedinična cijena bila povećana s 5,25 kn na 10,00 kn.
U tom dijelu iskazivao je svjedok J. Z., raniji direktor tuženika, koji je potvrdio da je dogovorena cijena od 10,00 kn po sadnici, da je upravo on na taj način razgovarao s tužiteljem smatrajući raniju cijenu preniskom. Taj svjedok govori i da je takav razgovor i dogovor prenio novom direktoru, V. M., ali koji to očito nije prihvatio. Međutim, u kontekstu ukupnih odnosa stranaka (višegodišnji poslovni odnos temeljem više različitih ugovora) nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li takav dogovor doista i postignut. Ovo posebno stoga jer iskaz svjedoka J. Z. ne sadrži vremensko razdoblje takvog razgovora i dogovora, što je bitno, posebno u kontekstu činjenice da su stranke uskladile svoje knjigovodstvene evidencije te u ugovoru broj 240/06 utvrdile da bi usluga sadnje iz 2005. zapravo bila plaćena (izvod otvorenih stavki na l.s. 45 i čl. 9. toč. 6. ugovora broj 240/06 na l.s. 41).
S obzirom na navedeni nedostatak u svjedočkom iskazu J. Z., kojeg nije bilo moguće otkloniti zbog činjenice da je svjedok u međuvremenu preminuo, ostalo je nejasno je li razgovor o povećanju jedinične cijene vođen prije ili nakon utvrđenja da je ta usluga plaćena.
Što se tiče samih izvršenih plaćanja i tvrdnjama stranaka o nelogičnosti navoda protivne strane, posebno tužiteljevih prigovora da bi tuženik plaćao određene račune prije nego su bili izdani, sud ističe kako takve navode smatra neodlučnim za donošenje odluke. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka, te financijske dokumentacije, ali i iskaza samog direktora tužitelja, jasno je da je poslovni odnos stranaka kroz cijelo vrijeme njegova trajanja bio obilježen brojnim avansnim uplatama i storniranjem računa, pa praktično, gotovo nijedan račun nije plaćen u iznosu u kojem je izdan i u vrijeme njegova dospijeća, već je tuženik vršio uplate (najčešće u okruglim iznosima), nakon čega bi se izdavali, dijelom stornirali računi te vršila uračunavanja.
Očito je da je takav način rada i međusobnog odnosa funkcionirao sve do storniranja računa broj 2006-16 koji je zapravo poremetio dotadašnji poslovni odnos i iz kojeg je zapravo i nastao spor koji je predmet ovog postupka.
Međutim, ponavlja se da iz provedenih dokaza, nije moguće utvrditi da bi tuženik dugovao sporni iznos po ugovoru o sadnji i koji je po strankama nastao storniranjem jednog i izdavanjem novog računa sve kako je to ranije opisano.
U odnosu na činjenicu da bi tužitelj postupak započeo o tražbini za koju je priložio druge račune kao vjerodostojnu ispravu sud naglašava da je iz postupka proizašlo da sporna tražbina uopće nije proizašla iz vjerodostojnih isprava kojima je postupak započet, pa ni s te osnove tužitelj ne može opravdano potraživati utuženi iznos.
Zbog navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i, posljedično tome, ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi povodom kojeg je ovaj parnični postupak vođen.
Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. ZPP-a.
Tuženiku koji je u cijelosti uspio u ovom postupku trebalo je, prema priloženom troškovniku, priznati trošak zastupanja po punomoćnici iz reda odvjetnika i to za zastupanje na ročištima od 5. ožujka 2019., 2. travnja 2019., 24. svibnja 2019., 24. rujna 2019., 23. listopada 2020. i 12. studenog 2020., svaka radnja u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za PDV prema Tbr. 9. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, dalje Tarifa), kao i trošak sastava četiri obrazložena podneska od 11. rujna 2019., 31. kolovoza 2020., 14. listopada 2020. i 9. studenog 2020., svaka radnja u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za PDV, prema Tbr. 8. st. 1. Tarife, odnosno ukupno 31.250,00 kn.
Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.
U Zadru 12. siječnja 2021.
Sudac
Tomislav Jurlina
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 8 (osam) dana od dana dostave, putem ovog suda u tri primjerka.
DNA:
- tužitelju po punomoćniku
- tuženiku po punomoćnici
- u spis
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.