- 1 -              Poslovni broj: Usž-4795/20-2

 

Poslovni broj: Usž-4795/20-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Lidije Vukičević i Dijane Vidović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice I H. iz Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi prava na naknadu troškova prijevoza u svrhu ostvarivanja zdravstvene zaštite, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2318/19-9 od 8. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2318/19-9 od 8. listopada 2020.

 

Obrazloženje

 

Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2318/19-9 od 8. listopada 2020. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-08/19-01/159, URBROJ: 338-01-06-05-19-03 od 5. lipnja 2019., i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-08/19-01/18, URBROJ: 338-21-02-02-19-03 od 21. ožujka 2019.

Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-08/19-01/18, URBROJ: 338-21-02-02-19-03 od 21. ožujka 2019., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova prijevoza nastalih na relaciji Z., K. M.  – Z., K. – Z. – K. M.  na teret sredstava Zavoda za putovanja u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. siječnja 2019., ukupno 14 putovanja.

Tužiteljica je podnijela žalbu protiv navedene presude zbog bitne povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i krive primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je kronični bubrežni bolesnik, s prebivalištem u Z, da tri puta tjedno ide na hemodijalizu u KBC Z., da je radi hemodijalize u siječnju obavila 14 putovanja te da nije koristila prijevoz sanitetom, već je koristila privatan prijevoz. Napominje da je za vrijeme bolovanja obavljala neke pretrage za transplantaciju te da je imala virozu i upalu pluća pa smatra da nije primjereno biti u vozilu saniteta sa drugim osobama koje izlaže zarazi, a da nije nužno korištenje prijevoza sanitetom ako je na bolovanju zbog visokog tlaka jer nije nepokretna niti teško pokretna osoba. Smatra da se zbog bolovanja ne može osiguranike stavljati u nepovoljniji materijalni položaj u odnosu na dijalizirane osiguranike koji nisu na bolovanju. Napominje da joj je u slučajevima kada nije bila na bolovanju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza osobnim vozilom, ali da se kada je na bolovanju izvodi pogrešan zaključak da automatski ispunjava uvjete za prijevoz sanitetom te da slijedom navedenog nema pravo na naknadu troškova prijevoza osobnim vozilom, iako u zakonu nije propisana obveza korištenja sanitetskog prijevoza. Ističe da je tumačenje koje zauzeo sud u pobijanoj presudi suprotno tumačenju koji je isti sud prethodno zauzeo u presudi poslovni broj 25. UsI-3315/19-9 od 13. srpnja 2020. Predlaže uvažiti žalbu, poništiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženika obvezati da joj nadoknadi troškove prijevoza na hemodijalizu za siječanj 2019. godine u iznosu od 720,00 kuna.

U odgovoru na žalbu tuženik navodi da osoba koja ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz, a po vlastitom izboru isti nije koristila, nema pravo na naknadu troškova prijevoza. Ističe da se žalbeni navodi tužiteljice da je za vrijeme privremene nesposobnosti za rad vršila neke pretrage za transplantaciju te da je imala virozu i upalu pluća pa smatra da nije primjereno da u vozilu saniteta bude sa drugim osobama koje izlaže zarazi (što prvi put iznosi u žalbi) ne smatraju relevantnim. Smatra da nije od utjecaja na rješavanje upravne stvari stajalište Upravnog suda izraženo u presudi poslovni broj 25. UsI-3315/19-9 od 13. srpnja 2020. jer se radi o presudi u čijem obrazloženju nisu navedeni pravnorelevantni razlozi, a stajalište suda je suprotno primjenjivim jasnim i nedvosmislenim propisima i presudi Visokog upravnog suda. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu.

Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje u tekstu: ZUS), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na ništavost pojedinačne odluke.

Prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja. U upravnom postupku je utvrđeno da je tužiteljica provodila liječenje hemodijalizom u KBC Z. i da je u siječnju 2019. obavila 14 putovanja na području grada Z. od mjesta stanovanja do mjesta obavljanja hemodijalize; da tužiteljica ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz; da u siječnju 2019. nije koristila sanitetski prijevoz već je putovanje za potrebe hemodijalize samostalno organizirala, te da je u siječnju 2019. bila privremeno nesposobna za rad.

Na temelju tih činjenica prvostupanjski sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim uz obrazloženje da pravilno tuženik zaključuje da slijedom odredbe članka 66. stavak 1. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, broj 49/14., 51/14., 11/15., 17/15., 123/16. i 129/17.; dalje u tekstu: Pravilnik), na koji opći akt upućuje članak 62. stavak 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj 80/13. i 137/13.; dalje u tekstu: Zakon), nema osnove da se tužiteljici prizna pravo na novčanu naknadu troškova prijevoza za potrebe obavljanja hemodijalize u slučaju kada ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz.

Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužiteljica nije dovela u pitanje okolnost da je u siječnju 2019. godine ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza za odlazak na hemodijalizu u KBC Z. u navedenom razdoblju, jer o ispunjavanja uvjeta zdravstvenog stanja postoji suglasnost izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite i nadležnih liječničkih povjerenstava. Tužiteljica tvrdnjama da nije nepokretna ni teško pokretna osoba, nije dovela u sumnju tu činjenicu budući se u smislu članka 2. Pravilnika o sanitetskom prijevozu (Narodne novine, broj 123/09.), koji se primjenjuje na temelju članka 157. točke 18. Zakona, pravo na sanitetski prijevoz priznaje, osim nepokretnih ili teško pokretnih osiguranih osoba, i osobi koja kojoj zbog prirode bolesti nije preporučeno samostalno kretanje.

Prvostupanjski sud je pravilno otklonio tvrdnje tužiteljice da nije koristila sanitetski prijevoz jer bi joj, zbog duljeg čekanja sanitetskog prijevoza, na taj način bio onemogućen uredan odlazak i povratak na posao s obzirom da je utvrđeno da tužiteljica u siječnju 2019. nije radila zbog privremene nesposobnosti za rad. Tužiteljica u žalbi prvi put iznosi nove tvrdnje o postojanju drugih okolnosti koje dovode u pitanje mogućnost korištenja sanitetskog prijevoza (tvrdi da je imala virozu i upalu pluća pa smatra da nije bilo primjereno da druge osobe u vozilu saniteta izlaže zarazi). Pitanje nemogućnosti korištenja sanitetskog prijevoza, ne može se utvrđivati na temelju novih činjenica iznesenih u žalbi protiv prvostupanjske presude jer se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice (članak 69. stavak 3. ZUS-a). Stoga takvi žalbeni navodi nisu odlučni.

Iz odredbi Zakona i Pravilnika proizlazi da osiguranik ne mora koristiti sanitetski prijevoz, već može, ako ispunjava uvjete sanitetski prijevoz, po vlastitom izboru koristiti, sanitetski prijevoz ili sam organizirati prijevoz radi obavljanja hemodijalize. Međutim, ako ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza i ako ga nije koristio, osiguranik ne može ostvariti pravo na naknadu troškova prijevoza koji je sam organizirao.

Kako je, dakle, tužiteljica ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza u spornom razdoblju, to je pravilno ocijenjeno da ovoj upravnoj stvari tužiteljica ne može ostvariti pravo na naknadu troškova prijevoza.

Žalbeni navod da je prvostupanjski sud u istovrsnom predmetu izrazio drukčije shvaćanje nije odlučan za drukčije rješenje ove upravne stvari jer ovaj Sud nije vezan pravnim shvaćanjima prvostupanjskog suda. Osim toga, iz obrazloženja presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj 25. UsI-3315/19-9 od 13. srpnja 2020., na koju se tužiteljica poziva, proizlazi da je jedini argument suda za poništavanje rješenja javnopravnih tijela pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-4423/2011 od 13. srpnja 2017., a iz sadržaja te odluke Ustavnog suda razvidno je da se radi o predmetu koji je činjenično i pravno potpuno različit od ove upravne stvari.

S obzirom na navedeno, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je osporeno rješenje tuženika zakonito jer je doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i sukladno mjerodavnim propisima iz zdravstvenog osiguranja te je u presudi dao valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva.

Stoga je trebalo na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

 

U Zagrebu 12. siječnja 2021.

                                                                                                                             

Predsjednica vijeća

Gordana Marušić-Babić, v.r.