- 1 -              Rev 3474/2019-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3474/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz V., OIB: … i J. K. iz V., OIB: …, koje oboje zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u Z., protiv I-tuženika A. B. d.d. Z., OIB: … (ranije: H. A.-A.-B. d.d. Z.), koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. & P. d.o.o., Z., i II-tuženika V. S. iz V., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. & P. d.o.o., V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1697/17-4 od 5. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-108/16-7 od 15. siječnja 2017., u sjednici dana 12. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1697/17-4 od 5. ožujka 2019., u toč. I. izreke se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Varaždinu presudom poslovni broj Pn-108/16-7 od 15. siječnja 2017. sudio je:

 

I/ Odbijaju se tužitelji M. K. i J. K. sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

„Nalaže se tuženicima H. A.-A.-B. d.d. Z., OIB: … i javnom bilježniku J. V. S., iz V., OIB: …, da solidarno, po osnovu naknade štete, tužiteljima M. K. i J. K., oboje iz V., isplate ukupni iznos od 5.850.000,00 kn i to svakom od tužitelja po 2.925.000,00 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena računajući od 10. 02. 2009.g. do isplate, kao i da tužiteljima nadoknade cjelokupne troškove spora uvećane za pripadajuće zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena računajući od dana presuđenja do isplate, sve to u roku od 15 dana.“

 

II/ Nalaže se tužiteljima M. K. i J. K. da I-tuženiku A. d.d. Z. naknade parnični trošak ovog postupka u iznosu od 68.437,50 kn (šezdesetosamtisuća četristotridesetsedam kuna i pedeset lipa), u roku od 15 dana.

 

III/ Nalaže se tužiteljima M. K. i J. K. da II-tuženiku V. S. naknade parnični trošak ovog postupka u iznosu od 351.875,00 kn (tristopedesetjednutisuću osamstosedamdesetpet kuna), u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-1697/17-4 od 5. ožujka 2019. odbio je žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke, i odluku o parničnim troškovima u toč. II. izreke, te djelomično i toč. III. izreke za iznos od 308.281,25 kn parničnih troškova. (toč. I. izreke).

 

Tom presudom je djelomično preinačena odluka o parničnim troškovima u toč. III. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je naloženo tužiteljima naknaditi II-tuženiku parnične troškove u iznosu od 43.593,75 kuna i u tom dijelu je odbijen zahtjev II-tuženika za naknadu parničnih troškova.

 

Tako je suđeno u sporu radi naknade štete koju tužitelji potražuju kao fiducijarni dužnici od I-tuženika kao fiducijarnog vjerovnika i II-tuženika koji je slijednik javne bilježnice J. V. S., zbog gubitka nekretnina koje su bile predmet osiguranja tražbine fiducijarnog vjerovnika, a prodane su na trećoj javnoj dražbi za cijenu u visini od 1/3 procijenjene tržišne vrijednosti nekretnine. Tužitelji drže odgovornim tuženike za štetu u visini vrijednosti izgubljenih nekretnina zato što su nekretnine prodane u postupku provedenom po odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, dalje: OZ/96), iako je javni bilježnik u postupku prodaje javnom dražbom trebao postupati po odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 88/05, dalje: ZID OZ/05). Tužbeni zahtjev je odbijen u bitnome zbog toga što nije dokazana uzročna veza između postupanja suda i štete nastale uslijed prodaje nekretnina javnom dražbom ispod tržišne cijene.

 

Protiv drugostupanjske presude su tužitelji podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobijaju presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Predložili su da Vrhovni sud RH prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), postupajući po reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP, samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelji su u reviziji naveli da pobijaju drugostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, ali su određeno naveli i obrazložili samo bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP.

 

Stoga je presuda ispitana samo u odnosu na tu bitnu povredu, koja prema odredbi čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Tužitelji drže da je bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena time što je sud u obrazloženju presude propustio iznijeti navode o odlučnim činjenicama glede protupravnosti u radnjama prvo i drugo tuženika i glede štete koja je nastala tužiteljima protupravnim radnjama tuženika.

 

Obrazloženje ovih navoda svodi se na tvrdnju o pogrešnom shvaćanju nižestupanjskih sudova o tome da u radnjama tuženika nije bilo protupravnosti, iako je utvrđeno da je postupak prodaje proveden primjenom odredaba ovršnog zakona koji više nije bio na snazi, pri čemu je tužiteljima nastala šteta prodajom nekretnine na trećoj dražbi za 1/3 cijene, iako je postupak trebalo obustaviti već nakon druge dražbe.

 

Time su tužitelji ukazali na eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora, koji sam po sebi, ako bi i postojao, ne znači ujedno i postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP ako je presudu moguće ispitati unatoč pogrešnom pravnom pristupu, a u ovom slučaju je presudu moguće ispitati.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka pravo tužitelja na naknadu štete zbog gubitka nekretnine uslijed (navodno) nezakonito provedene ovršne prodaje nekretnine po pravilima OZ/96, umjesto po odredbama ZID OZ/05.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba:

 

-čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje: ZOO),

 

-čl. 274.f. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, dalje: OZ/05),

 

-čl. 42. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, dalje: ZJB).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima među strankama nije bilo sporno:

 

-da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Varaždinu za k.o. V. (u osnivanju) u zk. ul. 620 K.O. V., za kč.br. 1206/5 upisano prava vlasništva u korist H. A. A. B. d.d. (dalje u tekstu: B.) od 2. rujna 2002., uz zabilježbu da je na tu pravnu osobu upisan prijenos prava vlasništva s dotadašnjih vlasnika M. K. i J. K. radi osiguranja većeg broja tražbina B.,

 

-da je Javna bilježnica J. V. S. iz V. na prijedlog B. provela postupak prodaje nekretnine kč.br. 1206/5, upisane u zk. ul. 620 k.o. V. u predmetu br. OU 169/2008, te je nekretnina prodana na trećoj javnoj dražbi dana 02. siječnja 2009. kupcu M. d.o.o. J. za iznos od 1.950.000,00 kn, što čini 1/3 procijenjene vrijednosti nekretnine,

 

- nije bilo sporno da je ovdje I-tuženik bio upisan kao fiducijarni vlasnik predmetne nekretnine od 02. rujna 2002. pa do dana 10. veljače 2009. kad je sklopljen Ugovor o kupoprodaji sa kupcem M. d.o.o. J.,

 

- da je Ugovor o kupoprodaji navedenih nekretnina u formi javnobilježničkog akta pod brojem OU 169/2008-46 sastavila javna bilježnica J. V. S. iz V. koja je ujedno i vodila cjelokupni postupak prodaje predmetnih nekretnina kao povjerenik I-tuženika.,

 

- da se temeljem tog Ugovora o kupoprodaji kupac M. d.o.o. J. upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik kupljenih nekretnina, te su i tužitelji tada izbrisani kao potonji suvlasnici istih,

 

- da je presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1263/09 od 2. travnja 2010., potvrđene presudom Županijskog suda u Varaždinu br. Gž.698/10-5 od 10. kolovoza 2010., odbijen tužbeni zahtjev tužitelja M. K. i J. K. protiv tuženika M. d.o.o. J. radi utvrđenja ništetnim ugovora o kupoprodaji od 10. veljače 2009.

 

U odnosu na sporne činjenice je utvrđeno:

 

- da tužitelji ničim nisu dokazali da bi u trenutku održavanja druge dražbe odnosno prije održavanja treće dražbe raspolagali novčanim sredstvima kojima bi u cijelosti namirili predmetnu tražbinu, čime bi njihova obveza prestala, te bi vratili vlasništvo predmetne nekretnine,

 

- da bi stoga dug tužitelja i nadalje postojao, te bi se isti povećavao protekom vremena zbog zakonskih zateznih kamata koje i nadalje teku.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja tužbeni zahtjev je odbijen s obrazloženjem da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za naknadu štete. Nižestupanjski sudovi su pošli od odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05) prema kojoj, tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke, subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost, moraju biti ispunjene kumulativno, što znači da izostanak samo jedne od tih pretpostavki dovodi do isključenja odgovornosti za štetu.

 

Prema zaključku drugostupanjskog suda tužitelji nisu dokazali kakvu štetu su pretrpjeli prodajom nekretnine na trećoj dražbi, niti uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i štete, kao ni njenu visinu, odnosno nisu dokazali u čemu se ogleda njihova šteta prodajom nekretnine na trećoj dražbi. Tužitelji ni prije te dražbe nisu bili punopravni vlasnici nekretnine budući je u zemljišnim knjigama upisan upravo I-tuženik kao fiducijarni vlasnik i to pod uvjetom, a što znači da se pravo vlasništva prenosi na stjecatelja, vjerovnika (predlagatelja osiguranja) uz ograničenje raskidnim uvjetom koji će se ispuniti ako tražbina bude na vrijeme ispunjena.

 

U ovom konkretnom slučaju do gubitka nekretnine nije došlo zbog prodaje nekretnine na trećoj dražbi, a kako to pogrešno tumače tužitelji jer tužiteljima ne bi bila vraćena nekretnina niti u slučaju obustave postupka nakon druge dražbe. Tužitelji su izgubili nekretninu zbog neplaćanja tražbine na vrijeme.

 

Tužitelji su revizijom osporili pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda jer drže da je u odnosu na odgovornost I-tuženika za nastalu štetu sud zauzeo pogrešno shvaćanje da je jedina odlučna činjenica to što I-tuženik nije pokrenuo postupak prodaje nekretnine prije dospijeća tražbine, a propustio je ocijeniti odgovornost izvan odredaba čl. 274.f. st. 2. OZ, te ocijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, poglavito prodaju nekretnine po pravilima Ovršnog zakona koji više nije bio na snazi.

 

Osporeno je i pravno shvaćanje glede odgovornosti II-tuženice koja je provodila ovršni postupak i koja je trebala postupati s pažnjom službene osobe. Time što II-tuženica u provedbi prodaje nije postupala namjerno ili krajnjom nepažnjom, još ne znači da ne postoji njezina odgovornost za štetu u situaciji kad je u postupku prodaje nekretnine primijenila postupovni propis koji više nije bio na snazi.

 

Prema shvaćanju ovoga suda odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

 

Tužitelji temelje svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete na tvrdnji da je postupak namirenja osigurane tražbine ovršnom prodajom nekretnina u fiducijarnom vlasništvu I-tuženika (ovrhovoditelja) na trećoj javnoj dražbi po odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 97/08, dalje: OZ/08), umjesto po odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, dalje: OZ/03), za 1/3 procijenjene vrijednosti nekretnina, čime da su tužitelji izgubili nekretnine i pretrpjeli štetu u visini tržišne vrijednosti nekretnina.

 

Odgovornost oba tuženika tužitelji vide u (po njihovom shvaćanju) preuranjenoj i protupravnoj prodaji, pri čemu odgovornost I-tuženika temelje na odredbi čl. 1045. ZOO, a odgovornost II-tuženika i na odredbi čl. 42. st. 1. i 2. Zakona o javnom bilježništvu, uz solidarnost oba tuženika po čl. 1107. ZOO.

 

Pravilno je shvaćanje iz pobijane presude da u rješenju spora valja poći od odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05) prema kojoj, tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Izvanugovorna odgovornost za štetu zbog protupravne radnje nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete, te da postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke, dakle, subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost, moraju biti ispunjene kumulativno, što znači da izostanak samo jedne od tih pretpostavki dovodi do isključenja odgovornosti za štetu.

 

U odnosu na odgovornost I-tuženika tužitelji su se tijekom postupka pozivali na odredbu čl. 274.f. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08, dalje OZ) prema kojoj postoji odgovornost predlagatelja osiguranja za štetu kada predlagatelj osiguranja proda nekretninu protivno zakonskom ovlaštenju, tvrdeći da je I-tuženik sklapanjem Ugovora o kupoprodaji preuranjeno i protupravno prodao navedenu nekretninu tužitelja (potonjeg vlasnika).

 

Međutim u odnosu na I-tuženika tužitelji nisu dokazali niti da je I-tuženik počinio protupravnu radnju time što bi preuranjeno i protupravno prodao predmetne nekretnine tužitelja (fiducijanta), niti da postoji uzročna veza između navodno protupravne radnje I-tuženika i štete uslijed gubitka nekretnina.

 

Odgovornost I-tuženika za štetu treba cijeniti prvenstveno imajući na umu odredbe OZ/05 koje je trebalo primijeniti u postupku prodaje, a potom i prema odredbama ZOO kao općeg propisa obveznog prava.

 

Tužitelji su u pravu u svojoj tvrdnji da je postupak prodaje nekretnine u ovom slučaju trebalo provesti po odredbama Zakona o izmjenama i dopunama OZ („Narodne novine“ broj 88/05), jer je postupak prodaje pokrenut zahtjevom I-tuženika podnesenim javnom bilježniku 24. kolovoza 2008., a prednica II-tuženika, javna bilježnica J. V.-S., provela je prodaju po odredbama OZ/96 određujući i treću javnu dražbu umjesto da rješenjem obustavi ovrhu nakon neuspješne druge javne dražbe.

 

Međutim ovaj propust se svakako ne može staviti na teret I-tuženiku.

 

Prema odredbi čl. 274.f. OZ/05 predlagatelj osiguranja ovlašten je otuđiti na njega prenesenu stvar ili pravo nakon dospjelosti svoje tražbine (st. 1. ). Ako predlagatelj osiguranja prije dospjelosti tražbine otuđi stvar ili pravo koji su na njega preneseni, takvo je otuđenje pravno valjano. Predlagatelj osiguranja odgovara protivniku osiguranja za štetu koju mu je takvim otuđenjem prouzročio (st. 2. ).

 

Polazeći od utvrđenja da je predlagatelj osiguranja, ovdje I-tuženik, predložio prodaju nekretnine preko javnog bilježnika radi namirenja tražbine od fiducijanata (ovdje tužitelja) tek nakon što je potraživanje dospjelo, podnošenjem prijedloga nije postupio protupravno, pa nema mjesta za odgovornost I-tuženika po čl. 274.f. OZ/05, na koji se pozivaju tužitelji.

 

Stoga se pobijana presuda temelji na pravilnom shvaćanju da u postupanju predlagatelja osiguranja i ovrhovoditelja, ovdje I-tuženika, nema protupravnosti, jer nekretninu nije otuđio prije dospijeća, a prije podnošenja prijedloga je u cijelosti postupio sukladno odredbi čl. 277. OZ/05, te je zatražio od protivnika osiguranja, preko javnoga bilježnika, da ga u roku od petnaest dana obavijesti, također preko javnoga bilježnika, zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika.

 

Kod ocjene o odgovornosti I-tuženika za eventualne nezakonitosti u postupku prodaje treba imati na umu da predlagatelj ne provodi postupak prodaje niti određuje javne dražbe, već to čini javni bilježnik kojem je povjeren postupak prodaje nekretnine, a s druge strane tužitelji tijekom postupka i u reviziji nisu precizirali koje bi to bile druge protupravne radnje koje je eventualno poduzeo I-tuženik, a za koje bi on odgovarao po općim pravilima o odgovornosti za štetu.

 

Nadalje, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nije bilo ni uzročne veze između njegovih radnji i štete koju eventualno trpe tužitelji, pa već i zbog toga ne postoji odgovornost I-tuženika za štetu.

 

U odnosu na odgovornost II-tuženika također nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za naknadu štete.

 

Tužitelji protupravnost u postupanju javnog bilježnika obrazlažu kao nepravilnost prilikom vođenja javne prodaje nekretnine čkbr. 1206/5 upisane u z.k. ul. 620 k.o. V. (u osnivanju) koja se ogleda u primjeni neodgovarajućeg Ovršnog zakona, te provođenja tri javne dražbe, umjesto dvije koliko ih je moglo biti provedeno sukladno odredbama OZ/05, koje je javni bilježnik trebao primijeniti u postupku prodaje.

 

Prema odredbi čl. 2. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/1993, 29/1994, 16/2007, dalje: ZJB) javni bilježnici obavljaju javnobilježničku službu kao samostalni i neovisni nositelji te službe, koji imaju svojstvo osoba javnog povjerenja.

 

Glede odgovornosti javnih bilježnika mjerodavna je odredba čl. 42. ZJB prema kojoj je javni bilježnik dužan naknaditi štetu koju je drugom prouzročio povredom svoje službene dužnosti (st. 1.) Za prouzrokovanu štetu javni bilježnik odgovara po općim pravilima za naknadu štete po kojima se odgovara za štetu koju su počinile službene osobe (st. 2. ).

 

Javni bilježnik je profesionalac, pa valja poći od općeg pravila prema kojem se profesionalac, koji se bavi javnobilježničkom djelatnošću, obvezuje postupati u skladu sa zakonom i prema pravilima struke. Stoga je odgovornost javnog bilježnika veća od odgovornosti prosječne osobe, pa postoji i kada javni bilježnik ne postupa po pravilima struke, iako nije bilo namjere ili krajnje nepažnje.

 

U ovom slučaju je javni bilježnik pošao od pogrešnog pravnog shvaćanja da se i na postupak ovrhe, koja je pokrenuta nakon stupanja na snagu ZID OZ/05, primjenjuju odredbe propisa koji je vrijedio u trenutku pokretanja postupka osiguranja fiducijarnim prijenosom prava vlasništva, (prije 20. srpnja 2007.), iako na primjenu tog zakona ne upućuju prijelazne odredbe ZID OZ/05.

 

Međutim, ta okolnost sama po sebi nije dovela do umanjenja prava tužitelja u ovršnom postupku, jer bi i primjenom odgovarajućeg propisa ishod bio isti, odnosno nekretnina je smjela biti prodana već na drugoj dražbi po cijeni ne nižoj od 1/3 procijenjene vrijednosti.

 

Stoga za potrebe ovog konkretnog postupka nije bilo potrebno cijeniti je li javni bilježnik postupio s pažnjom službene osobe, kad je postupak prodaje propustio provesti primjenom novog propisa (ZID OZ/05).

 

Nadalje, u ovom slučaju nije ispunjena ni druga pretpostavka odgovornosti za štetu, jer nema uzročne veze između postupanja II-tuženika i eventualne štete, u situaciji kad su tužitelji u tužbi štetu naznačili kao gubitak nekretnine i nemogućnost njezinog vraćanja. Nemogućnost vraćanja nekretnine morala bi biti direktna posljedica protupravno provedene treće dražbe, a što ovdje nije slučaj, jer tužitelji nisu bili upisani kao punopravni vlasnici iste, već je kao fiducijarni vlasnik bio upisan upravo I-tuženik. U slučaju obustave postupka prodaje nakon druge dražbe tužiteljima ne bi bila vraćena predmetna nekretnina niti bi se isti upisali kao punopravni vlasnici nekretnine.

 

Posebno treba imati na umu da tužitelji ničim nisu dokazali da su u trenutku održavanja druge dražbe, odnosno prije održavanja treće dražbe, raspolagali novčanim sredstvima kojima bi u cijelosti namirili predmetnu tražbinu, čime bi njihova obveza prestala i čime bi stekli pravo na povrat vlasništva predmetnih nekretnina, pa dakle nisu izgubili nekretninu zbog provedene treće dražbe, već zbog neplaćanja dospjele tražbine I-tuženiku i potom davanja odobrenja za prodaju.

 

Stoga i prema shvaćanju ovoga suda nisu kumulativno ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu I. i II. tuženika, pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.