- 1 -              Rev 672/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 672/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S. iz S., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik iz S., protiv tuženika S. D. d.d. iz S., (OIB: …), radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-714/2015-2 od 27. listopada 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pmed-50/2014 od 25. ožujka 2015., u sjednici vijeća od 12. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda „u odluci o glavnoj stvari, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti za iznos od 230.000,00 kuna, sa zatraženom zateznom kamatom te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za objavu pravomoćne presude“,

 

              - u stavku II. izreke, prihvaćena je kao osnovana žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda „u odluci o glavnoj stvari, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti za iznos od 20.000,00 kuna, s dosuđenom zateznom kamatom, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija,

 

- u stavku III. izreke, preinačena je „odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke presude Općinskog suda u Splitu, broj Pmed-50/14 od 25. ožujka 2015.“ tako da je tužitelju naloženo „da u roku od petnaest dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.425,00 kn“.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. (učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom) i st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti osporenu presudu tako da se prihvati njegova žalba i u cijelosti udovolji onome što je tražio, podredno da se osporena presuda potvrdi u dosuđujućem dijelu i ukine u odbijajućem i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o njegovoj žalbi ili da se osporena presuda u cijelosti ukine a prvostupanjska u odbijajućem dijelu i predmet vrati u tome dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta da se osporena presuda ne može ispitati - budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dano obrazloženje sa izrekom je nerazumljivo i proturječno rezultatima provedenog dokaznog postupka, ta presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevu tužitelja od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti (ona je određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve ovdje (za odluku o predmetu spora) relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revident upućuje) iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o stvarnom sadržaju te značaju prijepornog članka i u njemu iznijetih informacija i namjerama pisaca članka u kojemu su te informacije objavljene i razlozima što su objavljene, a kojim informacijama revident daje značaj štetnih, sve uz tvrdnje da je tuženik svjesno objavio netočne podatke o njemu i njegovim postupcima iako je sve informacije imao mogućnost i morao provjeriti - omogućivši “zainteresiranim osobama da medijskim linčom rješavaju svoje osobne probleme, očito neosnovane imovinskopravne zahtjeve i privatne interese preko njegovih leđa” (čime je njega “oklevetao, iznošenjem netočnih, nepotpunih, klevetničkih i uvredljivih navoda”, prikazujući ga kao “nečasnu osobu koja svoju imovinu stiče otimanjem tuđe imovine, dakle na kriminalan način…”), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom svojeg shvaćanja provedenih dokaza, koje shvaćanje sugerira prihvatiti), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), ovaj ih sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga neke ostvarene postupovne povrede.

 

U odnosu na to je za istaći i da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza, da su pravilno ocijenjeni - prema njegovom shvaćanju pravnog standarda pravilno, nisu imali razloga odbiti tužbeni zahtjev - već (da) su morali istinitim i pravilnim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza (uz ostalo: prema onome što je demantirao svojim Demantijem od 8. veljače 2010.), nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo tužitelja.

 

Revident pogrešno navodi i da je drugostupanjski sud propustio postupiti u smislu odredbe čl. 394.a ZPP-a, prema kojoj: „Sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda.“, te suditi u smislu pravnog shvaćanja iz rješenja revizijskog suda posl. br. Rev-2257/2013-2 od 11. ožujka 2014., u njemu naznačenog kao odlučnog za odluku u ovome predmetu.

 

U ponovljenom suđenju postupljeno je prema danoj uputi revizijskog suda, bar u onome bitnome - u onome što je relevantno za odluku o predmetu spora, toliko da se o tome predmetu sada može donijeti valjana i zakonita odluka: revizijski sud u svojoj prethodnoj, „ukidajućoj“ odluci, dao je uputu koje bi radnje u ponovnom postupanju trebalo provesti i u smislu kojih pravnih shvaćanja - a ne i da bi zahtjevu tužitelja trebalo udovoljiti, pa nižestupanjski sudovi nisu relativizirali primjenu odredbe čl. 394.a ZPP-a samo time što zahtjev tužitelja nisu ocijenili osnovanim i prihvatili.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika kao nakladnika naknaditi mu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti. Tužitelj drži da je u svezi članka objavljenog u dnevnom listu S. D. od 6. veljače 2010. pod naslovom "...!", s nadnaslovom: "….", a u kojemu (da) su objavljene netočne, nepotpune, klevetničke i uvredljive informacije, pretrpio strah i duševne boli radi povrede dostojanstva, časti i ugleda - i da ti oblici štete opravdavaju po njemu utuženu pravičnu novčanu naknadu. Traži i da se tuženiku naloži da o svom trošku objavi pravomoćnu presudu - donošenje koje predlaže.

 

Sa druge strane, tuženik nalazi da su informacije za koje se tereti, one objavljene - uz koje tužitelj vezuje svoj zahtjev, točne: da se temelje na činjenicama za koje su autori članka imali osnovani razlog povjerovati da su točne - ali i da je poduzeo potrebne mjere za provjeru tih informacija - pa ih je objavio u dobroj vjeri, s time da je postojao i javni interes da to učini. Zahtjev tužitelja ocjenjuje neosnovanim.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je u dnevnom listu S. D. od 6. veljače 2010., u rubrici N. na stranicama 4. i 5., objavljen tekst s fotografijom tužitelja pod naslovom "…!", s nadnaslovom: "…", sve autora J. M., V. S. i M. D.,

 

- da je i na naslovnoj stranici tog lista objavljen članak pod naslovom „…!“, s nadnaslovom „…“,

 

- da se u članku navodi: da predsjednik H. J. S. više nije samo vlasnik pekarsko - slastičarskog obrta „B. - S.“ u S., nego i bogati zemljoposjednik; da je takvim postao kupnjom najmanje 80 parcela u R., prema neslužbenim procjenama ukupne površine oko 300000 m2; da je pitanje hoće li i u kojem obimu svoje novostečeno nekretninsko blago i zadržati, budući da su se na neke parcele stavile plombe, jer da su se pojavili vlasnici, odnosno osobe koje su desetljećima u njihovom posjedu i koji kupoprodaju žele osporiti; da je skupina građana koja se smatra oštećenom, na oglasnu ploču u R. izvjesila brojeve čestica koje smatraju otuđenima; da je J. S. postao vlasnikom „polovice R.“ ugovorom sklopljenim 17. siječnja 2008.; da je nekretnine kupio od J. G. i njegove tete V. K.; da je dvije nekretnine prodao F. P. - čiji zahtjev za uknjižbu na šibenskom sudu da je odbijen; da se tada R. zakotrljala priča o navodnoj "otimačini" tuđeg zemljišta - a u članku su poimence navedene osobe koje ističu da su pravi vlasnici nekih od kupljenih nekretnina,

 

- da je 8. veljače 2010. u rubrici „T.“ istog lista objavljen demant tužitelja pod naslovom "…", "(2) …", u kojemu je tužitelj u cijelosti osporio sadržaj navedenog članka od 6. veljače 2010., ističući da se ne radi o otimačini, već o legalnoj kupoprodaji,

 

- da tužitelj navodi: da je točna informacija da je kupio zemljište u R., ali da je ta kupoprodaja realizirana 2008., kada nije bio predsjednik uprave N. H. - i da ne zna kako je ta kupoprodaja povezana s njegovom funkcijom koju je obnašao u upravi N. H.; da je kupio 50000 m2 raznih zemljišta, ali ne i objekte, a zemljište da je kupio od vlasnika koji su bili uredno uknjiženi, time da je prije kupoprodaje, sa svojim odvjetnikom provjerio zemljišnoknjižno stanje, te da se uvjerio da su prodavatelji stvarni vlasnici i da na nekretninama nije bila upisana niti jedna plomba; da unatoč tome što se u predmetnom članku nigdje ne može iščitati da je nekretnine oteo, iz samog načina pisanja, to da se može protumačiti, što s pravom istinom da nema nikakve veze, jer da nije oteo ničije zemljište,

 

- da je svjedokinja V. S., jedna od autora spornog teksta, koja živi u R. i radi kao izvjestitelj za tuženika, navela „da su oštećeni posjednici, na oglasnu ploču koja se nalazi u staroj školi u R., stavljali popis spornih nekretnina koje je tužitelj kupio, te da su organizirali javni skup u vatrogasnom domu u R. na koji da je bila pozvana kao novinar tuženika, a na tom skupu da su joj se obraćali mnogi ljudi, osim onih koji su navedeni u članku i da je njihov cilj bio da podignu zajedničku tužbu protiv tužitelja, te da su upravo ti ljudi procijenili da je tužitelj kupio oko 300000 m2, a o ovom problemu da je najviše bila upoznata od strane svojih susjeda koji da su joj se žalili, te da su joj naknadno rekli da su se dogovorili s tužiteljem, pa da su odustali od podnošenja tužbe“,

 

- da je svjedok M. D., drugi autor teksta spornog članka, naveo „da je dobio nalog od urednika rubrike N. da provjeri u zemljišniku Općinskog suda u Šibeniku na koji se način tužitelj uknjižio na zemljišta koja je kupio u R., pa kako nije raspolagao podacima o brojevima čestica i zemljišnoknjižnih uložaka, da mu je po odobrenju predsjednika suda, od strane zemljišnoknjižnog djelatnika predočen dio dokumentacije do koje se u tom trenutku moglo doći, a iz koje proizlazi da je tužitelj predmetne nekretnine kupio od J. G. i V. K., pa da je dio teksta koji se odnosi na te podatke njegov“,

 

- da je svjedokinja J. M., treći autor teksta, u svom iskazu navela „da je od urednika dobila zadatak da objedini tekst V. S. i M. D., obzirom da je to praksa kada više autora šalju tekstove u svezi jedne teme, te da je njezin zadatak bio da provjeri kod tužitelja F. P. navode iz članka, ali da je tužitelj odbio bilo kakav komentar, te kako je isti obnašao funkciju predsjednika uprave N. H., to da je stavljeno u članku jer je takva bila praksa, a, inače, cilj teksta da nije bio naštetiti tužitelju, nego da se razjasni situacija oko predmetne kupoprodaje zemljišta u R.“,

 

- da, „što se tiče naslova u kojemu je navedeno da je tužitelj kupio "pola R.", iz iskaza svjedoka D. D. proizlazi da je to uobičajena novinarska floskula, a da je navedeno da je tužitelj predsjednik uprave N. H. iz razloga kako bi bio prepoznatljiv širem krugu ljudi, time da oprema članka (naslovi i podnaslovi) odgovaraju tekstu u potpunosti, a tuženik da je u obradi teksta postupao u dobroj vjeri, jer naslovi odgovaraju tekstu kojemu je bio cilj prenijeti navode prosvjednika sa skupa u R., a podnaslovom "…" da se aludiralo na općepoznato nesređeno zemljišnoknjižno stanje u Republici Hrvatskoj“.

 

Drugostupanjski sud je na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, a koja utvrđenja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), zahtjev tužitelja ocijenio u cijelosti neosnovanim i (djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude primjenom odredbi članka 373.a ZPP-a) odbio - uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „tužitelj u ovoj parnici tvrdi da je radi informacija objavljenih u spornom članku iz razloga što su iste netočne, nepotpune, klevetničke i uvredljive, pretrpio štetu, jer su povrijeđeni njegovo dostojanstvo, čast, ugled i privatnost, a radi čega da je trpio strah i duševne boli“,

 

- da „u pobijanoj presudi je navedeno da tužitelj nije kupio 300000 m2 zemljišta, već 50000 m2, pa je za primijetiti da tužitelj u zahtjevu za ispravak informacije od 8. veljače 2010., te u tužbi uopće nije negirao da je u R. kupio zemljište u površini od 300000 m2, kako se navodi u spornom članku, a niti je u spis predmeta dostavio dokaz o površini kupljenog zemljišta u R. Međutim, obzirom da tuženik nije osporio iskaz tužitelja u dijelu u kojemu je naveo da kupljena površina zemljišta iznosi cca 50000 m2, ovaj drugostupanjski sud prihvaća da je neistinita informacija iz spornog članka, prema kojoj je tužitelj u R. kupio nekretnine u površini od 300000 m2“: da „iz navedenog razloga, a kako je svjedokinja V. S. navela da bi površina Općine Rogoznica iznosila oko 75 km2 (podatak o približno takvoj površini navodi se i u žalbi tužitelja od 31. prosinca 2012.), smatrati je da je ispravno utvrđenje prvostupanjskog suda kako je neistinita i informacija da bi se tužitelj uknjižio na "pola R.", uz napomenu da je u spornom članku sintagma "pola R." napisana uz upotrebu pravopisnog znaka navodnika, što čitatelja upućuje da pročitani tekst ne shvati doslovno, a radi čega je ovdje riječ o vrijednosnom sudu“,

 

- da „u pobijanoj presudi, nadalje, stoji da su netočni i insinuirani navodi o "bogatom zemljoposjedniku i stečenom nekretninskom blagu": ali da „u tekstu spornog članka upotrijebljena sintagma "bogati zemljoposjednik" i "stečeno nekretninsko blago" nisu neistinite činjenice, već vrijednosni sudovi autora spornog članka“,

 

- da je „prvostupanjski sud smatrao da se ne temelje na istinitim činjenicama ni navodi o "pobuni posjednika", te navodi o "zemljišnoknjižnom izneredu" i "zakotrljanoj priči o navodnoj otimačini tuđeg zemljišta": ali „obzirom da iz iskaza svjedokinje V. S. proizlazi da su oštećeni posjednici R. na oglasnoj ploči u staroj školi u R. izložili popis spornih nekretnina koje je tužitelj kupio, te su organizirali i javni skup u vatrogasnom domu u R., na koji je i ona bila pozvana kao novinar, te da je cilj okupljenih bio da ustanu zajedničkom tužbom protiv tužitelja, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da se navodi spornog članka o "pobuni posjednika" temelje na istinitim činjenicama. U potvrdu ovoga govori i sadržaj spornoga članka u kojemu su imenom i prezimenom navedene osobe koje su dugogodišnji posjednici nekretnina na koje se uknjižio tužitelj“,

 

- da „stoga, u prilici kada je tužitelj od J. G. i V. K. kupio nekretnine koje su prije toga bile prodane sadašnjim posjednicima ili njihovim pravnim prednicima, jer tako navode imenom i prezimenom označene osobe u spornom članku, a tužitelj njihove navode nije negirao, navod spornog članka o "zemljišnoknjižnom izneredu" te da se "zakotrljala priča o navodnoj otimačini tuđeg zemljišta", nisu netočni i insinuirani, već rječnikom novinara oblikovana zbilja u odnosu na nesređeno zemljišnoknjižno stanje te reakciju posjednika nakon što su saznali da se tužitelj uknjižio na kupljenim nekretninama koje su u njihovom posjedu“,

 

- da „prema tome, u spornom članku je jedino neistinita informacija da je tužitelj kupio 300000 m2 zemljišta u R.“,

 

- da su „mediji prema odredbi članka 16. stavak 1. ZM dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana pa, shodno tome, novinari nemaju pravo bez ikakvih posljedica izmišljati činjenice te, neprovjerenim informacijama o nekoj osobi, manipulirati javnošću te iznositi površne vijesti ili vijesti sumnjiva porijekla“: ali „kada se ima u vidu da je svjedok M. D. dobio nalog od urednika rubrike N. da u zemljišniku Općinskog suda u Šibeniku provjeri zemljišnoknjižno stanje, te da mu je u zemljišniku predočen dio dokumentacije do koje se u tom trenutku moglo doći, kao i činjenica da je prema Ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 17. siječnja 2008., odnosno Dodatku toga ugovora od 24. veljače 2009. tužitelj kupio od prodavatelja J. G. i V. K. 103 čest. zem., precizne podatke o kupljenoj površini zemljišta očito nije bilo lako i moguće pribaviti. Prema tome, kada je svjedokinja V. S., koja je prisustvovala javnom skupu koji je održan u vatrogasnom domu u R., navela da su nazočni procijenili da je tužitelj kupio oko 300000 m2 zemlje u R., ista je, kao jedan od autora spornog članka, imala osnovani razlog povjerovati da je ta činjenica točna, a postojalo je i opravdano zanimanje javnosti za objavu takve informacije, pri čemu je ista postupala u dobroj vjeri“,

 

- da „navodi spornog članka prema kojima se tužitelj uknjižio na "pola R.", da je tužitelj "bogati zemljoposjednik", da je pitanje hoće li tužitelj zadržati "novostečeno nekretninsko blago" vrijednosni su sudovi autora spornog članka, koji nisu uvredljivi, jer im nije cilj omalovažavanje osobe tužitelja, a niti izravno nanošenje štete tužitelju“,

 

- da se uvredljivom ne nalazi niti činjenica „što se tužitelj u spornom članku navodi kao predsjednik uprave N. H., iako je kupoprodaja realizirana ranije. Naime, članak je objavljen u vrijeme kada je tužitelj obavljao javnu funkciju, a svaka osoba koja obavlja javnu funkciju mora biti svjesna da je podložna i stalnoj ocjeni javnosti i izvan poslovnih aktivnosti vezanih za tu funkciju, jer javnost ima pravo provjeravati i privatne poslove tih osoba, koji su provedeni i prije obnašanja te funkcije“,

 

- da „dakle, objavljena informacija o površini kupljenog zemljišta u spornome članku, utemeljena je na činjenici za koju je autor članka imala osnovani razlog povjerovati da je točna, te su poduzete potrebne mjere za provjeru njene točnosti, a za objavljivanje članka o nastaloj situaciji u R. nakon saznanja da se tužitelj uknjižio na nekretnine koje su u dugogodišnjem posjedu osoba od kojih nije kupio nekretnine, postojalo je opravdano zanimanje javnosti, pri čemu su novinari postupali u dobroj vjeri“,

 

- da su „novinari u spornom članku iznijeli i svoje vrijednosne sudove, ali kako je objavljivanje informacija koje sadrži sporni članak bilo u javnom interesu, a novinari su postupali u dobroj vjeri, tuženik se oslobađa obveze naknade štete zbog objavljenih informacija u spornom članku“: „prema tome, postupajući u smislu odredbe članka 21. stavak 6. ZM, tuženik je u ovoj parnici dokazao postojanje pretpostavki iz članka 21. stavak 4., podstavak 3. i 6. istog Zakona za njegovo oslobađanje od odgovornosti za štetu koju tužitelj u ovoj parnici zahtijeva od tuženika, uključivo i zahtjev za objavu pravomoćne presude, a radi čega je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena pobijana presuda u odbijajućem dijelu, dok je prihvaćanjem žalbe tuženika preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu na način da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen“.

 

Takvo pravno shvaćanje je pravilno.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge te revizije koji se odnose na osporenu presudu te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje (vezan mogućnošću razmatranja osporene presude samo u granicama određenih revizijskih razloga) u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-714/2015-2 od 27. listopada 2016.

 

Revizijski sud tek primjećuje:

 

a) da je predmet spora pravilno raspravljen primjenom:

 

- odredaba čl. 21. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04), prema kojima: (stavak 1.) „Nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom.“, (stavak 2.) „Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).“, (stavak 3.) „Na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.“, (stavak 4.) „Nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena:..(...).. (podstavak 3.) „.- utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri,“ (podstavak 6.) „- proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.“, (stavak 6.) „Postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. ovoga članka dokazuje tuženik.“,

 

- odredbe čl. 35. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10), prema kojoj: „Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.",

 

- konvencijskog prava zajamčenog čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija) iz dijela „PRAVO NA POŠTOVANJE PRIVATNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA“, a prema kojem: (stavak 1.) „Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života,“ (stavak 2.) „Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi...(...)..zaštite prava i sloboda drugih.",

 

- shvaćanja da pravo na zaštitu dostojanstva, časti, ugleda i privatnosti svake osobe, ono iz čl. 8. Konvencije - kao pravo na poštivanje osobnog života, ipak podrazumijeva - a da bi se sa uspjehom štitilo u sudskom postupku, kada je riječ, kao ovdje - o napadu na te vrijednosti putem informacije, postojanje određenog ipak ozbiljnijeg napada na te vrijednosti (gdje svaka netočna i neprovjerena informacije ne može dobiti vrijednost takvog ozbiljnog napada) - sve imajući na umu da je i sloboda kazivanja, informiranja, tiska, sadržana u biti postojanja demokratskog društva - to pogotovo kada se odnosi na osobe koje su dragovoljno prihvatile nastupanje u javnosti, u javnom, pa i medijskom životu, sa tome svojstvenoj svijesti da će granice njihova provjeravanja, primanja kritika za izgovorenu riječ i počinjena dijela, pa i u interesu javnosti biti šire ili snažnije nego kod drugih osoba - ali i sa svijesti da u svemu tome (u primanju kritika i informacija) mora biti manje formalističan od tih drugih osoba i bitnije fleksibilniji (tolerantniji),

 

b) da u sukobu slobode kazivanja, informiranja, tiska (slobode mišljenja i izražavanja, što uključuje slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti), pogotovo u javnom interesu - a koja sloboda (opet) niti u tom interesu ne može biti neograničena (apsolutna), sa pravom (slobodom) osobe na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, kada je zahtjev da se poštuje privatan život ograničen na onaj opseg u kojem pojedinac svoj privatni život izlaže dodiru s javnim životom ili bliskoj vezi s ostalim zaštićenim interesima, kod suđenja o tome sukobu i njegovim posljedicama uvijek valja proći (ocijeniti) test razmjernosti: je li u okolnostima konkretnog slučaja ograničenje jedne od tih sloboda ili vrijednosti potrebno i razmjerno legitimnom cilju, odnosno kako u tome sukobu pronaći pravičnu ravnotežu tih sloboda ili vrijednosti,

 

c) da je u konkretnom slučaju,

 

a obzirom na sadržaj objavljenih informacija, poziciju tužitelja u društvu u vrijeme objave prijepornog teksta („predsjednik Uprave H.“), činjenicu da je bio poznat u javnosti (kao osoba koja se sadržajno i snažno uključila u područje sporta, u klub izuzetno popularan u javnosti - onoj javnosti i očito senzibilnoj prema svim događajima i promjenama u klubu, odnosno kao osoba koja je zbog popularnosti i medijske prisutnosti kluba i sama postala osoba iz medija, sa „pravom“ na niži stupanj zaštite privatnosti od osoba koje nisu tako eksponirane), ali i obzirom na okolnosti u kojima su autori teksta (objavljenog spornog članka u dnevnim novinama) došli do objavljenih informacija - razloga da vjeruju u njihovu istinitost i da ih javnosti izlažu u dobroj vjeri,

 

osporenom odlukom (presudom) u nastalom sukobu navedenih vrijednosti (a opet uvažavajući da nitko ne smije biti sputan u izražavanju mišljenja i da u slučaju vrijednosnih sudova nije moguće dokazati istinu, ali mora postojati dostatna činjenična osnova koja ih podržava - jer se u protivnom imaju smatrati pretjeranima) pronađena ta pravična ravnoteža iz smisla prethodnog stavka b): u njoj za ovaj slučaj preteže (o čemu osporena presuda sadrži dostatne razloge) pravo na slobodu izražavanja tuženika.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.