- 1 -              Rev 638/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 638/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz Z., ..., zastupanog po punomoćniku N. P., odvjetniku u Z., protiv prvotuženice Ž. P. (prije K.), iz P., ..., OIB ..., zastupanje po punomoćnici, odvjetnici T. P. G. iz Z., ..., drugotuženika M. K., iz Z., ..., OIB: ..., trećetuženice M. P. iz L., ..., OIB: ..., kao pravne sljednice I. P. i četvrtotuženice M. P., iz L., ..., svi zastupani po punomoćniku J. S., odvjetniku u Z., i petotuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i prvotuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3084/12-3 od 19. travnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6133/10-105 od 28. svibnja 2012., ispravljena rješenjem toga suda broj Pn-6133/10-27 od 4. ožujka 2019., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Revizija tužitelja, podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn-3084/12-3 od 19. travnja 2016., odbija se kao neosnovana, a kao neosnovana odbija se i revizija prvotuženice, u odnosu na dosuđenu naknadu u iznosu od 285.617,40 kuna i zateznu kamatu na navedeni iznos za razdoblje od 28. svibnja 2012., pa nadalje.

 

II. Prihvaća se revizija prvotuženice i u odnosu na nju preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn-3084/12-3 od 19. travnja 2016., i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-6133/10-105 od 28. svibnja 2012., (ispravljena rješenjem toga suda broj Pn-6133/10-27 od 4. ožujka 2019.), u odnosu na zateznu kamatu na dosuđenu naknadu (u iznosu od 285.617,40 kuna) za razdoblje od 19. lipnja 1996. do 28. svibnja 2012., na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu.

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukida se, u odnosu na prvotuženicu, presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn-3084/12-3 od 19. travnja 2016., i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-6133/10-105 od 28. svibnja 2012., (ispravljena rješenjem toga suda broj Pn-6133/10-27 od 4. ožujka 2019.), u odnosu na dosuđenu naknadu za obiteljski nakit u iznosu od 79.989,00 kuna i zateznu kamatu na navedeni iznos, te se u tome dijelu, u odnosu na prvotuženicu, predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 365.606,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 19. lipnja 1996. pa do isplate, kao i parnični trošak u iznosu od 135.160,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2012. do isplate.

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-6133/10-105 od 28. svibnja 2012., u odnosu na 1.-4. tuženike, u dijelu kojim je navedenim tuženicima naloženo solidarno isplatiti tužitelju iznos od 365.606,40 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. lipnja 1996. pa do isplate, kao i nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 135.160,25 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2012. do isplate.

 

U točki II. izreke preinačena je navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na petotuženicu Republiku Hrvatsku, kao i na naknadu parničnog troška, na način da je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na petotuženicu Republiku Hrvatsku kojim joj je naloženo isplatiti solidarno s ostalim tuženicima iznos od 365.606,40 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. lipnja 1996. do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 135.160,25 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2012. do isplate.

 

U točki III. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi petotuženici Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 87.500,00 kn u roku od 15 dana.

 

U točki IV. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi petotuženici Republici Hrvatskoj naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 5.000,00 kn u roku od 15 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev, tužitelj pravovremeno podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti njegov tužbeni zahtjev i u odnosu na petotuženicu i obvezati je na naknadu troškova postupka, uključujući i revizijski trošak.

 

Prvotuženica pak podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužiteljev zahtjev za naknadu štete, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati ga na naknadu troškova postupka, uključujući i revizijski trošak.

 

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizija tužitelja je neosnovana, a revizija prvotuženice, osnovana je djelomično.

 

Sukladno odredbi čl. 329.a. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio nestankom njegovih pokretnina, koje su se nalazile u njegovom stanu u razdoblju od kolovoza 1991. do 19. lipnja 1998., kad su u tom stanu protupravno boravili prvo, drugo, treće i četvrtotuženici.

 

Neosnovano se prvotuženica poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, i sadržajno na onu iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, (osim u odnosu na obiteljski nakit) jer suprotno njezinoj tvrdnji pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim činjenicama odlučnim za rješenje spora, pa je presudu moguće ispitati, a navodi kojima dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih je drugostupanjski sud zaključio o neosnovanosti prigovora zastare, da su prvo do četvrtotuženici provalili u tužiteljev stan, kao i da su navodi tužitelja i članova njegove obitelji o tome jesu li predmetne stvari tužitelja kupljene 1982. i 1983. ili 1984. i 1985. u nesuglasju jer je, kako smatra, trebalo njihove iskaze u tom dijelu ne prihvatiti, su prigovori činjenične naravi kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, a koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te se tim navodima sugerira prihvatiti činjenično stanje koje ona smatra pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu. Slijedom iznesenoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1., u svezi čl. 8. ZPP-a.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da su u razdoblju od kolovoza 1991. do 19. lipnja 1998., prvo do četvrtotuženici (dalje tuženici) boravili u stanu tužitelja,

- da su se u stanu tužitelja prije ulaska tuženika nalazile stvari iz popisa tužitelja, a koje da on kupio za vrijeme boravka u Libiji 1982. i 1983., i da se radilo o stvarima bolje kvalitete,

- da su 1.- 4. tuženici kao izbjeglice ušli u stan tužitelja bez svojih stvari, odnosno da su po logici stvari očito koristili spomenute stvari tužitelja, a da su nakon 4. godine, 24. predmeta, 1. svibnja 1995. predali u skladište Odjela za skrb ... gardijske brigade,

- da je Z. B. u to vrijeme bio načelnik Odjela za skrb ... gardijske brigade HV-a, i da je on organizirao da se namještaj iz stanova u koje su uselile izbjeglice, a koji im je smetao, podijeli drugim izbjeglicama koje su ga trebale, a to je učinio na svoju inicijativu,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka, koji je pri procjeni imao u vidu prosječne vrijednosti, utvrđena vrijednost predmeta kućanstva na iznos od 285.617,40 kn, a vrijednost obiteljskog nakita 79.989,00 kn, odnosno ukupno 365.606,40 kn.

 

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud cijeneći da tuženici nisu tijekom postupka dokazali koliki je njihov udio u nastaloj šteti, smatra da su odgovorni tužitelju za nastalu štetu temeljem čl. 185. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 7/1996 i 112/1999 - dalje: ZOO), s tim da je njihova odgovornost solidarna prema čl. 414. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 7/1996 i 112/1999 - dalje: ZOO), dok odgovornost petotuženice temelji na odredbi čl. 86. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novineˮ, broj 23/1995, 33/1995, 105/1999 i 128/1999 - dalje ZSOS), smatrajući da je i ona solidarno obvezana nadoknaditi tužitelju predmetnu štetu.

 

Vezano za prigovor zastare, sud prvog stupnja smatra da je zastarni rok započeo teći 19. lipnja 1998., kada je tužitelju vraćen u posjed njegov stan, jer je tada utvrdio nastanak i opseg štete, pa cijeneći da je tužba podnesena 13. ožujka 2001., smatra da je podnesena u zakonskom roku iz čl. 376. st. 1. i 2. ZOO-a.

 

Navedena utvrđenja i iznesena pravna shvaćanja, osim u odnosu na odgovornost petotuženice u cijelosti prihvaća drugostupanjski sud.

 

Drugostupanjski sud smatra da na strani petotuženice nema odgovornosti za predmetnu štetu tužitelju, pa ni za 24. predmeta koje je preuzeo načelnik Odjela za skrb ... gardijske brigade HV-a, Z. B., i to stoga što ne postoji štetna radnja učinjena po njezinim djelatnicima, jer su tuženici predali spomenute predmete koji im očito više nisu bili potrebni, a djelatnici petotuženice su samo preuzeli iste, a prilikom preuzimanja nisu bili obvezni ispitivati porijeklo tih predmeta, koji su već tada bili u vrlo lošem stanju, te slijedom navedenog odbija zahtjev tužitelja prema toj tuženici.

 

I u revizijskoj fazi postupka sporno koje tužiteljeve stvari su u predmetnom razdoblju nestale, kao i odgovornost petotuženice za nestanak tih stvari.

 

Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj u podnesenoj reviziji navodi da je predmetne stvari preuzeo načelnik Odjela za skrb ... gardijske brigade HV-a, Z. B., te smatra da je bilo osnove za primjenu čl. 86. ZSOS-a.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Prema odredbi čl. 154. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju čl. 1163. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), štetu je dužan nadoknaditi onaj koji ju je uzrokovao ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Prema odredbi čl. 86. ZSOS-a štetu koju počini pripadnik oružanih snaga u službi i u svezi s obavljanjem službe prema trećim osobama odgovara Republika Hrvatska. U ovome slučaju Z. B., iako je u to vrijeme bio načelnik Odjela za skrb ... gardijske brigade HV-a, on, neovisno o tome što je organizirao skladištenje namještaja iz stanova u koje su uselile izbjeglice, a koji im je smetao, i što ga je dijelio drugim izbjeglicama koje su ga trebale, je navedene radnje, prema utvrđenjima sudova, činio na svoju inicijativu potpuno neovisno o obvezama službe ili u svezi s obavljanjem službe koju je obnašao. Petotuženica bi eventualno bila odgovorna u ovom slučaju da je dokazano da je znala ili morala znati za navedene radnje  načelnika Odjela za skrb ... gardijske brigade HV-a, i da je makar i prešutno odobrila te njegove aktivnosti, koje nisu u djelokrugu njegovih službenih obveza i dužnosti, a te činjenice u ovom postupku nisu utvrđene.

 

Stoga ni po ovome sudu nema odgovornosti na strani petotuženice, te je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava vezano za istaknuti prigovor zastare prvotuženica u podnesenoj reviziji, osim što navodi da nižestupanjski sudovi nisu dali valjane razloge o navedenom prigovoru, taj prigovor ničim ne obrazlaže, zbog čega taj prigovor, u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a nije uziman u razmatranje.

 

Osnovano prvotuženica ukazuje na dijelom pogrešnu primjenu materijalnog prava vezano za visinu štete, te za početak tijeka zatezne kamate. Naime, prema čvrsto ustaljenoj sudskoj praksi odštetna tražbina se sudskom odlukom pretvara u novčanu tražbinu, zbog čega zatezne kamate na odštetnu tražbinu počinju teći od dana kada je postala novčanom tražbinom. (Rev-2219/11 od 17. lipnja 2015., Rev-3054/1995 od 10. lipnja 1998. i Rev-x-926/16-2 od 5. travnja 2017.), a visina naknade za nenovčanu imovinsku štetu utvrđuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, pa i zatezna kamata na dosuđenu naknadu pripada od donošenja sudske odluke, a kako se ovdje radi o nenovčanoj imovinskoj šteti kod koje se dospijeće sukladno odredbi čl. 186. i 189. st. 2. ZOO-a vezuje uz presuđenje, i kako je šteta procijenjena po cijenama u vrijeme suđenja, tužitelja je trebalo odbiti sa zahtjevom za naknadu zatezne kamate za razdoblje od 19. lipnja 1996. do donošenja prvostupanjske presude (28. svibnja 2012.).

 

Iz navedenog je razloga u tom dijelu, u odnosu na prvotuženicu, valjalo preinačiti pobijane presude primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

Jednako tako, osnovano prvotuženica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava vezano za visinu štete glede nakita-zlatninu, kada navodi da je uz naprijed navedena utvrđenja nelogično da tužitelj prilikom napuštanja stana i odlaska u Švicarsku, gdje inače živi, nije ponio obiteljski nakit-zlatninu, nego je istu ostavio u neuseljivu stanu, bez nadzora, pogotovo što se nije radilo o iznenadnom napuštanju stana, što se radilo o ratnim vremenima, i što je utvrđeno da je tužitelj iz stana iznio jednu vreću sa neidentificiranim stvarima, jer je iz navedenog logičnije bilo zaključiti da je u toj vreći iznio dragocjenosti i nakit. Stoga je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, i iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a.

 

Iz navedenih razloga obje nižestupanjske presude, u odnosu za tu štetu, u odnosu na prvotuženicu, bilo je nužno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP-a.

 

U nastavku postupka utvrditi će se sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o izraženom shvaćanju u ovoj odluci i donijeti nova, na zakonu utemeljena presuda.

 

 

 

 

Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.