Broj: Kž-300/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Jasne Pavičić i Rajke Tomerlin-Almer kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Bračić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. Č. i dr., zbog kaznenog djela povrede prava na rad i drugih prava iz rada iz čl. 114 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97), rješavajući po žalbi oštećenog kao tužitelja D. R., izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, broj K-126/15 od 8. prosinca 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 11. travnja 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

O d b i j a  se kao neosnovana žalba oštećenog kao tužitelja D. R. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom I okrivljeni M. Č. i II okrivljena pravna osoba L. d.o.o. K. temeljem čl. 453 toč. 3 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) oslobođeni su od optužbe da bi počinili  kazneno djelo povrede prava na rad i drugih prava iz rada iz čl. 114 KZ/97, činjenično opisano u izreci te presude. Temeljem čl. 158 st. 3 ZKP/08 oštećeni D. R. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu. Temeljem čl. 149 st. 3 ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret oštećenika kao tužitelja.

Protiv navedene presude pravodobno je žalbu podnio oštećeni kao tužitelj D. R. po svom opunomoćeniku I. B., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno podredno da se ista preinači na način da se okrivljenike proglasi krivima i osudi po zakonu.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

Županijski državni odvjetnik u Zagrebu vratio je ovome sudu spis koji mu je bio dostavljen, a temeljem odredbe čl. 474 st. 1 ZKP/08.

              Žalba nije osnovana.

              Nasuprot tvrdnjama žalitelja, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o tome zbog čega je prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da su okrivljenici počinili inkriminirano im kazneno djelo. Također, izreka presude nije u proturječnosti s njenim razlozima niti je nerazumljiva. Pobijajući presudu iz ove zakonske osnove žalitelj zapravo osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza i ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga niti ne postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP/08 na koju ukazuje okrivljenik u svojoj žalbi. Također, ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu čl. 476 st. 1 toč. 1 ZKP/08, nije utvrđeno ni postojanje drugih povreda odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Nije u pravu oštećenik kao tužitelj ni kad u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Nasuprot tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovi njega izveo pravilne zaključke, što je valjano u svim odlučnim činjenicama obrazložio u svojoj presudi. Kako se to i navodi u žalbi oštećenika kao tužitelja, nesporno je u ovom postupku da je oštećenik primio prvu plaću u cijelosti te da mu ostatak plaća za razdoblje u kojem je radio nije u cijelosti isplaćen. Sam oštećenik u žalbi navodi da mu je I okrivljenik isplaćivao kroz to razdoblje manje iznose na ruke, „tek toliko da ovaj uspije preživjeti“. Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da I okrivljenik oštećeniku nije namjerno uskratio njegovo pravo iz rada, već naprotiv, po njegovu mišljenju, iz svih provedenih dokaza proizlazi upravo suprotno, tj. da su on, pa slijedom toga i II okrivljena pravna osoba, počinili inkriminirano im kazneno djelo i to s izravnom namjerom.

Međutim, suprotno ovakvim žalbenim tvrdnjama oštećenika kao tužitelja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako nije s potpunom sigurnošću dokazano da je I okrivljenik s izravnom namjerom oštećeniku uskratio njegova prava iz rada. Naime, a kako je to i pravilno zaključio prvostupanjski sud, iz izvedenih dokaza, prvenstveno iz dopisa Porezne uprave, proizlazi da je II okrivljena pravna osoba L. d.o.o. bila u neprekidnoj blokadi od 7. travnja 2010. do 13. travnja 2010., potom od 7. rujna 2010. do 21. rujna 2010. te od 3. prosinca 2010. do 22. srpnja 2013. godine. Za pretežiti dio vremena dok firma nije bila u blokadi oštećeniku je isplaćena plaća, izdane su isplatne liste i uplaćeni su mu doprinosi dok, naprotiv, za vrijeme dok je firma bila u blokadi oštećeniku plaća nije isplaćena niti su uplaćeni doprinosi. Pravilnim se stoga i ukazuje zaključak prvostupanjskog suda kako se činjenica da oštećeniku nisu isplaćene plaće niti uplaćeni doprinosi za vrijeme insolventnosti odnosno blokade firme ne može smatrati kao uskrata oštećenikovih prava iz rada u smislu odredbe čl. 114 KZ/97, a sve to iz razloga što se to kazneno djelo može počiniti samo s izravnom namjerom, a u konkretnom se slučaju radi nedvojbeno o tome da do uskrate tih prava nije došlo zbog namjernog postupanja okrivljenika već zbog objektivne nemogućnosti ispunjenja tih obveza. Na sve to ukazuje i činjenica da su svo vrijeme vršeni obračuni plaća kao i obračuni poreza i doprinosa, te također i činjenica da su oštećenik i II okrivljena pravna osoba sklopili i sporazum o isplati dugovanja po neisplati plaća, po kojem sporazumu, međutim, nije postupljeno, i to iz razloga jer je račun bio u blokadi a firma je završila u predstečajnoj nagodbi koja još nije završena. Dakle, na temelju svega izloženog, ukazuje se pravilnim zaključak prvostupanjskog suda kako nije s potpunom sigurnošću dokazano da su okrivljenici počinili kazneno djelo za koje su optuženi te su stoga i osnovano, a po načelu „in dubio pro reo“, oslobođeni od optužbe.

              Iz izloženih razloga, a s obzirom da nije utvrđeno postojanje povreda zakona koje drugostupanjski sud povodom žalbe temeljem čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP/08 ispituje po službenoj dužnosti, temeljem čl. 482 ZKP/08, valjalo je žalbu oštećenika kao tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 11. travnja 2017. godine