-   -              Poslovni broj: 7 UsI-592/20-7

             

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU                    

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Mireli Valjan-Harambašić, uz sudjelovanje zapisničarke Zrinke Abaza, u upravnom sporu tužitelja I.T. iz B., zastupanog po opunomoćeniku mr. sc. M.M., odvjetniku, Z., protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić l, zastupanog po generalnom opunomoćeniku Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, Split, Gundulićeva 29A, radi naknade troškova za zastupanje, bez održavanja glavne rasprave, 12. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

1.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-562-02/20-22/3, Urbroj: 522-05/1-1-1-20-4 od 25. lipnja 2020.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-562-02/20-22/3, Urbroj: 522-05/1-1-1-20-4 od 25. lipnja 2020., u točki I. izreke utvrđeno je da K.T. iz B., I.T. iz B., K.S.T. iz Z. i I.T. iz B., kao nasljednici pok. M.T., žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata, imaju pravo na jednokratni iznos novčane naknade u visini od 100.000,00 kn, koja će se isplatiti na račun I.T. iz B., rođenog ... U točki 5. izreke prvostupanjskog rješenja od 25. lipnja 2020. odbačen je zahtjev K.T. i tužitelja za naknadom troškova zastupanja po opunomoćeniku.

Tužitelj u tužbi podnesenoj protiv osporenog rješenja, u bitnom navodi da je odbačen  kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova zastupanja po opunomoćniku u postupku ostvarivanja novčane naknade temeljem Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, s obrazloženjem da prema odredbama članka 161. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09 - dalje: ZUP-a) stranka nema pravo na naknadu troškova za zastupanje po opunomoćeniku nastalih u vezi s postupkom. Suprotno osporenom rješenju tužitelj smatra da ga po zakonu pripada pravo na zastupanje po odabranom opunomoćniku u postupku ostvarivanja novčane naknade, a time i na naknadu troškova za zastupanje po opunomoćeniku.

U tom smislu tužitelj se poziva na odredbu članka 18. stavka l. Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja, kojim je predviđeno da korisnik naknade iz članka 27. stavka l. i članka 34. Zakona ima pravo na pravnu pomoć u sastavljanju podnesaka pred javnim tijelima, a time da ima pravo i na naknadu troškova za korištenje te pomoći (članak 54. stavak l. i 3. Zakona). Kako je ovaj propis lex specialis u odnosu na odredbe članka 161. i 162. ZUP-a, to se pravo na naknadu troškova zastupanja po opunomoćeniku ima raspravljati po specijalnom propisu iz Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja, a ne po generalnim propisima ZUP-a, te je ustvrdio da se odredbe članka 161. i 162. ZUP-a u konkretnoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti. Neovisno o iznesenom, tužitelj ističe da upravno tijelo restriktivno tumači odredbe članka 161. i 162. ZUP-a kada smatra da troškovi zastupanja po opunomoćeniku na koje stranka po zakonu ima pravo - ne spadaju u redovite troškove. Ističe i da prema odredbi članka 32. stavku l. ZUP-a stranka ima pravo na opunomoćenika u upravnom postupku, pa time i pravo na naknadu troška za zastupanje. Tužitelj predlaže da Sud poništi rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja Klasa: UP/I-562-02/20-22/3, Urbroj: 522-05/1-1-1-20-4 od 25. lipnja 2020., te je zatražio i naknadu troškova upravnog spora.

Tuženik u dostavljenom odgovoru na tužbu, a vezano uz tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu troškova zastupanja po opunomoćeniku, odvjetniku M.N., sukladno Zakonu o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (NN, broj: 64/15 i 98/19 – dalje Zakon), ukazuje da je odredbom članka 34. propisano da redovni troškovi postupka padaju na teret Državnog proračuna, dok se upravne pristojbe u postupku ostvarivanja statusa i prava po tom Zakonu ne plaćaju. Obzirom da Zakonom nije predviđeno pitanje troškova zastupanja, u tom slučaju mjerodavne su odredbe ZUP-a. Tako je odredbom članka 161. stavka l. ZUP-a propisano da javnopravno tijelo snosi redovite troškove postupka, osim troškova upravnih pristojbi ili drugih troškova koje stranke plaćaju po posebnim propisima. Pri tome, naglašava da se redovitim troškovima upravnog postupka smatraju oni troškovi koji inače nastaju pri obavljanju svih poslova iz djelokruga javnopravnog tijela i te troškove snosi tijelo koje vodi upravni postupak. Nadalje, odredbom članka 162. ZUP-a, na koju se tužitelj također poziva, propisano je da svjedoci, vještaci, prevoditelji, tumači i privremeni zastupnici imaju pravo na nagradu, odnosno naknadu stvarnih troškova u vezi s postupkom. Protivna stranka u dvostranačkim ili višestranačkim upravnim stvarima ima pravo na naknadu putnih troškova i izgubljene zarade, ako je postupak okončan povoljno za tu stranku. Stoga, niti prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku ne postoje zakonske pretpostavke za naknadu troškova zastupanja po opunomoćeniku, u konkretnom slučaju odvjetniku. Vezano uz odredbu članka l8. stavka l. Zakona na koju se tužitelj poziva, tuženik ističe da je navedenom odredbom propisano pravo na besplatnu pravnu pomoć u vezi ostvarivanja prava iz toga Zakona te mjesta gdje se ista pruža, a odnosi se isključivo na davanje uputa, sastavljanje podnesaka i tumačenja odredbi toga i drugih Zakona, kao i postupka ostvarivanja pravne zaštite, te se ista ne odnosi na troškove zastupanja po opunomoćeniku. Slijedom navedenog predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Generalni opunomoćenik tuženika u dostavljenom odgovoru na tužbu u cijelosti je ostao kod očitovanja tuženika danog u odgovoru na tužbu, te je u privitku dostavio presudu Visokog upravnog suda RH, poslovni broj: UsII-69/20 od 4. ožujka 2020. U odgovoru na tužbu poziva se na jasno izraženi stav iz citirane presude da troškovi zastupanja odvjetnika nisu redoviti troškovi koje snosi javnopravno tijelo. Nadalje, pravna pomoć koja je korisnicima naknade omogućena odredbom članka 18. stavak l. Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (dalje, Zakona) ne obuhvaća pravnu pomoć od strane privatnih osoba – odvjetnika, već pravo tražiti pravnu pomoć od Ministarstva, centara za psihosocijalnu pomoć, nadležnih upravnih tijela u županijama, te ovlaštenih udruga, a čiji sadržaj je određen čl. 18. st. l. alineja l. - 4. Zakona.

Kako tužitelj u tužbi i tuženik u odgovoru na tužbu osporavaju samo primjenu prava, a činjenice su među strankama nesporne te kako stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave u smislu odredbe iz članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), sud je, bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih pitanja (članak 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima), utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti točke 5. izreke osporavanog rješenja tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja RH, Klasa: UP/I-562-02/20-22/3, Urbroj: 522-05/1-1-1-20-4 od 25. lipnja 2020.

Među strankama ovoga upravnog spora sporno je ima li tužitelj pravo na naknadu troškova zastupanja po opunomoćeniku u upravnom postupku u kojem je kao zakonski nasljednik ostvario pravo na jednokratni iznos novčane naknade temeljem Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (Narodne novine, broj: 64/15 i 98/19 - dalje: Zakona o pravima žrtava).

Utoliko je među strankama isključivo sporno je li tuženik pravilno i zakonito primijenio odredbu članka 161. i 162. ZUP-a ili je valjalo primijeniti odredbe Zakona o pravima žrtava.

Članak 161. ZUP-a uređuje troškove postupka i stranaka na način da, u postupcima pokrenutim na zahtjev stranke ili u upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, troškove postupka snosi stranka na zahtjev koje je postupak pokrenut ili protiv koje se vodio postupak koji je za nju nepovoljno okončan, ako nije drukčije propisano. Kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, ako nije drukčije propisano, a kad je postupak okončan nagodbom, svaka stranka snosi svoje troškove, osim ako nagodbom nije drukčije određeno.

Nadalje, članak 162. ZUP-a, kojim su uređene nagrade i naknade troškova drugim osobama koje sudjeluju u upravnom postupku, propisao je da svjedoci, vještaci, prevoditelji, tumači i privremeni zastupnici imaju pravo na nagradu, odnosno naknadu stvarnih troškova u vezi s postupkom, a protivna strana u dvostranačkim ili višestranačkim upravnim stvarima ima pravo na naknadu putnih troškova i izgubljene zarade, ako je postupak okončan povoljno za tu stranku.

Iz navedenog slijedi da ZUP člankom 161., koji se odnosi na troškove stranke, ne propisuje da troškovi postupka obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika, a članak 162. priznaje pravo na nagradu svjedocima, vještacima, prevoditeljima, tumačima i privremenim zastupnicima, ali ne i odvjetnicima.

Člankom 34. stavkom 1. Zakona o pravima žrtava propisano je da redoviti troškovi postupka padaju na teret državnog proračuna Republike Hrvatske, a prema članku 161. stavku 1. ZUP-a isti padaju na teret javnopravnog tijela.

Nadalje, odredbom članka 18. stavkom 1. Zakona o pravima žrtava, propisano je da korisnik može ostvariti pravo na pravnu pomoć (primarnu) za ostvarivanje prava iz ovoga Zakona te drugih prava po osnovi seksualnog nasilja koja obuhvaća: − davanje općih pravnih informacija (opća i načelna pravna uputa), − davanje pravnih savjeta (cjelovita uputa o načinu i mogućnostima rješavanja, odnosno ostvarivanja prava), − sastavljanje podnesaka pred javnopravnim tijelima, Europskim sudom za ljudska prava i međunarodnim organizacijama sukladno međunarodnim ugovorima i pravilima o radu tih tijela, − pravnu pomoć u postupku izvansudskog mirnog rješavanja sporova. Pri tome je u stavku 2 istog članka Zakona propisano da pravnu pomoć iz ovoga članka, osim Ministarstva odnosno centara za psihosocijalnu pomoć pružaju i uredi državne uprave u jedinici područne (regionalne) samouprave, odnosno nadležno upravno tijelo Z. te ovlaštene udruge.

Iz citiranih odredbi ne proizlazi da je Zakonom o pravima žrtava, kao posebnim propisom u odnosu na odredbe ZUP-a o troškovima postupka, propisano pravo stranke na naknadu troškova na ime zastupanja po odvjetniku.

Slijedom navedenog, suprotno stajalištu tužitelja, javnopravno tijelo nije u obvezi stranci nadoknaditi trošak odvjetničkih usluga iskazan prema odvjetničkoj tarifi. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa ustaljenom praksom Visokog upravnog suda. Pri tome je odlučno da troškovi zastupanja odvjetnika nisu redoviti troškovi postupka koje snosi javnopravno tijelo (članak 161. stavak 1. ZUP-a i članak 34. Zakona o pravima žrtava).

Stoga, iako je postupak prava na jednokratni iznos novčane naknade okončan povoljno za tužitelja, prema ocjeni ovog Suda, tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku, jer Zakon o općem upravnom postupku, niti Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (NN, broj: 64/15 i 98/19) ne propisuju takvu mogućnost.

Slijedom navedenog, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točki 1. izreke presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki 2. izreke presude.

 

U Splitu, 12. siječnja 2021.

 

                                                                                                                                       S U T K I N J A

 

                                                                                                                  Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i odluke o trošku dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. i 79. stavak 7. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik

Zrinka Abaza