- 1 -              Revd 2457/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2457/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku I. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženice S. P. iz S., (OIB: …), zastupane po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-1020/2018-2 od 19. svibnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-2429/2016-33 od 31. srpnja 2018., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu „s osnove povrede prava osobnosti iznos od 11.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 13.06.2016. pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“ kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka.

 

              dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 11.250,00 kn.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu.

 

Tuženica nije odgovorila na prijedlog.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 19. svibnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

1/ "Smatra li se objavljena informacija točnom odnosno mogu li autori medijskih članaka podvoditi/objavljivati imena ravnatelja ustanova u kontekstu odgovornosti za smjene, u situacijama kada prema zakonu, unutarnjim aktima ustanova i hijerarhiji sustava, prema djelovanju pravne osobe, o smjenama bilo na vlastiti zahtjev ili po odluci, odlučuju rukovodeće osobe, a tužitelj kao ravnatelj?"

 

2/ "Treba li sud prilikom ocjene objavljene informacije o tome radi li se o uvredi ili vrijednosnom sudu, prihvatiti i cijeniti iskaz tužitelja koji smatra da mu je objavom informacije nanesena šteta kako bi mogao prosuditi je li objavljena informacija komentar (vrijednosni sud) autora uz obrazloženje o tome jesu li objavljene informacije istinite i točne odnosno jesu li činjenice?"

 

3/ "Da li autor informacije koja je uvredljiva za oštećenika postupa s namjerom već postojanjem same činjenice da je autor informacije i da ide za tim da se takva informacija objavi u javnom glasilu?"

 

4/ "Da li autor informacije odgovora za naslov teksta?"

 

5/ "Može li sud odbiti dosudu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, a da paušalno ne prihvati ili ne cijeni iskaz tužitelja kao jedino sredstvo u dokazivanju visine naknade štete i u situaciji kada tužitelj jedino na taj način može dokazivati štetu?",

 

kada:

 

a) je osporena presuda temeljena na shvaćanju da je na tužitelju bilo da dokaže da je štetu koju trpi tuženica počinila namjerno (svjesnim nanošenjem štete, htijenjem da istu prouzroči) a da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno zaključio („...imajući u vidu da informacije koje mogu biti podobne za počinjenje štete u medijima mogu biti činjenične tvrdnje i vrijednosni sudovi, te da novinari istražuju i upozoravaju otvoreno i kritički na sve nepravilnosti, negativne pojave u društvu s ciljem da se one isprave i pri tome imaju pravo na slobodu izražavanja, slobodu mišljenja, slobodu primanja i širenja informacija i ideja od interesa za javnost...“) „...da tužena nije članak objavila isključivo iznošenjem neistinitih tvrdnji u namjeri da tužitelju prouzroči štetu. Tako npr. tužena nije ulazila u opravdanost ili neopravdanost novih imenovanja i razrješenja djelatnika tuženika stupanjem na dužnost tužitelja, a koji su doveli do velike promjene, već sve upućuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je objavljeni članak komentar tužene koji predstavlja njezin vrijednosni sud i to u odnosu na buduću gledanost programa HRT-a....“, odnosno da se („...kraj činjenice da svaka povreda osobnosti ne predstavlja i razlog za dosudu pravične novčane naknade neimovinske štete, već samo onda kada to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju...“) „...u konkretnom slučaju ne radi o povredi koja bi izazvala osobito intenzivnu duševnu bol, niti osobito poniženje i pravilno odbija tužitelja s tužbenim zahtjevom...“),

 

dok predlagatelj u prijedlogu postavljenim pitanjima sugerira prihvatiti nešto drugo, što u predmetu nije uzeto odlučnim ( da „u kontekstu odgovornosti za smjene...o smjenama bilo na vlastiti zahtjev ili po odluci, odlučuju rukovodeće osobe, a tužitelj kao ravnatelj?", da „ autor informacije odgovora za naslov teksta“, da iskaz tužitelja predstavlja jedino dokazno sredstvo u dokazivanju štete) ili utvrđeno istinitim (da je prijeporna informacija uvredljiva),

 

b) pitanja iz prijedloga, a pogotovo pod 3/ i 4/, nisu niti dostatno određena i obrazložena u svezi okolnosti konkretnog slučaja, onih činjenica i shvaćanja na kojima je osporena presuda temeljena, toliko - da bi se na njih mogao dati jasan i konkretan odgovor, relevantan za odluku o predmetu spora, takav - da ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja (primjerice: obzirom da autor informacije ne odgovora za svaki naslov teksta),

 

c) u prijedlogu postavljenim pitanjima pod 1/, 2/ i 5/ predlagatelj samo preocijenjuje provedene dokaze i nameće prihvatiti za odluku o predmetu spora relevantnim te istinitim i pravilnim samo ono što u tim pitanjima navodi, konkretno - shvaćanje prema činjeničnim okolnostima kako ih on vidi, iako se osporena presuda ne temelji na tim (ili samo na tim) činjeničnim okolnostima - već na drugom činjeničnom utvrđenju (kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati: obzirom na ograničenja iz odredaba čl. 385. ZPP-a i vezan samo formuliranim pitanjima),

 

d) prijedlog u svezi postavljenih pitanja, gledano prema prethodno iznijetom shvaćanju i okolnostima ovoga slučaja (kada i inače odluka o vrednovanju neke informacije uvredljivom ovisi i o subjektivnoj interpretaciji ili emocionalnom doživljaju te informacije, o dojmu kojeg tekst nekog članka stvara kod osobe na koju se članak odnosi: u svezi čega je za primijetiti da okolnost što nije prihvaćena tvrdnja tužitelja o sadržaju članka kako ga on vidi - nema značaj koji joj tužitelj daje, kao da njegovi navodi nisu ocijenjeni), ne sadrži nikakve a pogotovo ne i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (što je odlučno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

e) prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

f) revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.