Poslovni broj: Gž-1040/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1040/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. D. (OIB: ...) iz T., zastupane po punomoćnicima T. B. i M. M. B. odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda sa sjedištem u P., protiv tuženika: 1. K. R. B. (OIB: ...) iz T., zastupane po punomoćnicima D. J. i M. M. odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda sa sjedištem u B. i 2. Z. d. o. o. (OIB: ...) sa sjedištem u P., zastupanoga po punomoćnicima S. B. i A. S. odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda sa sjedištem u P., radi utvrđenja služnosti, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču – Parenzo poslovni broj: P-2272/2019-18 od 20. kolovoza 2020., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču – Parenzo poslovni broj: P-2272/2019-18 od 20. kolovoza 2020. te se odbijaju i zahtjevi za naknadu troškova nastalih u povodu žalbi.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je postojanje stvarne služnosti puta kao prava staze i kolnika širine 2,5 metara u korist povlasnog dobra nekretnine k. č. 126/2 upisane u zk. ul. 45 k. o. T. a na teret poslužnog dobra nekretnina k. č. 1500/3 i 1500/8 upisanih u zk. ul. 153 k. o. T., koja ide pravcem od nekretnine tužiteljice k. č. 126/2 pa preko k. č. 114/1, 1500/9, 1500/3 i 1500/8 sve k. o. T. do međe s k. č. 1732/3 k. o. T. javni put gdje se spaja s navedenim javnim putem pa se tužiteljica ovlašćuje zahtijevati i ishoditi na temelju presude u zemljišnoj knjizi upis navedene služnosti kao prava staze i kolnika širine 2,5 metara u korist navedenog povlasnog dobra a na teret navedenog poslužnog dobra. Tuženicima je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 7.464,80 kuna u roku od 15 dana.

 

Pravodobnim i dopuštenim žalbama tu presudu pobijaju tuženici.

 

Tuženica K. R. B. pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava smatrajući kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je tužiteljica bila u poštenom posjedu, jer nije ni znala čije je zemljište a znala je da nije javni put te da ona – tuženica nije bila u dobroj vjeri prilikom kupnje nekretnina budući da je sporni put najviše koristio neposredni međaš A. V. koji je do te parcele imao svoju parcelu s breskvama a on ne traži nikakav prolaz ili služnost jer točno zna što je dogovorio i koja je prava imao, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio i odredbu članka 227. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje u tekstu: ZVDSP). Poziva se i na odredbu članka 241. stavka 3. ZVDSP koja govori o neizvršavanju prava stvarne služnosti odnosno da pravo stvarne služnosti prestaje ako se vlasnik protivi a ovlaštenik zbog toga ne izvršava služnost tri godine, sve iz razloga što je nesporno da se služnost ne izvršava od siječnja 2016. kada je tuženica stekla sporne nekretnine. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja zahtjev za naknadu troškova nagrade za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna te sudske pristojbe za žalbu prema odluci suda.

 

Tuženik Z. d. o. o. pobija prvostupanjsku presudu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga smatrajući kako je prvostupanjski sud iz izvedenih dokaza pogrešno našao utvrđenom činjenicu da je navedeni tuženik preko svoga zastupnika po zakonu znao za postojanje služnosti odnosno da je imao bilo kakva saznanja o tragovima puta ili o parnici zbog smetanja posjeda, sve iz razloga što je u vrijeme kada je on kupio suvlasnički dio na spornim nekretninama put nikako nije bio vidljiv jer su nekretnine bile preorane. Stoga smatra kako se njemu ne može predbaciti nedostatak dobre vjere samo zato što nije detaljno istraživao izvanknjižno stanje (argument iz članka 122. stavka 3. ZVDSP), naglašavajući kako u 2019. godini kada je on kupio suvlasnički dio nekretnina izorani dio nekretnine zapravo više nije bio ni vidljiv, već je bio obrastao travom. Ističe i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) te predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva a podredno ukidanje presude u tom dijelu u odnosu na njega i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Postavlja zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna s porezom na dodanu vrijednost te sudske pristojbe za žalbu.

 

Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbe.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice I. D. radi utvrđenja postojanja prava stvarne služnosti puta kao prava staze i kolnika u korist nekretnine k. č. 126/2 k. o. T. kao povlasnog dobra na teret nekretnina tuženika k. č. 1500/3 i 1500/8 k. o. T., koji zahtjev temelji na dosjelosti navodeći da se sporni put koji je vidljiv i na ortofotosnimci iz 2011. godine nesmetano koristi više od 100 godina.

 

Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev jer je prvostupanjski sud iz izvedenih dokaza našao utvrđenim činjenice da je u korist k. č. 126/2 k. o. T. izvršavan sadržaj stvarne služnosti puta kao staze i kolnika u širini od 2,5 metara duž nekretnina k. č. 1500/3 i 1500/8 k. o. T. na koje se ulazi s javnog puta k. č. 1723/3 k. o. T., i to duže od 20 godina te da se radilo o poštenom posjedu a da tuženike koji su stekli nekretnine prije nekoliko godina (tuženica K. R. B. 2016. a tuženik Z. d. o. o. 2019.) ne štiti povjerenje u zemljišne knjige budući da je tuženica K. R. B. sama vidjela postojanje tragova puta – staze i kolnika a zastupnik po zakonu drugog tuženika je njezin bivši suprug Z. K. koji je prilikom kupnje 3/4 dijela nekretnine bio na licu mjesta pa se mogao uvjeriti da se nakon izoranog dijela nekretnina nastavlja put s vidljivim utabanim tragovima staze i kolnika.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama tuženika pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa su žalbe tuženika slijedom toga neosnovane.

 

Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka i može se ispitati.

 

Žalbe su neosnovane i u pogledu ostalih žalbenih razloga, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Tuženica K. R. B. smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka kada je našao utvrđenom činjenicu da je tužiteljica bila u poštenom posjedu te i pogrešno utvrdio da nju samu ne štiti povjerenje u zemljišne knjige, dok drugi tuženik u žalbi ustraje samo na pobijanju zaključka prvostupanjskoga suda što se tiče njegove zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

 

U pogledu tih spornih okolnosti prvostupanjski je sud, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, pravilno našao utvrđenom činjenicu da je tužiteljica (rođena 1950. godine), uključujući i svoje prednike bila u poštenom posjedu prava stvarne služnosti puta – staze i kolnika preko nekretnina k. č. 1500/3 i 1500/8 k. o. T. koje su sada u (su)vlasništvu tuženika (od 2016. odnosno 2019. godine) u korist nekretnine k. č. 126/2 k. o. T. na kojoj je suvlasnica u 1/2 dijela a koju nekretninu kontinuirano koristi kao maslinik i to najmanje u trajanju od 20 godina prije 2016. godine kada su te nekretnine stekli tuženica i ostali tadašnji suvlasnici.

 

Iako iz iskaza svjedoka V. Š. čija je majka bila (su)vlasnica spornih nekretnina pa ih prodala 2016. godine proizlazi kako njegovi roditelji nisu nikomu izričito odobrili prolaz osim A. V., to nije dokaz da tužiteljica i njezini prednici nisu bili u poštenom posjedu, jer svjedok i sam zna da su i drugi prolazili spornim putem pa je u slučaju da je njegovim roditeljima zaista smetalo što drugi prolaze bilo načina da se to spriječi, bez obzira na to što su živjeli u P.

 

Stoga u situaciji kada nije sporno da se tužiteljičina nekretnina koristi i obrađuje a nije dokazano postojanje prava služnosti nekog drugog puta, pri čemu je teret dokaza na tuženicima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da su tužiteljica i njezini prednici kao (su)vlasnici posjednici povlasne nekretnine pošteno posjedovali stvarnu služnost jer nisu znali niti s obzirom na okolnosti imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo izvršavati tu služnost koja se po svemu sudeći izvršavala još od davnih vremena.

 

Tuženica u žalbi neosnovano ističe činjenicu što su vlasnici poslužne nekretnine živjeli u P. i rijetko dolazili na nekretninu, jer to ujedno ne znači da su posjednici povlasne nekretnine izvršavali sadržaj služnosti potajno a nije utvrđeno ni da su to činili silom ili po zamolbi do opoziva.

 

Svjedok V. Š. je doduše u iskazu, a na pitanje punomoćnice tuženice, rekao da su njegovi roditelji i on, ako su slučajno vidjeli da netko prolazi tim spornim putem, pitali zašto to radi i da bi taj netko odgovorio kako više neće, međutim taj je iskaz doista previše neodređen i neuvjerljiv da bi bio vjerodostojan dokaz, tim više što je spornim putem prolazilo više ljudi a svjedok i ne tvrdi da je prolaz zabranjen upravo tužiteljici ili njezinim prednicima.

 

Ovaj drugostupanjski sud stoga podržava ocjenu prvostupanjskoga suda da su na strani tužiteljice kao suvlasnice i posjednice povlasne nekretnine ostvarene pretpostavke za osnivanje stvarne služnosti puta na temelju zakona dosjelošću prema odredbama članaka 228. i 229. stavaka 1. i 2. ZVDSP.

 

Ostaje još pitanje je li tako osnovana služnost prestala zbog kvalificiranog neizvršavanja (članak 241. stavak 3. ZVDSP) ili se pak ugasila zato što su tuženici stekli opterećene nekretnine s povjerenjem u potpunost zemljišnih knjiga (članak 230. ZVDSP).

 

U pogledu prestanka služnosti kvalificiranim neizvršavanjem ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje  kako se time što tužiteljica faktično ne izvršava sadržaj služnosti od srpnja 2017. nije pokorila zabrani tuženika, jer je u kolovozu 2017. pokrenula parnicu za smetanje posjeda a 19. srpnja 2019. i aktualnu parnicu podnošenjem prejudicijelne tužbe radi utvrđenja da služnost postoji i upisa u zemljišne knjige.

 

Tužiteljica se stoga nije pokorila zabrani, već aktivno i redovnim putem ostvaruje pravnu zaštitu pa to znači da nisu ostvarene pretpostavke za prestanak služnosti na temelju odredbe članka 241. stavka 3. ZVDSP. Stoga ništa ne mijenja na stvari ni ako tužiteljica nije izvršavala služnost još od siječnja 2016. kada je tuženica stekla poslužne nekretnine.

 

Što se pak tiče gašenja stvarne služnosti kao tereta na poslužnim nekretninama zbog zaštite povjerenja tuženika kao stjecatelja (članak 230. ZVDSP), ovaj drugostupanjski sud također podržava ocjenu prvostupanjskoga suda kako tuženici kao stjecatelji nisu bili u dobroj vjeri.

 

Tuženica K. R. B. to svakako nije bila a nisu to mogli biti ni ostali suvlasnici koji su 2016. godine zajedno s njom kupili nekretnine (J. R. i  G. g. d. o. o. T.) koji su svoje suvlasničke dijelove naknadno prodali tuženiku Z. d. o. o., jer je neupisana služnost bila vidljiva. Sama tuženica je iskazala kako su na nekretninama bili vidljivi utabani tragovi kotača duž cijelih k. č. 1500/8 i 1500/3 počevši od javnog puta k. č. 1732/3 i njihov nastavak preko k. č. 1500/9 i 114/1 sve do povlasne k. č. 126/2.

 

Iako je točno da je dio puta koristio i A. V. za potrebe breskvika smještenog s desne strane poslužnih nekretnina, važno je naglasiti da navedeni breskvik graniči i s javnim putem k. č. 1732/3 pa tuženica i ostali tadašnji suvlasnici nikako nisu mogli smatrati da utabani put koji se kontinuirano nastavlja sve do k. č. 126/2 služi samo A. V. kojemu put preko k. č. 1500/8 i 1055/3 nije ni bio neophodan, jer njegov breskvik ima prolaz izravno s javnog puta.

 

Nešto drugačija situacija je s tuženikom Z. d. o. o. koji je suvlasništvo stekao naknadno, 2019. godine kada je sporni put preko k. č. 1500/8 i 1500/3 već bio preoran (preorala ga je tuženica 2017. godine) pa eventualno i zatravljen, ali je nastavak puta na k. č. 1500/9 i 114/1 bio vidljiv, koja okolnost otežava (i) tom tuženiku dokazivanje dobre vjere.

 

Kad se uzme u obzir i okolnost da je taj tuženik kupio suvlasnički dio nekretnina a poznato je da je suvlasništvo "majka svih svađa", nije uvjerljiv iskaz njegova zastupnika po zakonu Z. K. kako prije kupnje nije razgovarao s tuženicom K. R. B. kao suvlasnicom, tim više što iz njegova iskaza proizlazi da je kupio i treću nekretninu uz koju postoji put koji je smješten lijevo u odnosu na sporne nekretnine a to je njemu bilo interesantno jer bi preko toga puta došao na tu treću nekretninu i potom na preostale dvije (iskaz na stranici 46 spisa) pa to zapravo može značiti i da je među suvlasnicima već bilo dogovoreno da on koristi lijevi dio nekretnina a tuženica K. R. B. desni dio na koji se i odnosi spor te da će se na taj način izvršiti i geometrijska dioba pa ga problem puta koji ne bi zahvaćao njegov dio eventualno nije ni zanimao, no to konačno i nije odlučno za ovu parnicu.

 

Dioba nekretnina doduše nije izvršena a stvarna služnost je nedjeljiva, međutim tuženici kao suvlasnici ne smiju to koristiti kao razlog za gašenje stvarne služnosti koja je osnovana dosjelošću, pozivanjem jednog suvlasnika na odredbu članka 122. stavka 3. ZVDSP kojom je propisano da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje, u situaciji kada je drugi suvlasnik na dijelu nekretnine izveo promjene kojima je donekle smanjena prethodno izrazita vidljivost služnosti i to je problem koji moraju međusobno riješiti tuženici kao suvlasnici.

 

Ovaj drugostupanjski sud stoga podržava ocjenu prvostupanjskoga suda da tuženici kao stjecatelji poslužnih nekretnina ne uživaju zaštitu povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga (članci 124. stavak 1. i 230. ZVDSP), jer su s obzirom na okolnosti imali dovoljno razloga posumnjati u to da je na tim nekretninama dosjelošću osnovana stvarna služnost puta pa nisu mogli steći nekretnine kao da toga tereta nema, slijedom čega moraju trpjeti i upis tog tereta u zemljišnu knjigu i to se odnosi na oboje tuženika kao suvlasnika jer su služnosti nedjeljive a tužiteljice se i ne tiču njihovi međusobni odnosi kao suvlasnika koje će oni riješiti u diobi (članak 183. stavci 1. i 2. ZVDSP).

 

Iz svega navedenog proizlazi kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni oni zbog kojih tuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, slijedom čega je valjalo odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka te ujedno odbiti i zahtjeve za naknadu troškova žalbi pa time, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

 

 

U Puli – Pola 12. siječnja 2021.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Igor Rakić, v. r.