- 1 -              Revt 631/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 631/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz R., Z. 18, OIB …, zastupanog po punomoćniku B. G. odvjetniku u R., protiv tuženika J. R. sa sjedištem u R., R. 16, OIB …, zastupanog po punomoćnicima Z. V., S. J., V. Š., H. V., dr. G. S., I. J. L., Z. J., M. B., T. B., I. S., M. D., M. V., I. S. i A. P. odvjetnicima u O. društvu V., J., Š., S., J. & J. u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2625/2013-6 od 6. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-538/2008-60 od 29. siječnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za trošak sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove izgubljene zarade iznos od 210.441,57 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže određeno pod točkom I. izreke te s osnove kapitaliziranog iznosa rente iznos od 655.520,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 42.125,00 kn (točka III. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 16.875,00 kn (točka IV. izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I., II. i III. izreke (točka I. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu tuženika (točka II. izreke).

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, i to u dijelu koji se tiče točke I. izreke te pripadajućeg obrazloženja, na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. i čl. 497.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačenje pobijane presude na način da prihvati žalbu protiv prvostupanjske presude i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ne prihvati razloge istaknute u reviziji tuženika te da potvrdi nižestupanjske presude. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Na temelju čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Tuženik se neosnovano poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ističući da pobijana presuda ima nedostatak neočitovanja drugostupanjskog suda na sudsku praksu koju je naveo u žalbi. Međutim, navedeni nedostatak nije nedostatak zbog kojeg se presuda ne može ispitati odnosno navedeno nije bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete s osnove izgubljene zarade za razdoblje od 1. studenog 2006. godine do 31. kolovoza 2009. u iznosu od 210.441,57 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno pod točkom I. izreke prvostupanjske odluke te s osnove kapitaliziranog iznosa rente isplata iznosa od 655.520,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2013. (dan donošenja prvostupanjske odluke) do isplate.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

              - da je tužitelj (rođen 7. svibnja 1956.) 28. srpnja 2002. godine doživio povredu na radu kod tuženika,

              - da je kod istog suda donijeta presuda poslovni broj P-1400/2003-62 dana 6. veljače 2007. kojom je tuženik dužan tužitelju isplatiti naknadu nematerijalne štete u iznosu od 57.000,00 kn te mu naknaditi materijalnu štetu – izgubljenu zaradu u iznosu od 197.206,70 kn. U tom postupku utvrđen je gubitak kojeg je tužitelj trpio s osnove izgubljene zarade te je ista tužitelju obračunata za razdoblje od srpnja 2002. do zaključno listopada 2006. U tom postupku je utvrđeno da je tužitelj pretrpio strujni udar obavljajući posao brodskog električara na tuženikovom brodu I. prilikom otklanjanja kvara na pumpi reduktora ulja u brodskoj strojarnici te je utvrđeno da je tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj uslijed nepostojanja uvjeta za siguran rad na brodu,

              - da je tužba u predmetu broj P-1400/2003 podnijeta 15. srpnja 2003. (unutar trogodišnjeg zakonskog roka propisanog odredbom čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju s obzirom da je bio na snazi kada je nastao predmetni obvezni odnos), a da je taj postupak okončan 6. veljače 2007.,

              - da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 7. travnja 2008.,

              - da je zbog predmetne ozljede tužitelj bio na bolovanju i liječenju neprekidno od 30. srpnja 2002. do 15. kolovoza 2004. te je u tom razdoblju, s obzirom na težinu ozljede tri puta bio obrađivan na Invalidskoj komisiji. Zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja Invalidska komisija je 1. lipnja 2004. zbog ozljede na radu tužitelju utvrdila profesionalnu nesposobnost na rad, a na temelju čega je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje 9. srpnja 2004. izdao obavijest o nastanku invalidnosti tužitelja te je na temelju tog nalaza isto tijelo 19. kolovoza 2004. donijelo privremeno rješenje kojim je tužitelju, počevši od 1. lipnja 2004., priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, koje rješenje je postalo pravomoćno 16. rujna 2004.,

              - da je tužitelju 22. prosinca 2004. otkazan ugovor o radu jer nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina i sposobnosti,

              - da visina izgubljene zarade u razdoblju od 1. studenog 2006. do 31. srpnja 2009. iznosi 210.441,57 kn, a kapitalizirani iznos tužiteljeve izgubljene zarade za razdoblje od 1. kolovoza 2009. pa do 7. svibnja 2021. (kada bi tužitelj po redovnom tijeku stvari navršio 65 godina života i stekao uvjete za starosnu mirovinu) iznosi 655.520,49 kn.

 

              Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud smatra da tužitelj osnovano traži naknadu štete s osnove izgubljene zarade budući da zbog profesionalne nesposobnosti za rad gubi na zaradi te mu je mogućnost daljnjeg razvijanja i napredovanja uništena, sve sukladno odredbi čl. 189. st. 3. i čl. 195. st. 2. ZOO-a.  Nadalje, imajući u vidu godine života tužitelja te nemogućnost tužitelja za ostvarivanje zarade ubuduće upravo zbog predmetne ozljede na radu, kao i s obzirom na činjenicu da mu je nadležno tijelo utvrdilo profesionalnu nesposobnost za rad, a iz kojeg razloga mu je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje počevši od 1. lipnja 2004. godine priznao pravo na invalidsku mirovinu, po ocjeni prvostupanjskog suda, navedene okolnosti ukazuju na opravdanost zahtjeva tužitelja za dosuđenje iznosa izgubljene zarade u jednoj ukupnoj svoti (kapitalizirani iznos izgubljene zarade) sukladno odredbi čl. 188. ZOO-a.

Prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare navodeći da je u konkretnom slučaju tužitelj prvu tužbu za naknadu štete po osnovi izgubljene zarade zbog ozljede na radu od 28. srpnja 2002. podnio 15. srpnja 2003. (predmet poslovni broj P-1400/2003), dakle unutar trogodišnjeg zakonskog roka propisanog odredbom čl. 376. st. 1. ZOO, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju s obzirom da je bio na snazi kada je nastao predmetni obvezni odnos. U predmetu poslovni broj P-1400/2003 donijeta je presuda 6. veljače 2007., a predmetnu tužbu radi naknade štete zbog izgubljene zarade tužitelj je podnio 7. travnja 2008. Odredbom čl. 392. st. 3. ZOO-a, koja uređuje rok zastare u slučaju prekida, propisano je da kada je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kada je spor okončan, dakle u konkretnom slučaju od dana donošenja navedene presude 6. veljače 2007. Kako nije sporno da utužena tražbina nije prva, nema zastare potraživanja u ovom predmetu u smislu citirane zakonske odredbe, a prema kojoj je trogodišnji rok zastare počeo teći iznova od dana donošenja navedene presude 6. veljače 2007. Obzirom je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 7. travnja 2008., to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

 

              Drugostupanjski sud također smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, a da je neosnovan tuženikov prigovor zastare tražbine s osnove izgubljene zarade, kao i da je neosnovan tuženikov prigovor visini kapitalizirane rente (čl. 189. st. 3., čl. 195. st. 2. i čl. 188. st. 1., 2., 4. i 5. ZOO, sve u vezi s čl. 161. st. 3. Pomorskog zakonika „Narodne novine“, 17/94, 74/94, 43/96). U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, smatra da je nalaz i mišljenje sudskih vještaka prvostupanjski sud pravilno ocijenio. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje, smatra da obrazloženje presude suda prvog stupnja sadrži valjane razloge i ocjenu izvedenih dokaza te prihvaća i pravilnu primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP. Sud drugog stupnja navodi da je ovdje  riječ o tužiteljevoj tražbini koja se odnosi na imovinsku štetu koju će on trajno trpjeti u budućnosti sve do kraja života te da se takve buduće štete (izgubljena zarada, izgubljeno uzdržavanje, troškovi tuđe pomoći i njege, i dr.) mogu sukcesivno parcijalno utuživati onako kako one nastaju. Naknadu za štetu koja će sukcesivno nastajati u budućnosti, oštećenik može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem za protekli period. U tom slučaju rokovi za prvu utuženu tražbinu po ovoj osnovi računaju se po odredbama čl. 230. ZOO, a u odnosu na zastarjelost svake slijedeće tražbine (utuženja), teče novi rok zastare od dana kada je prethodni okončan. Stoga smatra da tražbina tužitelja nije zastarjela.

 

              Protivno navodima revidenta, nema pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u brojnim odlukama (Revx-445/11 od 31. siječnja 2012., Rev-934/13 od 9. prosinca 2015., Rev-3327/2014 od 29. travnja 2020., Rev-1986/2019 od 21. svibnja 2019. itd.), a koje shvaćanje nije promijenjeno (što valja istaknuti obzirom se revident poziva na odluke broj Revr-1814/13, Rev-1868/99 i Revr-739/16), zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu čl. 376. i čl. 377. ZOO, bez obzira na to zahtijeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je prema redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Naknadu štete koja će sukscesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, naknada za tuđu pomoć i njegu i u drugim slučajevima kad se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećenik može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade štete za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. U tom slučaju rokovi zastare za prvoutuženo potraživanje računaju se prema odredbama čl. 376. i čl. 377. ZOO, a za svako sljedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastare od dana kada je prethodni spor okončan.

 

              Prema tome, primjenjujući odredbe čl. 376. i 377. ZOO, obzirom je prvo utuženo potraživanje utuženo 15. srpnja 2003., a štetni događaj je bio 28. srpnja 2002., ono nije u zastari, kao što nije u zastari niti predmetno potraživanje utuženo 7. travnja 2008., a prethodni spor okončan je 6. veljače 2007.

 

              Također nema pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Naime, drugostupanjski sud je prihvatio utvrđenja suda prvog stupnja glede kapitalizirane rente, koji je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je za izračun koristio Tablice financijske matematike, obrazlažući da su Tablice aktuarske matematike (“Narodne novine”, broj 31/1998) stupile na snagu 14. ožujka 1998., a sukladno čl. 1. Tablica iste se koriste radi programiranja razvoja mirovinskog i invalidskog osiguranja, utvrđivanja i određivanja stope doprinosa, obračuna jednokratne naknade štete, dokupa staža osiguranja i ostalih potreba u mirovinskom i invalidskom osiguranju u Republici Hrvatskoj (list 174 – 178 spisa). Budući da u konkretnom slučaju nije tražena doživotna renta, niti izračun mirovine za određeno razdoblje, već je trebalo izračunati kapitalizirani iznos tužiteljeve izgubljene zarade u određenom vremenskom razdoblju, to se u konkretnom slučaju primjenjuju Tablice financijske matematike, Osim toga, primjena Tablica aktuarske matematike ograničena je na približno deset godina, a te su Tablice donijete 1998. pa se kao takve više ne mogu primijeniti, a nove Tablice nisu donesene.

 

              Prema tome, obzirom se nisu ostvarili revizijski razlozi, to je na temelju čl. 393. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u izreci.

 

              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tužitelju nije priznat trošak za sastav odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.