- 1 -              Rev 3811/2019-2

 

 

 

 

Broj: Rev 3811/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednica vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz S. B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, ministarstvo, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P., Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž R-17/19-2 od 16. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj Pr-209/16-139 od 5. listopada 2018., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž R-17/19-2 od 16. srpnja 2019. i presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj Pr-209/16-139 od 5. listopada 2018. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade plaće za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom bruto iznos od 124.452,23 kn zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.352,50, dok je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka odbijen, kao i tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka (toč. II.).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (toč. I.), te je odbijen zahtjev tuženice za naknadom troška žalbe (toč. II.).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se ista odbaci kao nedopuštena, podredno da se odbije kao neosnovana, time da tužitelj traži i naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je stranke ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tuženica je u reviziji postavila dva materijalnopravna pitanja:

 

„Može li se tužitelju priznati neprekidan rad od 24 sata dnevno, umjesto 16 sati dnevno, (što bi bilo jedino životno prihvatljivo) te može li se na taj način izračunavati dodatak na plaću na ime rada subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i noću, odnosno da li se u obračun naknade za prekovremeni rad uračunava i osmosatni odmor, tj. da li može ući osmosatni odmor u fond sati na temelju kojih se izračunavaju ostvareni, a neplaćeni sati rada i da li postoji razlika glede osmosatnog odmora u službi dežurstva i na višednevnoj straži?,

 

Da li tužitelju u vremenskom razdoblju u kojem nije donesen poseban provedbeni propis iz čl. 97. st. 7. Zakona o službi u oružanim snagama kojima se uređuju dodaci na plaću za službu dežurstva, pripada pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad (kako to utvrđuju prvostupanjski i drugostupanjski sud), ili istom pripada pravo na naknadu štete zbog toga što tužena nije donijela poseban propis na koji je bila obvezana, i to u visini koju određuje Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 228/09)?“

 

Kao razloge važnosti tuženica se u reviziji u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje poziva na različito pravno shvaćanje u pogledu obračuna naknade za prekovremeni rad u slučaju osmosatnog odmora tijekom rada od 24 sata koje je zauzeo Županijski sud u Karlovcu u odlukama poslovni broj Gž-772/2012 od 30. svibnja 2012. i poslovni broj Gž-978/2012 od 6. lipnja 2012. te također da je pravno stajalište nižestupanjskih sudova suprotno i pravnom stajalištu ovog suda izraženom u odlukama poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., Revr-1692/14 od 16. studenog 2016. i prethodnoj ukidnoj odluci Revr-1134/14 od 16. studenog 2016.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za vrijeme dežurstva i stražarske službe u razdoblju od mjeseca kolovoza 2007. do mjeseca rujna 2009., zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba i da je u utuženom razdoblju radio pored svog redovnog rada, koji je trajao 8 sati, i u dežurstvu, koje je trajalo 24 sata te u stražarskoj službi od više dana kontinuirano, i na taj način ostvario određeni broj prekovremenih sati. U postupku je također utvrđeno da je tužitelju na ime prekovremenog rada dijelom omogućeno korištenje slobodnih dana, ali da postoji veliki broj odrađenih prekovremenih sati koje tužitelj nije iskoristio kao slobodne dane, a niti su mu plaćeni.

 

Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati bruto iznos od 124.452,23 kn ocjenjujući kako je tužitelj, koji je obavljao stražarsku službu i dežurstvo, bio dužan tijekom svih 24 sata biti na svom radnom mjestu, zbog čega smatra da se svi sati rada na dežurstvu i straži trebaju obračunati s 24 sata dnevno (8 sati redovan rad, a preostalih 16 sati kao prekovremeni rad), te da mu pravo na naknadu za prekovremeni rad pripada sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru koji se odnosi na državne službenike i namještenike, da se radi o prekovremenom radu za koji tužitelju nisu omogućeni slobodni dani u cijelosti i da tuženica nije dokazala tvrdnju o preraspodjeli radnog vremena, a ne postoji propis o tome. Pritom je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), te Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05), Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07), te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

 

Prvostupanjski sud je zaključio da se tužitelj tijekom dežurstava i straže zasigurno nije mogao odmarati osam sati u kontinuitetu, da nije postojalo točno određeno vrijeme kada se odmarao niti jedan ili dva sata, a radi čega sud nije naložio vještaku izračun u skladu sa stavom izraženim u prethodno donesenoj ukidnoj odluci revizijskog suda broj Revr-1134/14 od 16. studenog 2016.

 

Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je potvrdio u cijelosti odluku prvostupanjskog suda navodeći da u predmetnom postupku tužitelj traži isplatu na ime naknade za prekovremeni rad odrađen u jednodnevnim dežurstvima.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je prvo pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

Nižestupanjski sudovi potpuno zanemaruju pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u prethodnom rješenju tog suda broj Revr-1134/14 od 16. studenog 2016. donesenom u odnosu na identično postavljeno pitanje povodom revizije tuženice.

 

Naime, u situaciji višednevnog boravka na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva, životno i logično je da djelatna vojna osoba koja, zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

Kako i sama revidentica u reviziji navodi razlikuju se pravna shvaćanja revizijskog suda glede jednodnevnog dežurstva te višednevnih dežurstava u kontinuitetu i stražarske službe.

 

U slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza za dvadeset četiri sata.

 

Međutim, u konkretnom predmetu riječ je o stražarskoj službi od više dana kontinuirano i dežurstvima koja traju 24 sata, što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a ne isključivo o jednodnevnim dežurstvima, kako pogrešno zaključuje drugostupanjski sud. Posebno valja ukazati i na iskaz tužitelja, koji navodi da je u razdoblju koje obuhvaća tužbu obavljao isključivo stražarsku službu koja je trajala tjedan dana.

 

Kako je pravno shvaćanje izraženo u prethodnom ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1134/14 od 16. studenog 2016. u skladu s praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ovom pravnom pitanju (tako i u presudi VSRH broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., Revr-934/14 od 25. siječnja 2017. itd.), to je očito da su nižestupanjski sudovi odlučujući u ovoj pravnoj stvari, a suprotno naputku iz prethodnog ukidnog rješenja (čl. 394.a ZPP) imali pogrešni pravni pristup u rješavanju spora predmeta, a zbog čega je i daljnje činjenično stanje, vezano za vrijeme za koje tužitelju pripada pravo na isplatu odrađenih prekovremenih sati, ostalo za sada nepotpuno utvrđeno.

 

U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja revidentici ukazati da je u odnosu na identično navedeno pitanje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u prethodnom rješenju tog suda broj Revr-1134/14 od 16. studenog 2016. povodom revizije tuženice te je pobijana odluka donesena u skladu sa izraženim stavom.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP riješiti kao u izreci. U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će, vodeći računa o izraženom pravnom shvaćanju revizijskog suda, ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja i donijeti novu meritornu odluku u ovom predmetu.

 

O troškovima postupka vezanim za sastav odgovora na reviziju odlučit će se u novoj meritornoj odluci.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.