- 1 -              Rev 3587/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3587/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. B. rođ. Š. iz S. D., OIB: …, koju zastupa punomoćnica J. D., odvjetnica u K. S., protiv tuženika B. B. iz S. D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. M., odvjetnica u T., radi utvrđenja i diobe, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž Ob-104/18-2 od 18. travnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj P-566/17 od 23. siječnja 2018., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž Ob-104/18-2 od 18. travnja 2019. te se predmet vraća na ponovno suđenje istom drugostupanjskog sudu.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da bračnu stečevinu parničnih stranaka predstavlja čest. zgr. 1457 kuća površine 170 m2 i čest. zem. 1296/9 dvor upisane u ZU 4096 k.o. S., te da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu brisanja prava vlasništva sa svog imena u 1/2 dijela uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva u korist tužiteljice u ½ dijela (toč. I.). Tuženik je obvezan tužiteljici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 21.450,00 kn (toč. II.).

 

Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen zahtjev tužiteljice, te je tužiteljica obvezana tuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 10.156,00 kn.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Podredno tužiteljica podnosi i reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP smatrajući da je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373.a ZPP. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, podredno da se pobijana presuda suda drugoga stupnja ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice je osnovana.

 

Podnesenu reviziju tužiteljice ovaj je sud razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da u konkretnom slučaju revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP nije dopuštena. Naime, drugostupanjski sud preinačujući prvostupanjsku presudu i odbijajući tužbeni zahtjev tužiteljice nije primijenio odredbu čl. 373.a ZPP, već odredbu čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema st. 1. istog članka, stranka ima pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U izvanrednoj reviziji stranka treba, prema st. 3. istog članka, određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji tužiteljica postavlja sljedeća pitanja:

 

„a) Može li se pravomoćna sudska odluka utemeljiti na prividnom ugovoru čija posljedica je njegova ništetnost?,

 

b) Je li sud dužan tumačiti ugovor temeljem njegovog sadržaja ili njegova naslova?,

 

c) Može li sud odlučivati suprotno slobodnim stranačkim raspolaganjima ?“

 

Kao razlog važnosti za prvo postavljeno pitanje tužiteljica se poziva na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-3176/16 od 19. siječnja 2017., glede drugog pitanja na odluku revizijskog suda broj Rev-1073/11 od 25. ožujka 2014., te Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-131/11 od 10. rujna 2014., dok se glede trećeg postavljenog pitanja tužiteljica poziva na odluke revizijskog suda broj Rev-1633/09 od 9. prosinca 2009. i Rev-142/10 od 18. studenoga 2014.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđujući da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu parničnih stranaka stečenu radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i da je doprinos stjecanju te imovine jednak, sve u smislu odredbi čl. 277. i čl. 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 45/89, 59/90, dalje ZBPO). Posebno se ističe da tužiteljica nije isplaćena od strane tuženika iz navedene imovine, a isto tako da je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika, a kojeg je pisao sam tuženik, potpisala pod prisilom.

 

Drugostupanjski sud prihvaćajući žalbu tuženika i preinačujući prvostupanjsku presudu posebno ističe „Bračni ugovor između G. i B. B.“ koji je sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od strane nadležnog javnog bilježnika 13. kolovoza 2008. Kod toga se drugostupanjski sud poziva na odredbu čl. 255. Obiteljskog zakona („Narodne novine broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 75/14, 5/15 i 103/15 - ObZ) prema kojoj se bračnim ugovorom mogu urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini (st. 1.), te isti mora biti sklopljen u pisanom obliku, a potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni (st. 3.).

 

Drugostupanjski sud prihvaća da se spornim bračnim ugovorom tužiteljica izjasnila da „u slučaju razvoda braka G. ne želi ništa“ i to upravo glede nekretnina koje su predmet ovog spora.

 

Osim toga, isti navodi da tužiteljica nije pobijala predmetni ugovor zbog prisile, u smislu odredbe čl. 279. i čl. 335. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO). Stoga drugostupanjski sud zaključuje da tužiteljica u ovoj parnici ne može prigovorom osporiti valjanost ugovora kojeg su stranke nazvale „bračnim ugovorom“.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda drugo postavljeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, iz obrazloženja drugostupanjske odluke jasno proizlazi da isti smatra da se u konkretnom slučaju radi o bračnom ugovoru u smislu odredbe čl. 255. Obiteljskog zakona, da je sporni ugovor sklopljen u propisanom obliku, da su potpisi bračnih drugova ovjereni kod javnog bilježnika, te da tužiteljica nije tražila poništenje predmetnog ugovora zbog mana volje.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti pravilnim. Naime, prema odredbi čl. 319. st. 2. ZOO pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja, te odredbu razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava.

 

Prema odredbi čl. 255. ObZ bračnim ugovorom mogu se urediti imovinskopravni odnosi bračnih drugova na postojećoj ili budućoj imovini.

 

Iz sadržaja spornog „bračnog ugovora“ proizlazilo bi da su ugovorne strane suglasne da u slučaju smrti tuženika spornu nekretninu nasljeđuju sinovi parničnih stranaka, a da u tom slučaju tužiteljica ne traži ništa. Isto tako, da u slučaju razvoda braka, tužiteljici ništa ne pripada glede spornih nekretnina, a isto tako niti eventualno nova žena i djeca na spornim nekretninama nemaju nikakva prava, već da to pripada zajedničkoj djeci parničnih stranaka.

 

Iz toga bi slijedilo da su se zapravo parnične stranke dogovarale tko će naslijediti spornu imovinu u slučaju smrti tuženika, odnosno kome bi sporna imovina pripala u slučaju razvoda braka, a nisu rješavale svoje imovinskopravne odnose.

 

S druge strane prvostupanjski sud govori o tome da su parnične stranke pregovarale o isplati tužiteljice iz spornih nekretnina. Čak štoviše tuženik je tvrdio da je on isplatio tužiteljicu iz predmetne nekretnine, da je novce za to pozajmio od svojih sestara, no te tvrdnje tuženika prvostupanjski sud nije prihvatio osnovanim.

 

Stoga nije prihvatljiv zaključak drugostupanjskog suda da samo radi toga što tužiteljica nije pobijala sporni ugovor zbog mane volje, da se ona istim odrekla bila kakvih prava na spornoj nekretnini.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda nije bitno kako je sam ugovor nazvan, već vrstu ugovora definira njegov sadržaj. Pri tome je sud dužan utvrditi pravu volju ugovornih strana, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

 

Kako je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi sve pravno relevantne činjenice za donošenje odluke u ovom predmetu, to je valjalo primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti istome sudu na ponovno odlučivanje.

 

Drugostupanjski sud je u nastavku postupka ponovno ocijeniti osnovanost žalbenih navoda tuženik, ocijeniti koja je bila prava volja ugovornih strana kod sklapanja spornog „bračnog ugovora“, vodeći pri tom računa da se prema shvaćanju revizijskog suda u konkretnom slučaju ne radi o bračnom ugovoru u smislu odredbe čl. 255. Obz. Pri tome će posebno ocijeniti i iskaze parničnih stranaka danih tijekom prvostupanjskog postupka.

 

Novom odlukom o glavnoj stvari odlučit će se o cjelokupnim troškovima postupka.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.