- 1 -              Revt 209/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 209/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja W. o. V. i. g. d.d. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik H. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J.1, Š., S., J.2 & J.3 iz R., protiv tuženika G. g. d.o.o., V., (OIB: ...), kojeg zastupaju punomoćnici S. K. i Z. C., odvjetnici iz V., radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja G. g. d.o.o., V., (OIB: ...), kojeg zastupaju punomoćnici S. K. i Z. C., odvjetnici iz V., protiv protutuženika W. o. V. i. g. d.d. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik H. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J.1, Š., S., J.2 & J.3 iz R., radi utvrđenja prestanka ugovornog odnosa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja o parničnom trošku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-634/2014-6 od 23. prosinca 2015. kojima je potvrđena presuda i djelomično preinačena odluka o parničnom trošku Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. P-181/2013-22 od 20. studenoga 2013., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

a) u stavku I. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

- u točki 1. izreke, u odluci kojom je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Osijeku broj Ovrv-623/02 od 29. ožujka 2002. - te tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan,

 

- u točki 3. izreke, u odluci kojom je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi parnični trošak od 165.580,00 kn,

 

              b) u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u točki 2. izreke tako da je odbijen protutužbeni zahtjev na utvrđenje „da je ugovorni odnos osiguranja između tužitelja A. d.d. Z. i tuženika S. d.o.o. V. prestao 1. svibnja 2000.“

 

Drugostupanjskim rješenjem:

 

- prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska „odluka o parničnom trošku u dijelu u kojem tuženiku nije priznat parnični trošak...za iznos od 11.662,90 kn“ tako da je tužitelj obvezan „nadoknaditi tuženiku daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 11.662,90 kn“,

 

              - odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u dijelu u kojem tuženiku nije priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 120.869,10 kn“,

 

              - odbijen je „tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u cjelokupnom zatraženom iznosu od 22.637,50 kn“.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude u odluci iz njezina stavka I. izreke i dijela drugostupanjskog rješenja u odluci kojom je obvezan naknaditi parnični trošak i odbijen njegov zahtjev da mu se trošak naknadi, tužitelj je podnio reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjenih bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8., 7. st. 1., 219. i 221.a ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

 

Revizija tužitelja protiv odluke o trošku postupka nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu (donesenu na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, pa je protiv takve dopuštena i revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a) ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 375. st. 1. i sa čl. 8., čl. 7. st. 1., čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po drugostupanjskom sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, o ugovoru o osiguranju na kojemu temelji svoj zahtjev, o tome je li ovaj sklopljen sa prednikom tuženika, o njegovom stvarnom sadržaju (glede nekretnina za koje je sklopljen i premije koja je ugovorena) - i učincima koje je stvarao (glede njegova izvršavanja i obveza tuženika na plaćanja), sve uz tvrdnje - da je i iz provedenih dokaza valjalo zaključiti “da tuženik duguje upravo onaj iznos koji je naznačen u tužbi”, da je u tome smislu trebalo prihvatiti nalaz sa mišljenjem vještaka glede “opravdanosti visine potraživanja” jer je ovo “jasno i konkretno utvrdio”, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (uz ostalo: da je “svoje ugovorne obveze ispunjavao, a tuženik nije”, da je “vještak sa sigurnošću utvrdio točnost njegovog potraživanja” - i da je trebao u cijelosti uspjeti u sporu), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za svoja shvaćanja i činjenice na koje se poziva i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

Revizijski sud kod toga primjećuje i da drugostupanjski sud nije počinio neku postupovnu povredu niti time što odluku nije temeljio na nalazu i mišljenju u postupku odabranog vještaka.

 

Sud izvodi dokaz vještačenjem (u smislu odredbe čl. 250. ZPP-a) „kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže“. Međutim, o predmetu spora uvijek odlučuje sud, a ne vještak.

 

Sa prethodnim u svezi, kako u okolnostima ovoga slučaja dani nalaz sa mišljenjem vještaka nije bilo moguće provjeriti ili preispitati, sve obzirom da se vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja pozvao „na određenu dokumentaciju“ koju nije priložio - a taj nedostatak nije otklonjen niti ga je uz ponašanje tužitelja bilo moguće (daljnjim saslušanjem vještaka ili pak ponavljanjem vještačenja po drugome vještaku: u smislu odredaba čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a) otkloniti (budući da tužitelj niti ne ističe ono relevantno: da navedena dokumentacija postoji ili da bi je učinio dostupnom), toliko da bi se vještaku omogućilo sačiniti prihvatljiv nalaz (sa mišljenjem), sa provjerljivim razlozima, dostatnim za utvrđenje ili razjašnjenje visine tuženikova duga, konkretno - iz čega taj dug izvire, odnosno na čemu se temelji, u svezi kojih zgrada, polica osiguranja ili kojih premija („tužitelj nije dostavio police osiguranja za sve nekretnine koje su u utuženom razdoblju bile osigurane od strane prednika tuženika, a niti sve račune iz kojih bi bilo moguće vidjeti za koje nekretnine u kojim policama te za koji se mjesec traži isplata premije“. Tužitelj je „zbog velikog broja dokumenata i poteškoća u snalaženju“ propustio dostaviti police osiguranja za sve utužene nekretnine i sve račune iz kojih je vidljivo za koje nekretnine se po kojoj polici osiguranja traži plaćanje neplaćenih iznosa premije“), drugostupanjski sud nije imao niti jedan razlog koji bi ga obvezivao u onome što revident sugerira prihvatiti: svoju odluku temeljiti na onome što je u nalazu i mišljenju (takvom: neprovljerljivom) vještak naznačio kao utvrđeno.

 

Revizijski sud kod toga čak i može prihvatiti da je tužitelj u ovome postupku imao niz problema u nalaženju dokaza za ono što tvrdi (uz ostalo i „zbog velikog broja dokumenata“ ili trajanja postupka, pa i jer je, kako sam navodi, „dokumentacija koju zahtjeva drugostupanjski sud...očito zagubljena“), onih - u kreiranju kojih moguće i nije sudjelovao, ali ne može zaključiti, a da bi to bilo pravilno, da bi tužitelj zbog toga trebao u dokazivanju činjenica i u postupku imati povoljniju ili u ičemu privilegiranu poziciju - ili da bi se ti „problemi“ tužitelja trebali tuženiku staviti na teret, makar im u ničemu nije pridonio.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Nakon što je odbijen protutužbeni zahtjev (na utvrđenje da je ugovorni odnos između stranaka prestao 1. svibnja 2000.) i odluka o tome postala pravomoćna - a nije predmetom osporavanja, predmetom spora u revizijskom stupnju (kroz platni nalog iz rješenja o ovrsi: u postupku koji se nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga) zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 1,128.154,97 kn. Tužitelj drži da ta obveza tuženika proizlazi iz ugovora o osiguranju kojeg je tuženik sa njime sklopio, onog - kojeg je on kao osiguravatelj ispunjavao (isplatom naknade za štete koje je tuženik „uredno“ prijavljivao), a osnovom kojeg je tuženik ostao dužan isplatiti mu premije polica ugovornog osiguranja nekretnina.

 

Sporno je postoji li uopće ugovor u sadržaju kojeg tužitelj spominje i na kojemu zahtjev temelji, a time spornim ostaje i je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju prijeporne (navedene) premije: „je li ugovor o osiguranju imovine za zgrade kojima upravlja tuženik nakon 1. travnja 2000. ponovno sklopljen u trajanju od najmanje godinu dana.“ - i (ovdje bitno) po kojim uvjetima glede plaćanja premija osiguranja i za koje nekretnine.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude "na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a") odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „sud prvog stupnja svoju odluku temelji na utvrđenju da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o osiguranju imovine u razdoblju od 1. travnja 1998. do 1. travnja 1999., te u razdoblju od 1. travnja 1999. do 1. travnja 2000., a u kojem razdoblju su imale pisane ugovore o osiguranju imovine zaključene na razdoblje od jedne godine, ali da tužitelj nije dokazao da bi s tuženikom zaključio ugovor o osiguranju od 1. travnja 2000. pa nadalje, a potom zaključuje da je tuženik tužitelju dopisom od 4. svibnja 2000....otkazao zaključeni ugovor o osiguranju“,

 

              - da su „razlozi koje navodi sud prvog stupnja međusobno proturječni, jer ako tužitelj nije dokazao postojanje ugovora o osiguranju imovine od 1. travnja 2000. pa nadalje, nejasno je kako je tuženik mogao otkazati ugovor o osiguranju koji je istekao. Osim toga, s obzirom na stipulaciju protutužbenog zahtjeva proizlazilo bi da je ugovor o osiguranju imovine sklopljen 1. travnja 2000., ali da je isti prestao 1. svibnja 2000.“ („posebno“ se ističe „da je već rješenjem...poslovni broj Pž-2532/10-8 od 29. siječnja 2013...., ukazano da je za prestanak ugovornog odnosa 1. svibnja 2000. bilo nužno da je ugovorni odnos koji je prestao protekom ugovornog vremena 31. ožujka 2000. morao ponovno nastati“),

 

              - da je (utvrđeno primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a) „točan navod tužitelja da je prednik tužitelja, i nakon isteka ugovora o osiguranju imovine 31. ožujka 2000., tuženiku slao fakture za premiju osiguranja imovine, kao da su police osiguranja imovine zaključene 1. travnja 2000.“ („to proizlazi iz dopisa prednika tuženika od 4. svibnja 2000...., a u kojem se od prednika tužitelja traži da više ne dostavlja račune za plaćanje po osnovi ugovornog odnosa osiguranja“),

 

              - da je točan i „navod tužitelja da je prednik tuženika prijavljivao štete na objektima kojima je upravljao, a koje su nastale nakon 1. travnja 2000.“ („to proizlazi iz dopisa prednika tuženika od 27. lipnja 2001. iz kojeg je vidljivo da su tražene procjene za štete koje su nastale u razdoblju od 17. lipnja 2001. do 27. lipnja 2001...., a u kojem se ujedno izričito navodi da su nekretnine osigurane kod prednika tužitelja“),

 

              - da je tužitelj dokazao da je dio premija osiguranja plaćen prijebojem („i to kompenzacijom broj ... od 20. veljače 2001...., i kompenzacijom broj ... od 21. svibnja 2001.“), odnosno da je „s tuženikom kompenzirao štete prijavljene u 2001.“: da je „prema tuženiku zatvarao svoje obveze za štete prijavljene u 2000. i 2001. godini (35 šteta prijavljenih u 2001. godini i 9 šteta prijavljenih u 2000. godini), dok je tuženik zatvarao svoje obveze prema tužitelju s osnove neplaćenih premija osiguranja dospjelih 22. veljače 2000., 25. travnja 2000., 26. travnja 2000., 6. rujna 2000. i 8. svibnja 2000.“,

 

              - da po tome proizlazi „da su ugovorne strane bile u poslovnom odnosu i nakon 1. svibnja 2000., jer su štete na objektima kojima je upravljao tuženik prijavljivane i nakon isteka polica osiguranja 31. ožujka 2000., a pri čemu je sam tuženik prijavio štete nastale u lipnju 2001., te ovjerio kompenzacije od 20. veljače 2001. i 21. svibnja 2001. između ostalog i za štete nastale u 2001.“,

 

- da tužitelj nije dokazao drugo: „da je tuženik prijavio ostale štete, jer za ostale prijave tužitelj nije priložio dokaze na okolnost tko je prijavu štete izvršio, već samo tvrdi da su prijave izvršene telefonskim putem, a pri čemu ne raspolaže niti podatkom koja je osoba (imenom i prezimenom) telefonskim putem prijavila koju štetu“,

 

              - da „tužitelj nije dokazao tvrdnju da je tuženik platio dio premije osiguranja izravno s računa zgrada kojim je upravljao, jer tužitelj na tu okolnost nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo s kojeg računa je koji dio premije osiguranja imovine plaćen za koju policu osiguranja, a niti je to na temelju provedenog financijskog vještačenja bilo moguće utvrditi“,

 

              - da iz izjave o kompenzaciji od 19. svibnja 2000. „nije moguće utvrditi odnose li se kompenzirane tražbine za razdoblje nakon 1. travnja 2000., jer tužitelj je u prijeboj stavio svoje obveze prema tuženiku za štete prijavljene 2000. bez naznake kada je šteta nastala, a tuženik svoje obveze prema tužitelju za premije po računima za koje nije vidljivo kada su iste dospjele“: „nije vidljivo za koje razdoblje je tuženik svoje obveze prema tužitelju zatvorio s osnove premija“,

 

              - da je „zbog navedenog, valjalo protutužbeni zahtjev odbiti jer ugovorni odnos između stranaka nije prestao 1. svibnja 2000., s obzirom na to da je isti trajao najmanje do 27. lipnja 2001. ali nije bilo moguće utvrditi točan datum prestanka ugovornog odnosa“: da je zbog toga „na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđeno da je ugovorni odnos stranaka prestao 1. svibnja 2000.“,

 

- da, „međutim“, „tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, a niti je visinu moguće utvrdit na temelju stanja spisa, pa niti iz provedenog financijskog vještačenja“: to i obzirom da je „tuženik izričito osporio da je zaključio ugovor o osiguranju imovine za stambene zgrade u V., ... i ..., te za stambene zgrade u V. ... ..., ..., ..., ..., ... i ..., jer su naznačene zgrade u 2000. promijenile upravitelje zgrade, pa tim zgradama od tada upravlja novi upravitelj A. K., vlasnik obrta za održavanje stambenih zgrada „S.“,

 

              - da je, sa druge strane, „tuženik dokazao da je tužitelj tužbenim zahtjevom obuhvatio i tražbine za nekretnine kojima u utuženom razdoblju tuženik odnosno njegov prednik nije bio upravitelj zgrade“: „da ga tužitelj duži za neplaćene premije za osiguranje imovine i za zgrade kojima je prestao biti upravitelj. Tuženik je tako dostavio police osiguranja imovine od 12. travnja 2000. kojim tužitelj kao osiguravatelj sa prednikom tuženika S. d.o.o., kao ugovarateljem osiguranja, ugovara policu osiguranja za osiguranike kao suvlasnike stambene zgrade ... i .. ..., a za koje tražbine je prednik tužitelja A. d.d., izdao račun 3. siječnja 2001...i račun 20. veljače 2001..., a u kojim računima su kao tražbine naznačene dospjele premije osiguranja za zgrade ... i ..., kojima je u to vrijeme upravljao drugi upravitelj zgrade“,

 

              - da je slijedom toga, a „budući da je na tužitelju bio teret dokaza koje nekretnine su po kojoj polici i za koju premiju bile osigurane od strane prednika tuženika kao ugovaratelja osiguranja“, valjalo „na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu gdje je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan“.

 

Takvo shvaćanje je pravilno.

 

Tužitelj je da bi uspio u sporu trebao dokazati ono što tvrdi i na čemu zahtjev temelji: da je imao sa tuženikom (odnosno njegovim prednikom) sklopljen ugovor o osiguranju imovine za sve nekretnine na koje se poziva i za svo utuženo razdoblje, da je on takvog ispunjavao u svojim obvezama - ali da ga nije ispunjavao tuženik plaćanjem premija osiguranja, toliko - da je zbog toga nastala njegova tražbina u utuženoj visini.

 

Konkretno, trebao je dokazati osnovu i (bitno, a kumulativno potrebno za taj uspjeh) visinu svoga zahtjeva.

 

Budući da to nije dokazao, sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“) - jer ne proizlazi iz dokaza provedenih u postupku, drugostupanjski sud nije imao razloga udovoljiti njegovom zahtjevu - i pravilno je primijenio materijalno pravo kada ga je odbio.

 

Propust ili nemogućnost da dokaže činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev (prema pravilu o teretu dokazivanja: prema kojemu je on trebao dokazati te činjenice - i prema kojemu se nije niti moglo na teret tuženika staviti da nadomjesti tu obvezu tužitelja ili da sam dokazuje neku negativnu činjenicu), revident ne može otkloniti tvrdnjom da je prilikom odlučivanja o predmetu spora pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Stoga, a budući da prema izloženom ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena - to je reviziju tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari valjalo odbiti kao neosnovanu, odlukom kao u izreci - u presudi (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Tužitelj je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju tužitelja protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu odlukom kao u izreci, u rješenju.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.