- 1 -              Revd 3681/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3681/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica K. J., odvjetnica u P., protiv I-tuženika R. Š. iz P., OIB …, II-tuženika M. B. iz P., OIB …, kojih oba zastupaju punomoćnici, odvjentici u Odvjetničkom društvu I. i C. j.t.d. P., III-tuženika V. J. iz P., OIB …, IV-tuženika S. I. iz P., OIB …, V-tuženika I. K. iz P.,  OIB …, VI-tuženika S. O. iz P., OIB …, VII-tuženika K. M. iz P., OIB …, VIII-tuženika U. V. iz P., OIB …, IX-tuženika M. B. iz P., OIB …, od kojih 7.,8. i 9. tuženike zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu I. i C. j.t.d. P., X-tuženika Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli – Pola, OIB … i XI-tuženika H. d.d. Z., OIB …, radi utvrđivanja nezakonitog povećanja pričuve, utvrđivanja visine pričuve, dostave zapisnika, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-78/2018-2 od 22. siječnja 2020. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1330/16-35 od 13. srpnja 2017., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-78/2018-2 od 22. siječnja 2020. se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj M. L. je podneskom 20. svibnja 2020. predložio dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-78/2018-2 od 22. siječnja 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Tuženici nisu odgovorili na prijedlog.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tužitelj je u prijedlogu naznačilo slijedeća pravna pitanja radi kojih predlaže da mu se dopusti podnošenje revizije:

 

1.              Ukoliko su visinu zajedničke pričuve etažni vlasnici odredili u međuvlasničkom ugovoru, je li za promjenu visine iznosa pričuve potrebna izmjena međuvlasničkog ugovora?

 

2.              Je li međuvlasnički ugovor valjan ako u zaključenju istoga nisu sudjelovali pojedini suvlasnički udjeli odnosno pojedini dijelovi nekretnine?

 

3.              Ulazi li u kvotu za valjano donošenje međuvlasničkog ugovora i suvlasnički udjeli - pojedini dijelovi nekretnine koji nisu sadržani u etažnom elaboratu, a faktično postoje?

 

U prijedlogu su navedene odredbe materijalnog prava na koje se odnose pitanja, a kao razlog važnosti je navedeno da pobijana presuda odstupa od ustaljene prakse viših sudova ( bez navođenja konkretnih odluka), kao i da je o tim pitanjima Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u odlukama poslovni broj U-III-619/2005 od 30. travnja 2008. i U-III-68/2006 od 18. lipnja 2008., a pobijana presuda da nije u skladu s tim shvaćanjima.

 

Naznačena pitanja se odnose na način donošenja i izmjene međuvlasničkog ugovora, pa ta pitanja nisu važna za rješenje onog dijela spora o kojemu je drugostupanjskom presudom u stavku prvom izreke potvrđena prvostupanjska presuda u točkama 1., 2., 3., 4., 8., 9., 10., te u dijelu kojim je drugostupanjskim rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u točkama 5., 11. i 12. i odbačena tužba.

 

Pravna pitanja radi kojih se predlaže dopuštenje revizije su važna za rješenje ovog spora samo u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom u stavku prvom potvrđena prvostupanjska presuda u točkama 6., 7. i 14. izreke, odnosno u dijelu kojim je suđeno o zakonitosti međuvlasničkog ugovora Stambene zgrade u P., i nezakonitosti izmjene tog ugovora povećanjem pričuve i izboru predstavnika suvlasnika te stambene zgrade.

 

Međutim naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo da taj prijedlog podnosi zbog različite prakse viših sudova, pri čemu uz prijedlog nije dostavio odluke viših sudova niti ih je određeno naznačio.

 

Neosnovana je tvrdnja tužitelja da su pitanja radi kojih predlaže dopustiti reviziju važna zato što pobijana presuda temelji na pravnom shvaćanju koje nije sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-619/05 od 30. travnja 2008. i U-III-68/2006 od 18. lipnja 2008., jer je u navedenim odlukama Ustavnog suda RH zauzeto pravno shvaćanje koje se odnosi na glavne predmete u kojima nije bilo riječi o valjanosti i načinu izmjene međuvlasničkog ugovora u okolnostima kakav je ovaj predmet.

 

U odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-619/2005 od 30. travnja 2008. je zauzeto pravno shvaćanje o primjeni Zaključka G. V. o određivanju upravitelja svih zgrada na području G. V. od 25. lipnja 1998., a u toj odluci „Ustavni sud utvrđuje da je u članku 3. tog Zaključka od 25. lipnja 1998. godine navedeno da troškove treba rasporediti na stanare. Međutim, uzevši u obzir da je zaključak donesen u prijelaznom razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu 1. siječnja 1997. godine, te da je pojam stanar preuzet iz ranijeg pravnog sustava kada je postojalo stanarsko pravo, valja uzeti da se taj Zaključak odnosi isključivo na vlasnike stanova. U konkretnom slučaju, dakle, vlasnici stanova su osobe koje su dužne plaćati troškove zajedničke pričuve.“

 

U odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-68/2006. od 18. lipnja 2008. je sud odlučio o ustavnoj tužbi protiv presude donesene u glavnom predmetu u kojemu je zauzeto pravno shvaćanje o tome treba li, sukladno međuvlasničkom ugovoru, vlasnik poslovnog prostora plaćati zajedničku pričuvu obračunatu uz primjenu višeg korektivnog koeficijenta za poslovni prostor (1,50) od onog koji se primjenjuje kod obračuna pričuve za vlasnike stambenog prostora (1,00), u zgradi koja nije etažirana to jest u njoj nisu utvrđene vrijednosti posebnih dijelova, niti udio svakog od suvlasnika na zajedničkim dijelovima zgrade i u troškovima upravljanja zgradom. Ustavna tužba je prihvaćena s obrazloženjem da nadležni drugostupanjski sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom postupku, nije valjano obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, pa je dvojbeno nisu li ta stajališta posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene materijalnog prava.

 

Radi se, dakle, o bitno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovci glavnih predmeta u odnosu na predmet u kojemu je donesena presuda protiv koje tužitelj predlaže dopustiti reviziju.

 

Stoga nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP odbaciti prijedlog kao nedopušten i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.