- 1 -              Rev 938/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 938/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. F. iz Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. K. d.d. V., OIB: ..., koga zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u S., radi nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu, naknade štete i naknade plaće, i u pravnoj stvari protutužbe, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-83/18-5 od 23. listopada 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2623/16-40 od 18. prosinca 2017., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

r i j e š i o   je:

 

              I.              Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-83/18-5 od 23. listopada 2018. u dijelu kojim je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev u iznosu od 100.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i u odluci o troškovima postupka i predmet se u tom dijelu vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

II.              Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. rujna 2016. nezakonita i nedopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (točka I. izreke). Prihvaćen je zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu te je s danom 28. studenog 2016. raskinut ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2016. i menadžerski ugovor od 1. lipnja 2016. (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo s osnove naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti tužitelju iznos od 60.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke), a s osnove naknade bruto plaće iznos od 50.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka IV. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka V. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu štete u preostalom iznosu od 40.000,00 kn sa zateznom kamatom (točka VI. izreke) kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđenu naknadu plaće za razdoblje od 11. do 15.-og u mjesecu za pojedini mjesec (točka VII. izreke) te zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 29.375,00 kn sa zateznom kamatom (točka VIII. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu štete u iznosu od 239.760,00 kn sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (točka IX. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

              "Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2623/16-40 od 18. prosinca 2017. u točkama VI., VII. i VIII. izreke, te djelomično u točki IX. izreke u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu štete u iznosu od 139.760,00 kn sa zateznom kamatom.

 

Djelomično se prihvaća žalba tuženika-protutužitelja te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u točkama I., II., III., IV., V. i točki IX. izreke u odnosu na odbiče protutužbenog zahtjeva u iznosu od 100.000,00 kn sa zateznom kamatom i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je Odluka tuženika B. K. d.d., V., OIB:..., o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13.9.2016. nezakonita i nedopuštena, a da radni odnos tužitelja A. F. iz Z., OIB:..., kod tuženika B. K. d.d., V., OIB: ..., nije prestao.

 

II. Raskida se sudskim putem s danom 28.11.2016. godine Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 1.6.2016. godine i Menadžerski ugovor od dana 1.6.2016. godine, kojeg je tužitelj A. F. iz Z., OIB:..., sklopio s tuženikom  B. K. d.d., V., OIB:....

 

III. Nalaže se tuženiku B. K. d.d., V., OIB:..., da tužitelju A. F. iz Z., OIB:..., s osnova naknade štete, na temelju čl. 125. st. 1. Zakona o radu, isplati iznos od 60.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 18.12.2017. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku B. K. d.d., V., OIB:..., da tužitelju A. F. iz Z., OIB:..., s osnova naknade bruto plaće, isplati iznos od ukupno 50.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom  zateznom kamatom tekućom za pojedine mjesece, kako slijedi:

- za rujan 2016. na iznos od 10.000,00 kuna od dana 15.10.2016. godine do isplate,

- za listopad 2016. na iznos od 20.000,00 kuna od dana 15.11.2016. godine do isplate,

- za studeni 2016. na iznos od 20.000,00 kuna od dana 15.12.2016. godine do isplate,

po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 dana.

 

V. Nalaže se tuženiku B. K. d.d., V., OIB:..., naknaditi tužitelju A. F. iz Z., OIB:..., trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 18.12.2017. do isplate, po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 dana."

 

Dužan je tužitelj-protutuženik isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 100.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 7,88% godišnje tekućom od 29. kolovoza 2016. do isplate a u slučaju promjene stope zakonskih kamata po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 24.270,00 kn u roku od 8 dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva tuženika-protutužitelja za naknadu parničnog troška."

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen i dijela kojim je protutužbeni zahtjev djelomično prihvaćen tužitelj podnosi reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. t. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a podredno podnosi i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a protiv dijela drugostupanjske presude kojim je djelomično prihvaćen protutužbeni zahtjev. Predlaže preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje drugom drugostupanjskom sudu.

 

              Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbiti u odnosu na tužbeni zahtjev, a odbaciti u odnosu na protutužbeni zahtjev. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

              Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (točka 1.), ako je presuda donesena o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.), odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b toga Zakona (točka 3.).

 

              Neosnovano se revident poziva na odredbu čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a smatrajući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn. Naime, kada je pobijanom presudom odlučeno i o tužbenom i o protutužbenom zahtjevu, dopuštenost revizije se ocjenjuje prema vrijednosti predmeta spora svakog od tih zahtjeva pojedinačno, a ne prema njihovom zbroju, kako to pogrešno smatra revident.

 

U odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a. Međutim, iz pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja koristio ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP-a, iako se na to nije izričito pozvao, pa je, stoga, dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a kako u odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tako i u odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

 

Predmet spora po tužbenom zahtjevu je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu te zahtjev za naknadu plaće zbog nezakonitog otkaza, dok je po protutužbenom zahtjevu predmet spora zahtjev tuženika za naknadu štete.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja, u bitnome, je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 2010. godine, a da je na temelju ugovora o radu od 1. lipnja 2016. radio na radnom mjestu senior savjetnik za ključne klijente u sektoru poslovanja s pravnim osobama te da je istoga dana zaključio menadžerski ugovor za funkciju direktora poslovanja s pravnim osobama,

 

- da je odlukom od 13. rujna 2016. tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu i menadžerski ugovor,

 

- da se navedenom odlukom tužitelju stavlja na teret da je klijentu A. T. j.d.o.o. izdao drugu Maestro Business karticu s maksimalnim dnevnim limitom od 25.000,00 kn protivno odredbama čl. 3.1. t. 4. Pravilnika o ovlaštenjima u poslovanju s pravnim osobama, bez odobrenja kreditnog odbora te da je tu drugu karticu izdao bez odgovarajućeg pisanog zahtjeva, protivno odredbi čl. 3.1. Općih uvjeta za izdavanje i korištenje Maestro Business Card B. K. d.d., a da je uslijed izdavanja predmetne kartice došlo do zlouporabe zajedno s prvom karticom od strane navedenog klijenta što je rezultiralo financijskim gubitkom na štetu tuženika od preko 199.800,00 kn,

 

- da nije sporno je tužitelj klijentu A. T. j.d.o.o., koji je prvoj Maestro Business kartici imao limit od 25.000,00 kn, izdao dodatnu Maestro Business karticu s istim limitom te da je takvim postupanjem povrijedio odredbe Pravilnika tuženika prema kojima je za limit od 25.000,00 kn trebalo odobrenje kreditnog odbora, a da je tužitelj bez odobrenja kreditnog odbora mogao izdati karticu samo s dnevnim limitom od 1.000,00 kn,

 

- da je do određivanja limita na drugoj kartici došlo automatizmom u samom sustavu, a da tuženik nije ničime uspio dokazati da je upravo tužitelj svojim radnjama na drugoj kartici dodijelio limit od 25.000,00 kn,

 

- da tužitelj nikada ranije nije kršio obveze iz radnog odnosa te da navedenim postupanjem za sebe nije priskrbio nikakvu materijalnu korist,

 

- da je tuženik najprije pokušao naplatiti štetu od klijenta A. T. j.d.o.o. upisivanjem založnog prava, a da je ujedno tužitelju nudio nastavak radnog odnosa ukoliko popravi štetu.

 

Pošavši od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da opisano tužiteljevo postupanje ne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze koja bi opravdavala izvanredni otkaz kao najtežu sankciju za radnika, posebno zato što se s jedne strane tužitelju otkazuje ugovor o radu zbog osobito teške povrede radne obveze zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, a s druge strane mu se nudi da ostane na drugom radnom mjestu ukoliko štetu naknadi.

 

Prvostupanjski sud je, stoga, zaključio da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o  radu nedopuštena, a primjenom odredbe čl. 125. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, dalje: ZR) na zahtjev tužitelja je odredio sudski raskid ugovora o radu s danom 28. studenoga 2016. te mu na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu dosudio iznos od tri prosječne mjesečne plaće u ukupnom iznosu od 60.000,00 kn, a preostali dio zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 40.000,00 kn je odbio kao neosnovan. Za razdoblje od otkaza ugovora o radu do sudskog raskida radnog odnosa tužitelju je prvostupanjskom presudom primjenom odredbe čl. 95. st. 3. ZR-a dosuđena naknada plaće u iznosu od 50.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Protutužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 199.800,00 kn prvostupanjski sud je odbio primjenom odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a uz obrazloženje da tuženik nije dokazao da je za nastalu štetu odgovoran tužitelj, jer da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je do limita na drugoj kartici došlo zbog grube nepažnje tužitelja, a zahtjev tuženika za naknadu neimovinske štete u iznosu od 39.960,00 kn odbijen je jer tuženik nije iznio nikakve tvrdnje ni dokaze o tome na koji način mu je povrijeđen poslovni ugled.

 

Odlučujući o žalbama stranaka, drugostupanjski sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu (čl. 116. st. 1. ZR-a) te je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu od 13. rujna 2016., a posljedično tome i tužiteljev zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, naknadu štete i naknadu plaće, dok je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev djelomično odbijen (dio zahtjeva za naknadu štete, dio zahtjeva za kamatu na dosuđenu naknadu plaće i dio zahtjeva za naknadu parničnog troška). U odnosu na protutužbeni zahtjev drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i naložio tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 100.000,00 kn sa zateznim kamatama.

 

Presuda suda drugog stupnja temelji se, u bitnom, na sljedećim utvrđenjima i zaključcima:

 

- da je tužitelj klijentu A. T. izdao drugu Maestro Business karticu s dnevnim limitom od 25.000,00 kn u suprotnosti s internim aktima tuženika jer je za to trebao imati prethodno odobrenje kreditnog odbora, a da je bez tog odobrenja mogao izdati karticu s dnevnim limitom od 1.000,00 kn,

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da o navedenoj okolnosti prilikom izdavanja druge kartice društvu A. T. uopće nije vodio računa, a koju okolnost je navedeno društvo iskoristilo te u razdoblju od 26. kolovoza do 29. kolovoza 2017., tijekom vikenda, podiglo iznos od ukupno 199.800,00 kn na temelju obje izdane Maestro Business kartice, koje iznose tuženiku nije vratilo,

 

- da je tužitelj trebao odbiti zahtjev navedenog klijenta za izdavanje druge kartice jer iz stanja u spisu proizlazi da društvo A. T. pisani zahtjev za izdavanje druge Maestro Business kartice nije ni podnijelo,

 

- da opisano ponašanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava izvanredno otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a,

 

- da je do nastanka imovinske štete u iznosu od 100.000,00 kn došlo zbog nezakonitog postupanja tužitelja budući da isti nije mogao izdati drugu karticu s dnevnim maksimalnim limitom od 25.000,00 kn,

 

- da se s obzirom na sve navedene okolnosti radi o krajnjoj nepažnji tužitelja te da je tuženik u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a dokazao da je tužitelj odgovoran za imovinsku štetu u iznosu od 100.000,00 kn.

 

Tužitelj se reviziji poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama koje su utvrđene u prvostupanjskom postupku. Ukazuje da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je tuženik nudio tužitelju nastavak radnog odnosa unatoč saznanju za razlog otkazivanja. Osim toga, da je utvrđeno da je do određivanja limita na drugoj kartici došlo automatizmom u samom sustavu prema kojem je limit na drugoj kartici ostao isti kao i na prvoj kartici. Smatra da je zbog propusta u informatičkom sustavu banke na drugoj kartici dodijeljen veći limit od dopuštenog te da drugostupanjski sud nije obrazložio zašto smatra da se tužiteljevo ponašanje može okvalificirati kao gruba nepažnja.

 

Preinačujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud nije dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje su utvrđene u prvostupanjskom postupku. Naime, prvostupanjski sud je, između ostalog, utvrdio da je do određivanja limita na drugoj kartici došlo automatizmom u samom sustavu, a da tuženik nije ničime uspio dokazati da je upravo tužitelj svojim radnjama na drugoj kartici dodijelio limit od 25.000,00 kn. Osim toga, utvrđeno je da je tuženik nakon saznanja za razlog otkazivanja nudio tužitelju nastavak radnog odnosa ukoliko naknadi štetu. Drugostupanjski sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu, o navedenim odlučnim činjenicama nije dao nikakve razloge, pa se iz pobijane presude ne može zaključiti da li te činjenice ne prihvaća kao dokazane ili smatra da iz određenih razloga iste nisu od utjecaja na zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Odlučujući o protutužbenom zahtjevu drugostupanjski sud je ocijenio da postoji odgovornost tužitelja za štetu nastalu korištenjem druge kartice, a propustio se očitovati o utvrđenju prvostupanjskog suda da je do određivanja limita na drugoj kartici došlo automatizmom u sustavu, pa su i u odnosu na zaključak o krajnjoj nepažnji tužitelja izostali dostatni razlozi.

 

Budući da je, slijedom navedenog, osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a, drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.