- 1 -              Revd 3178/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3178/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice K. J., iz D. V., V. 9, O. i drugotužitelja M. B., iz P., koje sve zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. osiguranja d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2180/2019-2 od 9. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-26/2019-12 od 31. svibnja 2019., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tuženika E. osiguranja d.d., Z., za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž-2180/2019-2 od 9. srpnja 2020. se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

 

Ovaj je sud taj prijedlog razmotrio u smislu odredaba čl. 385., 385.a i 387. ZPP-a.

 

Prvenstveno je za primijetiti i za uzeti u obzir da drugostupanjska odluka na različit način u odnosu na prvostupanjsku naznačava tužitelje, pa tako tužiteljica koja je u drugostupanjskoj odluci naznačena kao prvotužiteljica – K. J., je u prvostupanjskoj odluci označena kao petotužiteljica; isto tako, tužitelj koji je u drugostupanjskoj odluci naznačen kao drugotužitelj – M. B. je u prvostupanjskoj odluci naznačen kao četvrtotužitelj. Stranke koje su u prvostupanjskoj odluci označene kao prvotužiteljica V. B., drugotužitelj J. B. i trećetužiteljica A. F., se ne navode kao stranke u drugostupanjskoj odluci (obzirom da se u toj odluci ne odlučuje o njihovim pravima i obvezama, o kojima je već prethodno pravomoćno odlučeno u postupcima koji su bili predmetom  razmatranja povodom prethodnih revizija). S obzirom na to da ovaj, revizijski sud odlučuje o prijedlogu za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, prihvatio je naznaku tužitelja kako je to učinio taj, drugostupanjski sud.

 

Odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje ovisi isključivo o okolnostima svakog pojedinog slučaja i konkretnom utvrđenju sveobuhvatnog činjeničnog stanja u svakom od tih slučajeva. Stoga na to pitanje nije moguće dati odgovor kojim bi se uspostavio pravni standard koji bi bio primjenjiv u svim budućim slučajevima, jer će u svima njima (konkretno utvrđivanje doprinosa) ipak ovisiti o svim činjeničnim elementima u njihovoj posebnosti. Dakle, to pravno pitanje ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe čl.  385.a  ZPP-a.

 

U pogledu drugoga pravnog pitanja je za ocijeniti da ni ono ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a. Pitanje neizvođenja konkretnog dokaza samo po sebi ne predstavlja pitanje koje bi bilo od važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni – ono nema opću važnost za primjenu prava. Pravo odlučivanja o tome koje će konkretne dokaze izvesti radi utvrđenja konkretne činjenice, pridržano je nižestupanjskim sudovima i oni su u konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrdili činjenično stanje. Izostanak obrazloženja za neizvođenje konkretnog dokaza, bi eventualno mogao predstavljati postupovnopravnu povredu, ali u ovom, konkretnom slučaju, ne takvih razmjera koji bi premašivali okvire ovoga konkretnog spora i imali opisanu opću važnost.

 

Treće prijedlogom postavljeno pravno pitanje je u svojoj osnovi činjenične naravi i njime se zapravo propituje način dokazivanja činjeničnog stanja – zdravstvene (ne)sposobnosti određene osobe (prvotužiteljice K. J.) biti saslušanom pred sudom. U. pitanja činjenične naravi ovaj se sud, u ovom stupnju postupka, ne može upuštati.

 

Niti četvrto pravno pitanje ne predstavlja pravno pitanje u smislu čl. 385.a ZPP-a; njima se zapravo upire na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom, a što samo po sebi nije dopušteni razlog za dopuštenje revizije (u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a), pa se u okviru toga prijedloga ne može razmatrati. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Peto postavljeno pravno pitanje se svodi na propitivanje je li u konkretnom slučaju izvedenim dokazima dokazano postojanje određene činjenice, što se također svodi na (u ovom stupnju postupka nedopušteno) osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle, činjenično je utvrđena dostatna emocionalna, ekonomska i egzistencijalna povezanost drugototužitelja M. B. i prvotužiteljice K. J. sa bratom, odnosno unukom, u vrijeme i prije štetnog događaja u smislu ekonomskog pomaganja i upućenosti jedne na druge. Nadalje, tim se pitanjem propituje i je li za postojanje trajnije zajednice života u smislu odredbe čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15- dalje: ZOO) potrebno da se dokaže da bi ta zajednica trajala i u budućnosti (dakle u hipotetskoj situaciji kada bi oštećena osoba preživjela štetni događaj), ali, niti u jednoj od odluka na koje se kao na razlog važnosti tuženik u tom pitanju poziva nije izraženo pravno shvaćanje o nužnosti takvog utvrđenja za kvalifikaciju konkretnog odnosa trajnijom zajednicom života u smislu odredbe čl. 1101. st. 2. ZOO-a.

 

Konačno, šesto pravno pitanje tuženika počiva na premisi da tužitelji, najkasnije uz tužbu, nisu dostavili dokaze (niti činjenično obrazložili) o postojanju trajnije zajednice života između drugotužitelja M. B. i prvotužiteljice K. J. sa bratom odnosno unukom i o utjecaju toga propusta na tijek zateznih kamatama. Međutim, činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u smislu vremena prilaganja tih dokaza nisu utvrđena (pa bi svaka intervencija ovoga suda zahtijevala preispitivanje činjeničnog stanja), a nižestupanjski u smislu potencirane problematike nisu niti izrazili pravno shvaćanje koje bi se davanjem odgovora na to pitanje moglo preispitati. Stoga to pitanje nema utjecaj na odluku u ovome sporu.

 

Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje podnošenja revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.