- 1 -              Revd 1198/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1198/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. C. S. iz R., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik iz R., protiv 1. tuženice V. D. (OIB: ...) i 2. tuženika M. D. (OIB: ...), oboje iz K., i zastupani po punomoćniku B. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K.1, K.2 i p. d.o.o. iz R., radi pobijanja dužnikove pravne radnje, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3531/2019-2 od 12. studenoga 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-375/2019 od 7. lipnja 2019., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

a) u stavku I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

- u točki 1. izreke, u odluci kojom je utvrđeno da ugovor o darovanju nekretnine sklopljen između ovdje tuženika 2. listopada 2013. nema pravnog učinka na tužiteljicu u dijelu potrebnom za namirenje njezine tražbine od 274.811,06 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

- u točki 2. izreke, u odluci kojom su tuženici obvezani „trpjeti namirenje potraživanja tužiteljice u naprijed navedenom iznosu prodajom darovane nekretnine“,

 

- u točki 4. izreke, u odluci kojom su tuženici obvezani solidarno naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 43.700,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama,

 

b) u stavku II. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u točki 3. izreke, u odluci kojom je „u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan“.

 

Tuženici su podnijeli prijedlog da im se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navode) drže važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.

 

Prijedlog tuženika da im se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 12. studenoga 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tuženici su predložili da im se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nisu ispunili sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelji u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu naznačili niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nisu naznačili niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njihovog prijedloga:

 

1. „Da li odredbe (posebnog) ugovora (o uređenju odnosa kojim pojedini od više solidarnih jamaca uređuju međusobne odnose u svezi regresnog namirenja) mogu imati retroaktivni pravni učinak na način da se radi ispunjenja obveze iz tog ugovora osnovano mogu pobijati pravne radnje ugovorne strane koje je ista poduzela prije sklapanja tog ugovora (o uređenju odnosa)?“, a „imajući pritom dodatno u vidu odredbu materijalnog prava - članka 66. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) - dalje u tekstu: ZOO, kojom je propisano da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, a da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine te da se pod pravnom radnjom razumijeva i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza“,

 

2. „Da li se smatra da je solidarna obveza osnovana u isključivom interesu jednog solidarnog dužnika (solidarnog jamca) kada je isti ujedno i jedini član trgovačkog društva - glavnog dužnika?“, „a imajući pritom dodatno u vidu odredbu materijalnog prava - članka 53. stavka 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je solidarna obveza osnovana u isključivom interesu jednoga solidarnog dužnika, on je dužan naknaditi cijeli iznos duga sudužniku koji je namirio vjerovnika“,

 

kada:

 

- prvim u prijedlogu postavljenim pitanjem tuženici sugeriraju prihvatiti samo činjenicu da je osporena presuda temeljena na shvaćanju da je prijeporna tražbina tužiteljice osnovom regresa nastala i dospjela tek ugovorom kojeg je I. tuženica sklopila sa tužiteljicom 2016. i da se u svezi takve tražbine ne može pobijati pravna radnja koju je I. tuženica kao ugovorna strana sklopila sa II. tuženikom 2013., onu (činjenicu) koja nije istinita: naime, ne zalazeći u preispitivanje da li je činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora pravilno i u potpunosti utvrđeno u postupku koji je prethodio ovome kao ni u preispitivanje pravnog shvaćanja (o kojemu, uostalom, postoji i shvaćanje revizijskog suda izraženo u odluci posl. br. Gzz-109/02-2 od 20. svibnja 2003., različito od onog na kojeg se tuženici pozivaju) o pretpostavkama za pobijanje pravne radnje dužnika u svezi pitanja dospjelosti regresne tražbine u primjeni odredbe čl. 66. st. 1. ZOO-a ili iste odredbe čl. 280. st. 1. ranije važećeg ZOO-a (jer to povodom prijedloga tuženika i u njemu formuliranog prvog pitanja revizijski sud niti nema ovlast: budući da je revizijski sud ograničen u mogućnostima razmatranja prijedloga samo u granicama u njemu postavljenih pitanja, sve u smislu odredaba čl. 387. st. 1. i 3. u svezi sa odredbom čl. 392. st. 6. ZPP-a), osporena je presuda temeljena na drugome činjeničnom utvrđenju - da ugovor iz 2016. predstavlja po svome sadržaju samo „sporazum jamaca o načinu isplate predmetnog regresa“, dakle - onog regresa koji je prema I. tuženici dospio ranije, a ne i sporazum kojim se konstituirala osnova sa dospijećem tražbine na isplatu toga regresa (konkretno: to je jasno izraženo konstatacijom iz osporene presude o pravilnom utvrđenju „da je tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog ugovora prema 1. tuženici imala dospjelo potraživanje u iznosu od 247.811,06 kn te da su u odnosu na to potraživanje ispunjeni uvjeti za pobijanje predmetnog darovnog ugovora temeljem čl. 66. ZOO-a“, prema kojemu članku „...se pravna radnja dužnika, u smislu odredbe čl. 66. st. 1. ZOO, može pobijati samo za onu tražbinu koja je dospjela do trenutka izvršenja pravne radnje dužnika koja se pobija“),

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenog (tog, prvog) pitanja i razloga kojima ga predlagatelji obrazlažu (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelji smatraju da bi ono što ističu u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da to prvo pitanje iz prijedloga tuženika nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu (a jer je ona temeljena upravo na shvaćanju kojeg i predlagatelji drže pravilnim) i postupajući samo po prijedlogu tuženika nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da u odnosu na to pitanje ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije povodom prvog u njemu postavljenog pitanja valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Tako je valjalo odlučiti i u odnosu na drugo u prijedlogu postavljeno pitanje: to pitanje, pored prethodno navedenog u svezi prvog pitanja (dakle: obzirom na utvrđenje da je tražbina tužiteljice iz osnove regresa prema I. tuženici u cijelom prijepornom iznosu dospjela prije nego je I. tuženica sklopila ugovor iz 2013.: time da je ugovorom iz 2016. uređeno samo pitanje isplate te već 2013. dospjele tražbine), onako kako je formulirano, nije važno za odluku o predmetu spora (u suštini, to je pitanje moglo biti relevantno samo za ono o čemu se ovdje ne odlučuje, konkretno, za pobudu ili motiv I. tuženice da sklopi ugovor iz 2016., dakle - za osnovu njezina htijenja obvezati se na isplatu prema tužiteljici po tome ugovoru i time osnovu prihvatiti ono što tužiteljica tvrdi, da se tim ugovorom I. tuženica samo suglasila isplatiti joj tražbinu prema njoj dospjelu prije učinjenog darovanja - te da je na takvog, sa tim njegovim značajem, pristala i da je takav i obvezuje: jer nije utvrđen ništavnim, poništen ili na drugi način izgubio učinke).

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.