Broj: Kž-406/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Pavičić kao predsjednice vijeća, te Lidije Vidjak i Rajke Tomerlin-Almer kao članova vijeća, uz sudjelovanje Višnje Pikec kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog B. V., zbog kaznenih djela krađe iz čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), rješavajući povodom žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola, Stalne službe u Pazinu i okrivljenog B. V., izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola broj: K-637/2016 od 23. studenog 2016., na sjednici vijeća održanoj dana 16. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1.                Prihvaća se žalba državnog odvjetnika i djelomično žalba okrivljenog B. V.,    p r e i n a č u j e   se prvostupanjska presuda u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) oštećeno trgovačko društvo H. I. d.o.o. sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu.

 

2.                U ostalom dijelu, žalba okrivljenog B. V. o d b i j a   se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom pod točkom I na temelju čl. 544. st. 1. ZKP/08 stavljen je izvan snage kazneni nalog Općinskog suda u Pazinu broj K-55/2013 od 10. travnja 2013. u odnosu na okrivljenog B. V. Pod točkom II pobijane presude okrivljeni B. V. proglašen je krivim da bi počinio kaznena djela krađe iz čl. 228. st. 1 KZ/11, činjenično opisano točkama 1. i 2. izreke presude, pa mu se temeljem čl. 228. st. 1. KZ/11 za kaznena djela pod točkama 1. i 2. izreke presude utvrđuje kazna zatvora u trajanju od po 6 mjeseci za svako kazneno djelo te se osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci i po čl. 56. KZ/11 okrivljeniku se izriče uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08 dosuđuje se oštećeniku imovinskopravni zahtjev na način da je okrivljeni B. V. dužna oštećeniku platiti1/2 iznosa od 86.464,35 kuna u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. te je dužan platiti 1/3 iznosa od 32.136,00 kuna u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke, a u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, dok se oštećeno trgovačko društvo H. I. d.o.o. s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućuje u parnicu. Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 okrivljeni B. V. dužan je snositi troškove kaznenog postupka na način da na ime paušalne svote plati iznos od 700,00 kuna, zatim trošak svjedoka M. U. u iznosu od 510,00 kuna te trošak svjedoka J. G. u iznosu od 130,00 kuna.

 

              Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. U žalbi je predložio da se pobijana presude preinači na način da se okrivljenik obveže na naknadu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva.

 

              Žalbu je podnio i okrivljeni B. V. putem branitelja N. P., odvjetnika iz V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika okrivljenik putem branitelja N. P., odvjetnika iz V., predlaže da se oštećeno trgovačko društvo sa imovinskopravnim zahtjevom uputi u građansku parnicu.

 

              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

              Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba okrivljenog B. V. djelomično osnovana.

 

              U odnosu na žalbu okrivljenika.

 

              Okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi se ističe da je prvostupanjski sud činjenično stanje u ovom kaznenom predmetu pogrešno utvrdio kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, jer je pogrešno zaključio da postoji kaznena odgovornost okrivljenika, obzirom da je takvu svoju odluku prvostupanjski sud temeljio samo na iskazu svjedoka M. U., koji je u ranijem postupku bio suokrivljenik.

 

              Međutim suprotno tvrdnji okrivljenika prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom predmetu pravilo i potpuno utvrdio u odnosu na sve odlučne činjenice kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kaznena djela krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11 na način i pod uvjetima kako je to navedeno u točkama 1. i 2. izreke presude. Takvo činjenično stanje utvrdio je prvostupanjske sud sa potpunom sigurnošću na temelju savjesne ocjene i analize svih izvedenih dokaza tijekom ovog postupka.

 

              Okrivljenik priznaje počinjenje kaznenog djela pod točkom 1. izreke presude, dok u odnosu na kazneno djelo za koje je proglašen krivim pod točkom 2. izreke presude navodi da se ne sjeća događaja 7. veljače 2013., jer se napio i da ne zna niti gdje je bio i gdje je svoj auto ostavio zbog da je išao prijaviti krađu vozila.

 

              Međutim, iz iskaza svjedoka M. U. proizlazi da je bio sa okrivljenim B. V. i sa E. L. dana 6. ili 7. veljače 2013., da su se prethodno dogovorili da će sjeći žicu na željezničkoj pruzi u I., što su i učinili, a žicu su ostavili jer je naišla policija pa su pobjegli. Naime, M. U. u ovom kaznenom postupku ispitan je u svojstvu svjedoka, obzirom da je, u odnosu na kaznena djela za koja je proglašen krivim okrivljeni B. V. u ovom kaznenom predmetu, u odnosu na M. U. i E. L. izdan kazneni nalog te su proglašeni krivima. Prvostupanjski sud pravilno prihvaća iskaz svjedoka M. U., jer je ocjena i ovog drugostupanjskog suda da isti nema razloga teretiti okrivljenika obzirom da je proglašen krivim za ista kaznena djela za koja je proglašen krivim u ovom predmetu okrivljeni B. V., pa je ocjena ovog drugostupanjskog suda, da je stoga prvostupanjski sud činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio te je na temelju iskaza tog svjedoka te ostalih provedenih dokaza tijekom ovog postupka, koje je valjano analizirao i ocijenio, pravilno utvrdio da je okrivljeni B. V. počinio kaznena djela krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11, na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci ove prvostupanjske presude. Za takva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao u cijelosti valjane i logične razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Zbog navedenog nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i okrivljenika zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

 

              Pobijanom presudom prvostupanjski sud je temeljem čl. 158. st. 1. ZKP/08 dosudio oštećenom TD H. I. d.o.o. imovinskopravni zahtjev na način da je okrivljenika obvezao na plaćanje 1/2 iznosa od 86.464,35 kuna u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. izreke presude, te jedne 1/3 iznosa od 32.136,00 kuna u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2., dok je oštećenog trgovačko društvo H. I. d.o.o. sa preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućeno u parnicu. Prvostupanjski sud ističe da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenik djelo pod točkom 1. počinio zajedno sa E. L., a djelo pod točkom 2. zajedno sa E. L. i M. U., što je utvrđeno tijekom dokaznog postupka.

 

              Međutim, pravilno ističe državni odvjetnik, a i okrivljenik u svojoj žalbi, da u ovom postupku nije moguće na vjerodostojan način utvrditi iznos štete ostvarene počinjenjem kaznenog djela, jer je u ovom kaznenom predmetu izdan kazneni nalog u odnosu na okrivljenog E. L. i okrivljenog M. U., koji kazneni nalog je postao pravomoćan, a u kojoj odluci prvostupanjski sud nije odlučio o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika, obzirom da nije bio niti postavljen, niti je oduzeo imovinsku korist ostvarenu počinjenje kaznenog djela.

 

              Naime, oštećenik je postavio imovinskopravni zahtjev u ovom predmetu nakon što je kazneni nalog u odnosu na E. L. i M. U. postao pravomoćan, pa kako podaci u ovom kaznenom predmetu ne daju pouzdanu osnovu za dosuđenje imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku (u spisu prileži pisano očitovanje oštećenika o imovinskopravnom zahtjevu) bez ijednog dokaza na temelju kojeg sud bi mogao utvrditi na vjerodostojan način iznos štete, žalbu državnog odvjetnika i djelomično žalbu okrivljenika u odluci o imovinskopravnom zahtjevu valjalo je prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu u tom dijelu na način da se oštećeno trgovačko društvo H. I. d.o.o. sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje u građansku parnicu.

 

              Iako okrivljenik ne podnosi žalbu zbog odluke o kazni, a kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu. Prvostupanjski sud je okrivljeniku prilikom odmjeravanja kazne kao olakotno cijenio da nije do sada dolazio u sukob sa zakonom, dok otegotne okolnosti nije našao. Cijeneći tako olakotne a ne nalazeći otegotne okolnosti, prvostupanjski sud je okrivljeniku utvrdio za kaznena djela pod točkama 1. i 2. izreke presude kazne zatvora od po 6 mjeseci i potom ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci te mu izrekao uvjetnu osudu na način da se jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo. Ovakva kazna i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena je stupnju krivnje okrivljenika i svrsi kažnjavanja te je ocjena ovog drugostupanjskog suda da će se takvom kaznom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 na način da će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te ječati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava i utjecati na okrivljenika i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja.

 

              S obzirom da, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena koja od povreda kaznenog postupka ili povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i djelomično žalbu okrivljenika, pa je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 16. svibnja 2017.