- 1 -              Rev 312/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 312/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. d.o.o., T., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. J., odvjetnica u S., protiv tuženika Grada S., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1403/2016-4 od 12. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-578/08 od 19. listopada 2016., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e:

 

Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos 40.642.707,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 20. studenog 2007. do isplate, te mu naknaditi trošak parničnog postupka (točka I. izreke). Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 2.500,00 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje ZPP), te prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 69. Zakona o izmjenama i dopunama  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19, dalje: ZIDZPP), sve zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predložio je preinačenje drugostupanjske presude uz prihvaćanje tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

Prvenstveno valja reći da je odredbom čl. 117. st. 4. ZIDZPP-a propisano da će se odredbe tog Zakona o reviziji primjenjivati na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu tog Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.

 

Navedeni Zakon je stupio na snagu 1. rujna 2019. (čl. 121. ZIDZPP-a), dok je pobijana drugostupanjska odluka donesena 12. siječnja 2018.

 

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju se, obzirom na vrijednost premeta spora (40.642.707,00 kn) primjenjuju odredba čl. 382. st. 1. ZPP-a, te je stoga valjalo odlučiti o podnesenoj reviziji tužitelja.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

Nije osnovan revizijski prigovor tužitelja kojim upire na postoje proturječja između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava te zapisnika o iskazu svjedoka dipl. ing. arh. J. J. i zakonskog zastupnika tužitelja, i samih tih isprava i zapisnika, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Naime, pobijana presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji se temelje na relevantnoj procesnoj građi, te stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj upućuje u podnesenoj reviziji.

 

Prema tome, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Pritom valja dodati da ostali izneseni prigovori u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo se svode na vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, a što u suštini predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, iz tog se razloga ne može izjaviti revizija pa utoliko ti navodi revizije nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim potražuje naknadu štete zbog donošenja Odluke tuženika o izmjenama i dopunama Detaljnog plana uređenja priobalnog područja T. – R. (Službeni Glasnik br. 8 od 21. ožujka 2007.), kojom je na zemljištu u vlasništvu tužitelja smanjena izgrađenost predviđenog hotelskog objekta, čime je smanjen njegov kapacitet (broj soba). Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete zbog izgubljene dobiti.

 

Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj vlasnik zemljišta označenog kao čkbr. 106/2, čkbr 106/3 i čkbr. 109/1 k.o. S.,

 

- da je Gradsko vijeće Grada S. 27. srpnja 2000. donijelo Oluku o donošenju Detaljnog plana uređenja priobalnog područja T. – R. (dalje: DPU) koji je obuhvaćao i predmetne čestice i to formirane kao građevne parcele 57, 58 i 59,

 

- da je tužitelj je 27. srpnja 2004. podnio Uredu državne uprave u županiji Službi za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko – pravne poslove S. zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za česticu 109/1 i 106/3, te je isti ured 19. rujna 2005. izdao građevinsku dozvolu kojom je tužitelju kao investitoru odobrena gradnja poslovne građevine namijenjene komercijalnom turizmu – hotel na građevinskoj čestici 59 detaljnog plana uređenja priobalnog područja T. – R., na čestici 109/1 k.o. S., ukupne bruto razvijene površine od 5597 m2,

 

- da građevinska dozvola prestaje važiti ako se s radovima na građevini za koju je dozvola izdana ne započne u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti građevinske dozvole,

 

- da tužitelj nije započeo s građevinskim radovima na čestici za koju je ishodovao građevinsku dozvolu, te je građevinska dozvola prestala važiti 20. listopada 2007.,

 

- da za čkbr. 106/2 tužitelj nikad nije zatražio izdavanje građevinske dozvole,

 

- da je 20. ožujka 2007. Gradsko vijeće Grada S. donijelo Odluku o donošenju Izmjena i dopuna Detaljnog plana uređenja priobalnog područja T. – R., kojim je na česticama u vlasništvu tužitelja smanjena površina izgrađenosti zemljišta za 2438 m2,

 

- da je tužitelj 26. ožujka 2008. odustao od zahtjeva za izdavanje za izdavanje građevinske dozvole za čkbr. 106/3, pa je postupak i obustavljen rješenjem Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo Grada S. od 10. lipnja 2008,

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu, polazeći pritom od toga da u konkretnom slučaju nema štetne radnje tuženika jer donošenje Odluke o donošenju Izmjena i dopuna Detaljnog plana uređenja priobalnog područja T. – R. od 20. ožujka 2007. ne predstavlja štetnu radnju tuženika koja bi bila protupravna.

 

Pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18- dalje: ZOO) propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna sveza i protupravnost.

 

U smislu odredbe čl. 27. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 30/94, 68/98, 61/00, 32/02 i 100/04, dalje: Zakon o prostornom uređenju) važećeg u vrijeme donošenja predmetne odluke, detaljni plan uređenja utvrđuje detaljnu namjenu površina, režime uređivanja prostora, način opremanja zemljišta komunalnom, prometnom i telekomunikacijskom infrastrukturom, uvjete za izgradnju građevina i poduzimanje drugih aktivnosti u prostoru, te druge elemente od važnosti za područje za koje se plan donosi. Sukladno odredbi čl. 28. st. 1. tog Zakona, obveza izrade detaljnog plana uređenja s granicama obuhvata utvrđuje se prostornim planom šireg područja, dok je st. 2. propisano da detaljni plan uređenja donosi općinsko ili gradsko vijeće, odnosno Gradska skupština.

 

Slijedom navedenog, tuženik je bio ovlašten određivati detaljnu namjenu, režim uređivanja prostora te uvjete za izgradnju građevina, što podrazumijeva i pravo izmjene ranije donesene odluke sukladno propisanoj proceduri - pri čemu valja napomenuti da tužitelj tijekom postupka nije ni tvrdio da bi navedena odluka bila donesena protivno zakonom predviđenoj proceduri.

 

Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da odluka tuženika ne predstavlja štetnu radnju u smislu citirane odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, jer ta odluka nije protupravna.

 

U reviziji se je tužitelj pozvao na odredbe čl. 34., 43. i 43.b Zakona o prostornom uređenju, prigovarajući da nakon što je tužitelj poduzeo radnje parcelacije zemljišta koje navedene zakonske odredbe predviđaju kao radnje provedbe prostornog plana, tuženik nije imao ovlaštenje uskratiti njegova stečena prava realizacije projekta izgradnje hotelskog objekta sukladno Detaljnom planu uređenja od 27. srpnja 2000.

 

U odnosu na takve revizijske prigovore tužitelja, valja istaknuti da tužitelj nije zatražio produljenje građevinske dozvole (koja je prestala važiti jer tužitelj s radovima nije započeo u propisanom roku) a niti je započeo s gradnjom hotelskog objekta na čestici za koju mu je dozvola izdana za vrijeme važenja te dozvole i Detaljnog plana uređenja od 27. srpnja 2000., dok za treću česticu u vlasništvu tužitelja predviđenu za izgradnju navedenog objekta, čkbr. 106/2, tužitelj nije ni zatražio izdavanje građevinske dozvole. Obzirom na takvo (ne)postupanje tužitelja, on ne može s uspjehom isticati prigovor svojih stečenih prava na realizaciju izgradnje hotelskog objekta sukladno Detaljnom planu uređenja od 27. srpnja 2000., tvrdeći pritom da mu je ta prava uskratio tuženik.

 

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/1344/2014 od 11. srpnja 2014., te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Uzz-13/2017 od 13. rujna 2017. i Rev-79/07 od 10. lipnja 2009., koje tužitelj prilaže, nisu donesene u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa stoga ne mogu biti relevantne za razrješenje ovog konkretnog spora.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci presude, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.