- 1 -              Revd 2770/2020-2

Broj: Revd 2770/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz V., M., Ul. D. 22, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica J. B. odvjetnica u Z., protiv tuženika K. bolnički centar R. iz R., K. 42, OIB …, te umješača na strani tuženika C. o. d.d., Zagreb, J. 33, OIB …, kojeg zastupaju odvjetnici u O. društvu V. i partneri iz R., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1581/2019-2 od 19. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovnog broja P-773/2013-80 od 16. svibnja 2019., u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

r i j e š i o   j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

Ovaj je sud taj prijedlog razmotrio u smislu odredaba čl. 385., 385.a i 387. ZPP-a.

Pravna pitanja koja tužitelj kvalificira kao postupovnopravna, ne predstavljaju pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a; njima se zapravo ukazuje na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka počinjenu pred nižestupanjskim sudovima, a što samo po sebi nije dopušteni razlog za dopuštenje revizije (u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a), pa se u okviru toga prijedloga ne može razmatrati. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Osim što je doseg tih pitanja ograničen samo na važnost za ovaj, konkretni slučaj, ovise okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja, ona također zapravo u svojoj osnovi smjeraju na osporavanje po nižestupanjskim sudovima utvrđenog činjeničnog stanja, što ne može biti predmetom razmatranja u ovome stupnju postupka.

U pogledu pravnih pitanja koja tužitelj kvalificira kao materijalnopravna, prvenstveno je za obrazložiti da tužitelj nije dao valjane razloge zbog čega bi oni imala važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti za razvoj prava kroz praksu, pa tako nije dokazana niti njihova važnost u smislu čl. 385.a ZPP-a. Iako je, obzirom na prethodno navedeno, nebitno za odluku, valja nadodati i da ta pitanja nisu ni važna za odluku u sporu u ovome, konkretnom predmetu, jer je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o izostanku odgovornosti za štetu – naglašava se, u onim vidovima štete u odnosu na koje štetu potražuje tužitelj – prvenstveno utemeljeno na utvrđenom nedostatku uzročno posljedične veze između konkretnog medicinskog zahvata i spornih posljedica, što se ne problematizira tim pitanjima (napominje se, tužitelj, iako navodi o propustu pribave pisane privole na medicinski zahvat, po tom vidu ne artikulira tužbeni zahtjev).

Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 12. siječnja 2021.