- 1 -              I Kž 586/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 586/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. H. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12. i 56/15. – dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog P. H. i optuženog H. Ž., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. srpnja 2020. broj K-92/2019, u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Žalbe državnog odvjetnika, optuženog P. H. i optuženog H. Ž. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom donesenom u ponovljenom postupku optuženi P. H. i optuženi H. Ž. proglašeni su krivima zbog kaznenih djela protiv života i tijela, i to svaki zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11., a optuženi P. H. i zbog kaznenog djela ubojstva u  pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. Nakon što je optuženom P. H. za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11., počinjeno na štetu B. S., utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., počinjeno na štetu T. P., kazna zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, taj je optuženik uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen izvršava jedna godina, dok se dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ako taj optuženik u vremenu provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženom P. H. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati najdulje tri godine. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11. određeno je da sud može opozvati uvjetovani dio osude i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora ako optuženik bez opravdanog razloga krši obvezu koja mu je određena izrečenom sigurnosnom mjerom. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom P. H. je u neuvjetovani dio kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 1. studenog 2014. do 29. listopada 2015. godine.

 

Optuženi H. Ž. je za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11., počinjeno na štetu M. O. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 1. studenog 2014. do 29. listopada 2015. godine.

 

Na temelju članka 148. stavaka 1. i 5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.  i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) određeno je da su optuženi P. H. i optuženi H. Ž. dužni naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08. odnosno troškove sudskomedicinskog vještačenja u ukupnom iznosu od 3.100,00 kn te svaki paušalnu svotu u iznosu od po 1.000,00 kn, a optuženi P. H. je dužan naknaditi i troškove psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 4.069,20 kn, tako da je taj optuženik dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 6.619,20 kn, a optuženi H. Ž. u ukupnom iznosu od 2.550,00 kn u državni proračun u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi P. H. i optuženi H. Ž.

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog P. H. i optuženog H. Ž., s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se obojici optuženika izreknu kazne zatvora u duljem trajanju za svako od kaznenih djela za koja su proglašeni krivima, a optuženom P. H. i jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju bez primjene djelomične uvjetne osude.

 

Žalbu protiv te presude podnio je i optuženi P. H. po braniteljici, odvjetnici Lj. B., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Protiv te presude žali se i optuženi H. Ž. po branitelju, odvjetniku N. G., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u cijelosti i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno da mu se izrekne blaža kaznena sankcija i oslobodi ga se dužnosti snašanja troškova ovog postupka. Zamoljena je obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

Optuženi H. Ž. podnio je i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, također po branitelju, odvjetniku N. G. u kojemu je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik te, na njihovo traženje, optuženi H. Ž. i njegov branitelj, odvjetnik N. G. Na sjednicu nisu pristupili uredno obaviješteni državni odvjetnik te branitelj optuženog H. Ž., odvjetnik N. G., kao što nije pristupio ni optuženi H. Ž. za kojeg je dostavnica vraćena neuručena s naznakom „nije tražio“, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženog P. H. osim zbog odluke o kazni

 

Optuženi P. H. smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na subjektivna obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Pa tako ističe da se u obrazloženju pobijane presude navodi da on od početka nije osporavao da je oštećenog S. dva puta udario u glavu, ali je porekao da je to učinio u namjeri da ga teško tjelesno ozlijedi, već da mu se samo htio osvetiti za ono što mu je taj oštećenik ranije učinio. Smatra da je prvostupanjski sud stoga pogrešno zaključio da je njegova namjera bila teško tjelesno ozlijediti tog oštećenika. Naime, oštećeni S. naveo je da je žalitelj ušao za njim u pekaru i stao na vrata, da se ne sjeća što se potom zbivalo, ali je trajalo kratko te je počeo krvariti po licu, dok iz snimke videonadzora iz pekarnice proizlazi da je za oštećenim S. u pekarnicu ušao žalitelj s nožem u ruci i ovoga prvo lijevom šakom udario negdje u predjelu glave te gotovo istodobno desnom rukom zamahnuo prema glavi, nakon čega je S. izašao kroz vrata pekarnice, što sve je trajalo oko 5 sekundi. Imajući u vidu navedeno, ovaj žalitelj ističe da njegova namjera nije bila teško tjelesno ozlijediti oštećenog S. te da je to mogao učiniti da je htio jer ga u tome ništa nije sprječavalo.

 

Istaknutim žalbenim navodima optuženi P. H. osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je on postupao na inkriminirani mu način naspram oštećenog B. S. s namjerom da ga teško tjelesno ozlijedi. Međutim, bez uspjeha.

 

Točno je, naime, da je ozljeda koju je kritične zgode zadobio oštećeni B. S. – rezna rana na lijevoj strani čela – od strane sudskomedicinskog vještaka, dr. D. S. kvalificirana kao tjelesna ozljeda. Međutim, cjelokupno postupanje optuženog P. H. naspram tog oštećenika upućuje na njegovu namjeru da ga teško tjelesno ozlijedi. Naime, taj je optuženik, vidjevši oštećenog B. S. kako je pred njim pobjegao u pekarnicu, išao za njime te je ušavši za njime u pekarnicu ovoga udario dva puta u glavu šakama, pri čemu je u desnoj šaci držao nož. Udarajući oštećenika šakama u glavu, dakle u vitalni i vrlo mobilni dio tijela, optuženi H. je znao da mu može nanijeti i ozljedu kakvu je oštećenik zadobio, ali i težu, a to je i htio, pri čemu je teža posljedica izostala očito zbog toga što se oštećenik izmicao i potom uspio pobjeći iz pekarnice, što je jasno vidljivo iz videosnimke unutarnje nadzorne kamere pekarnice P. od 1. studenog 2014., koju je i ovaj drugostupanjski sud pregledao.

 

S obzirom na ovo potonje navedeno, nije osnovana ni žalbena tvrdnja ovog optuženika da je on pustio oštećenog S. da izađe van iz pekarnice.

 

Osporavajući namjeru usmrćenja oštećenog T. P., optuženi P. H. u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud naveo da je on detaljno, dosljedno i sukladno navodima sudskog vještaka, dr. S. opisao svoj napad na tog oštećenika. Međutim, da je iz navedenoga pogrešno zaključio da je on imao namjeru ubiti tog oštećenika. Pa tako ističe da mu nije nanio nikakve ubodne rane, već ga je nekoliko puta udario drškom noža koju je držao u ruci kako bi ga ponizio i osvetio mu se budući da je taj oštećenik netom prije toga njega napao zajedno s oštećenicima S. i O. te su ga oborili na tlo i udarali šakama i nogama po glavi i tijelu.

 

Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani. Prije svega, iz obrane samog optuženog H. proizlazi da je oštećenog T. P. udarao kada se oštećenik, bježeći, popiknuo i pao na tlo. Dakle, već prije početka udaranja tog oštećenika optuženi H. je u odnosu na njega bio u nadmoćnijem položaju, pri čemu je u svojoj desnoj ruci držao veliki kuhinjski nož, dakle sredstvo prikladno za nanošenje i teških i po život opasnih ozljeda, za razliku od golorukog oštećenika.

 

Nadalje, provedenim sudskomedicinskim vještačenjem po dr. D. S. utvrđeno je da je oštećeni T. P. u inkriminiranom događaju zadobio ozljede u vidu prijeloma čeone kosti s desne strane, prijeloma prvog članka palca desne šake, rezne rane s presijecanjem ekstenzorne tetive palca desne šake, koje su svaka za sebe obična teška tjelesna ozljeda, zatim tri rezne rane na glavi i jednu reznu ranu na desnoj ruci te prijelom zadnjeg članka trećeg prsta desne šake, koje su tjelesne ozljede. U odnosu na prijelom čeone kosti lubanje vještak je pojasnio da je isti mogao nastati udarcem nekim tupotvrdim predmetom, i to silom jakog intenziteta, a tom ozljedom može se dovesti i do ozljede mozga ili krvnih žila u lubanjskoj šupljini, kada može nastupiti realna opasnost za život odnosno teška i po život opasna tjelesna ozljeda. I prijelom prvog članka palca desne šake nastao je udarcem nekim tupotvrdim predmetom jakog intenziteta, dok je prijelom zadnjeg članka trećeg prsta desne šake nastao udarcem nekim tupotvrdim predmetom srednjeg intenziteta. Vještak je pojasnio da u toku presijecanja ekstenzorne tetive palca desne šake, do čega je došlo u toku dviju reznih rana na ruci oštećenika, može doći do ozljeđivanja krvnih žila u tom području, kada bi se radilo o realnoj opasnosti po život.

 

Imajući, dakle, u vidu brojnost ozljeda koje je oštećeni T. P. zadobio kritične zgode od strane optuženog P. H. i intenzitet udaraca kojima su iste zadane, pri čemu je riječ i o udarcima u glavu, dakle u vitalni dio tijela, ali i u tijelo oštećenika, time da je, što se tiče teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma čeone kosti oštećenika, vještak pojasnio da je, osim prijeloma kosti, moglo doći i do ozljede mozga ili krvnih žila u lubanjskoj šupljini, kada može nastupiti realna opasnost za život odnosno teška i po život opasna tjelesna ozljeda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je optuženi H. bio svjestan da zadavanjem više udaraca, i to jakog intenziteta, sa stisnutom šakom u kojoj je držao veliki kuhinjski nož oštećeniku može nanijeti i takve ozljede koje mogu dovesti do njegove smrti. Kako je, dakle, optuženi H. pristao i na smrt oštećenog T. P. kao moguću posljedicu svojih radnji, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je on, uz sva nesporna objektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., ostvario i subjektivni element tog kaznenog djela, odnosno postupao je s neizravnom namjerom jer je bio svjestan mogućnosti nastupanja i najgore posljedice, odnosno smrti oštećenog T. P., na koju je pristao.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, pri čemu ne navodi o kojoj bi se povredi kaznenog zakona predviđenoj u članku 469. točkama 1. do 6. ZKP/08. radilo, optuženi P. H. ističe da nije dokazana njegova namjera pokušaja teške tjelesne ozljede na štetu B. S., odnosno pokušaja ubojstva na štetu T. P., zbog čega da je onda prvostupanjski sud povrijedio i kazneni zakon.

 

Istaknutim žalbenim navodima ovaj optuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi. Ono, međutim ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom činjeničnom stanju za koje žalitelj smatra da je trebalo biti utvrđeno. Budući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon pravno označivši postupanje optuženog P. H. naspram oštećenog B. S. kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11., a ono naspram oštećenog T. P. kao kazneno djelo ubojstva u  pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., nije osnovana ni žalba ovoga optuženika izjavljena zbog povrede kaznenog zakona.

 

U odnosu na žalbu optuženog H. Ž. osim zbog odluke o kazni

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi H. Ž. ističe da nije s dostatnim stupnjem sigurnosti utvrđeno tko je bio napadač na oštećenog M. O. Tako navodi da je taj oštećenik izjavio da ne zna tko ga je udario, dok je svjedokinja N. J. navela kako bi "jedino mogla prepoznati onoga koji je pretučen", tj. oštećenika.

 

Izloženim žalbenim navodima optuženi H. Ž. nastoji osporiti pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je upravo on bio napadač, odnosno počinitelj kaznenog djela na štetu oštećenog M. O. Međutim, bez uspjeha.

 

Točno je, naime, da je oštećeni M. O. u svom svjedočkom iskazu naveo da nije vidio napad na sebe te da ne zna ni kako ni čime je udaren. To, međutim, samo po sebi ne isključuje optuženog Ž. kao počinitelja kaznenog djela na njegovu štetu. Točno je i to da je svjedokinja N. J., ispod čijeg se prozora dogodio sam napad na oštećenog M. O., kojega je bila neposredni očevidac, navela da bi jedino mogla prepoznati onoga koji je bio pretučen i ležao na tlu jer mu je prišla i pomagala. Međutim, ovaj žalitelj očito svjesno zanemaruje cjelinu onoga što je iskazala ova svjedokinja u pogledu bitnih činjenica. Ona je, naime, navela da je vidjela da je jedan dečko srušio drugoga na tlo, a onda ga nogama grozno udarao po glavi. Otvorila je prozor i viknula mu da ga ne tuče po glavi jer ga može ubiti, no on ništa nije rekao, ali je prestao udarati, okrenuo se i otišao. Tada je došao još jedan dečko, krvav po licu, ali on nije udarao ovoga na tlu, već ga je samo pogledao. Kako je i njemu rekla „zakaj ga tučete, možete ga ubiti“, on joj je odgovorio „pogledajte kaj je on meni napravio“ i pokazao ozljedu na licu. Koliko se sjeća, onaj koji je tukao prvi je otišao prema shopping centru, a onda ovaj koji je imao krv po licu. Na pitanje zamjenika županijskog državnog odvjetnika je li vidjela kod nekoga nož u ruci, odgovorila je da nije.

 

Iskaz ove svjedokinje prvostupanjski sud je pravilno doveo u vezu s navodima obrane optuženog P. H. On je, naime, iskazao da je nakon počinjenja inkriminiranih mu radnji na štetu B. S. i T. P., prolazio uz shopping centar P. te je preko travnjaka vidio da oštećeni M. O. leži ispod neke zgrade, dok se optuženi H. Ž. vraća s mjesta gdje je taj oštećenik ležao prema shopping centru P. Prišao je O. i uočio da je krvav po glavi, no nije ga htio udariti jer je pretpostavio da ga je već „sredio“ upravo optuženi H. Ž. Na pitanje branitelja optuženog Ž. na temelju čega je pretpostavio da je optuženi Ž. "sredio" O., odgovorio je da je to zaključio na temelju toga što je vidio optuženog Ž. kako se vraća od tamo prema shopping centru, a to mjesto gdje je ležao O. uz tu zgradu udaljeno je po njegovoj procjeni oko 50 metara od shopping centra. Dodao je da ne zna gdje je u tom trenutku bio A.

 

Nadalje valja istaknuti da je prvostupanjski sud kao još jedinog mogućeg napadača na oštećenog M. O. pravilno isključio trećeg sudionika "potjere", A. L. budući da njega u blizini nije vidio ni optuženi H. niti je svjedokinja N. J. vidjela da bi s tim dečkima bio neki pas. Naime, A. L. je za cijelo vrijeme događanja bio sa svojim psom.

 

Uzevši u obzir i međusobno povezujući sve prethodno izneseno, prvostupanjski je sud  pravilno zaključio da je upravo optuženi H. Ž. bio počinitelj kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju na štetu oštećenog M. O., a pravilnost takvog zaključka nije s uspjehom dovedena u pitanje prethodno istaknutim žalbenim tvrdnjama optuženog H. Ž.

 

Optuženi H. Ž. u svojoj žalbi nadalje ističe da nije razvidno na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da je on išao za tim da teško ozlijedi oštećenog O. U vezi toga ističe da ozljede koje je taj oštećenik zadobio nisu teže naravi te su prouzročene udarcima slabijeg intenziteta. Tvrdi da bi, da je htio teško tjelesno ozlijediti M. O., on to i učinio jer nisu postojale objektivne zapreke koje bi ga u tome sprječavale. Osim toga, da je potrebno uzeti u obzir da je taj oštećenik bio u pijanom stanju s 2,2 promila alkohola u krvi, što je zasigurno doprinijelo gubitku njegove svijesti.

 

Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi optuženog H. Ž. kojima se osporava namjera nanošenja oštećenom M. O. teških tjelesnih ozljeda nisu osnovani. Prije svega, činjenica da je oštećeni M. O. u inkriminiranom događaju zadobio samo tjelesne ozljede, kako je to utvrđeno provedenim sudskomedicinskim vještačenjem po dr. D. S., sama po sebi ne isključuje namjeru optuženog H. Ž. da tog oštećenika teško tjelesno ozlijedi.

 

Nadalje, sudskomedicinskim vještačenjem utvrđeno je da je taj oštećenik zadobio ozljedu u vidu krvnog podljeva čeono tjemeno lijevo s ranom razderotinom, otoka desnog obraza, podljeva krvi desne uške i vanjskog zvukovoda, krvnog podljeva desne usnice i donje usne i podljeva krvi oko desnog oka, što su svaka za sebe i u svom zbiru tjelesne ozljede. Vještak je pojasnio da je ozljeda na čelu nastala udarcem nekim tupotvrdim predmetom, za što je bio dovoljan slabi intenzitet udarca. Otok desnog obraza, podljev krvi oko desnog oka, krvni podljev desne usnice i donje usnice, krvni podljev desne uške i vanjskog zvukovoda nastali su višestrukim udarcima nekim tupotvrdim predmetom, što bi mogla biti i šaka, noga obuvena u cipele i slično, a nastali su udarcima slabog do srednjeg intenziteta.

 

Povezujući navedeno s iskazima svjedoka N. J. i M. M. koji su bili neposredni očevici napada na oštećenog M. O., a koji napad su opisali kao prilično brutalan, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je optuženi H. Ž. postupao u cilju da ovoga teško tjelesno povrijedi. Naime, udarajući ga više puta u glavu šakama i nogama obuvenima u cipele, optuženi Ž. je bio svjestan da oštećeniku može nanijeti i teške tjelesne ozljede, a iz samog načina nanošenja udaraca razvidno je da je to i htio. Zadavanje više udaraca, osobito cipelama u glavu kao vitalni dio tijela, pri čemu, a kako to proizlazi iz iskaza prethodno navedenih svjedoka, oštećenik nije pružao nikakav otpor, kao i sama brojnost i intenzitet udaraca te utvrđene ozljede i njihov lokalitet, i prema ocjeni ovoga suda upućuju na zaključak da je optuženi H. Ž. postupao s ciljem da teško tjelesno ozlijedi oštećenog M. O.

 

Stoga žalba optuženog H. Ž. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena ni u tom dijelu.

 

U okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona, pri čemu ni optuženi H. Ž. ne navodi o kojoj bi se povredi kaznenog zakona predviđenoj u članku 469. točkama 1. do 6. ZKP/08. radilo, ovaj žalitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno pravno kvalificirao kazneno djelo jer se u konkretnom slučaju radilo o običnoj tučnjavi bez težih posljedica u kojoj su sudjelovali i oštećenici kao prvotni napadači, zbog čega da je povrijeđeno materijalno pravo.

 

Optuženi H. Ž. ovim žalbenim navodima zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi. No, kao što je već obrazloženo u dijelu ove odluke koji se odnosi na žalbu optuženog P. H. zbog iste osnove, ono ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona. Naime, postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje se prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onome koje je trebalo biti utvrđeno prema stanovištu žalitelja. S obzirom na to da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon pravno označivši postupanje optuženog H. Ž. naspram oštećenog M. O. kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11., nije osnovana ni žalba ovog optuženika izjavljena zbog povrede kaznenog zakona.

 

U odnosu na odluku o kazni

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da su i pojedinačne kazne zatvora i jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen optuženi P. H. preblage, kao što je preblaga i kazna zatvora na koju je osuđen optuženi H. Ž.

 

U odnosu na optuženog P. H. ovaj žalitelj ističe da je prvostupanjski sud precijenio utvrđene olakotne okolnosti na njegovoj strani, a da pri tome nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotnim da je u međuvremenu pravomoćno osuđen za kaznena djela s elementima izrazitog nasilja počinjena prije ovih. Također da mu otegotnim nije cijenio ni činjenicu da je ova kaznena djela počinio u relativno kratkom razdoblju, pri čemu je iskazao izrazitu upornost i bezobzirnost, posebno u odnosu na kazneno djelo počinjeno na štetu T. P. Smatra da je otegotnim trebalo cijeniti i nastupjelu posljedicu u vidu teških tjelesnih ozljeda oštećenog T. P. Slijedom izloženoga, smatra da nije bilo mjesta ublažavanju kazne zatvora za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. Također ističe da je taj optuženik ova kaznena djela počinio svega par mjeseci nakon što mu je ukinut istražni zatvor u tom drugom predmetu u kojemu je u međuvremenu pravomoćno osuđen, a kako je među ovim kaznenim djelima i jedno istovrsno, zaključuje da je riječ o specijalnom povratniku sklonom vršenju kaznenih djela s elementima nasilja. Zaključno ističe da u odnosu na kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. nije bilo mjesta za primjenu instituta ublažavanja kazne, slijedom čega da je i jedinstvena kazna zatvora preblaga, kao što nije bilo mjesta ni za izricanje djelomične uvjetne osude.

 

U odnosu na optuženog H. Ž. državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe da mu nije u dovoljnoj mjeri cijenjena dosadašnja doista velika osuđivanost za različita kaznena djela. Nadalje, da je on tijekom ovog postupka pokazao izrazito nekritičan odnos prema kaznenom djelu te nije iskazao niti žaljenje zbog inkriminiranog događaja i ozljeđivanja oštećenika. Nadalje, da je prilikom počinjenja ovog kaznenog djela iskazao iznimnu bezobzirnost  budući da je u više navrata snažno udario stisnutim šakama i nogama obuvenima u cipele oštećenog M. O., pa čak i u trenucima kada je ovaj izgubio svijest i ostao bespomoćno ležati na tlu nesposoban za bilo kakvu učinkovitu obranu.

 

Optuženi P. H. nije podnio žalbu zbog odluke o kazni. Međutim, njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08.).

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi H. Ž. ističe da je ista prestroga jer da mu je osuđivanost kao otegotna okolnost precijenjena. Ovo stoga što se ne radi o istovrsnim kaznenim djelima,  pri čemu je za neka od njih osuđen kao maloljetnik. Nadalje, da nije točno da je bez razloga napao oštećenika jer je tijekom postupka nedvojbeno dokazano da je upravo oštećenik ranije bez razloga napao njegovog prijatelja P. H., koji je od njega tražio pomoć. Nakon što su ga napali i ozlijedili, oštećenici su pratili optuženog H. sve do kuće u kojoj stanuje žalitelj, tako da njegova namjera nije bila usmjerena na napad na nepoznatu osobu radi nekakvog iživljavanja, već isključivo radi obrane prijatelja.

 

Protivno ovako suprotstavljenim žalbenim stanovištima državnog odvjetnika i obojice optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kao i to da im je potom dao pravilan značaj. Tako je optuženom P. H. olakotnim cijenjeno što je od početka postupka dosljedno i iskreno priznavao počinjenje spornih radnji na štetu oštećenika, čime je u bitnome pridonio i boljem utvrđivanju činjenica u postupku i pokazao svoj kritički odnos prema vlastitim djelima i njihovoj posljedici. Olakotnim su mu cijenjeni i iskreno iskazano žaljenje te isprike koje je višekratno uputio oštećenicima, okolnosti koje su prethodile njegovom napadu na oštećenike u vidu toga da su ga njih trojica prethodno prilično brutalno istukla, a potom trčali za njime i prijetili mu, smanjena ubrojivost tempore criminis, posljedice koje su nastupile u vidu toga da je oštećeni B. S. zadobio samo tjelesnu ozljedu, kao i on sam, okolnost da je u inkriminirano vrijeme imao svega ... godine života, okolnosti iz obiteljskog života pod kojima je odrastao te protek vremena od inkriminiranog događaja za koje vrijeme nije imao kažnjivih ponašanja. Ovom optuženiku otegotnim je cijenjeno da je u međuvremenu pravomoćno osuđen za kaznena djela počinjena prije ovih, i to za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. i kazneno djelo razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u vezi članka 34. KZ/11. Uzevši u obzir brojnost olakotnih okolnosti utvrđenih na strani ovog optuženika, kao i okolnosti počinjenja kaznenih djela za koja je on proglašen krivim, pri čemu su oba ostala u pokušaju, a osobito cijeneći njegovu mladost tempore criminis, iskreno izraženo kajanje i žaljenje, protek vremena od počinjenja kaznenih djela te okolnost da je u međuvremenu počeo voditi uredan i normalan život, prvostupanjski sud je zaključio da je riječ o naročito izraženim olakotnim okolnostima koje opravdavaju da mu se za kazneno djelo ubojstva u pokušaju utvrdi kazna zatvora uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, i to u trajanju od 2 godine i 2 mjeseca, a za kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci i potom da ga se, uz primjenu odredaba o izricanju kazne za kaznena djela počinjena u stjecaju, osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci. Ocjenivši potom da sve utvrđene olakotne okolnosti na njegovoj strani upućuju na postojanje tako visokog stupnja vjerojatnosti da on i bez izvršenja cijele kazne neće ubuduće činiti kaznena djela, prvostupanjski sud mu je zatim izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen ima izdržati 1 godinu zatvora, dok se dio kazne u trajanju od 1 godine i  6 mjeseci neće izvršiti ako u roku provjeravanja od 5 godina ne počini novo kazneno djelo. Upravo takva kaznena sankcija je, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

S obzirom na navedeno, nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za to da se optuženom P. H. utvrde strože pojedinačne kazne zatvora, kao i da ga se potom osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora bez izricanja djelomične uvjetne osude. Državni odvjetnik, naime, ne navodi nijednu novu okolnost koja bi postupanju tog optuženika davala teži značaj, a koja već nije bila obuhvaćena ocjenom prvostupanjskog suda.

 

Optuženom H. Ž. otegotnim je cijenjenja dosadašnja višekratna osuđivanost za raznovrsna kaznena djela te okolnost da se zapravo bezrazložno upustio u ovaj fizički obračun i napao nepoznatu mu osobu s kojom ranije nije imao nikakav kontakt niti mu je naudila, dok olakotnih okolnosti na strani tog optuženika prvostupanjski sud nije našao. Uzevši u obzir navedeno, a posebno pobude zbog kojih je počinio kazneno djelo, kao i posljedice u vidu tjelesnih ozljeda oštećenog M. O., prvostupanjski sud je ovog optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine. Upravo takva kaznena sankcija je, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući značaj ranije višestruke osuđivanosti optuženog H. Ž., kao ni okolnosti pod kojima je počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim, nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za to da se taj optuženik osudi na strožu kaznu zatvora, bez da pri tome navodi i jednu novu okolnost koja bi njegovom postupanju davala teži značaj, a koja već nije bila obuhvaćena ocjenom prvostupanjskog suda.

 

Jednako tako, nije osnovana ni žalba optuženog H. Ž. izjavljena iz iste žalbene osnove. Naime, u istoj se preocjenjuju utvrđene otegotne okolnosti kojima je, kao što je već prethodno navedeno, prvostupanjski sud dao pravilan značaj.

 

Odluka o sigurnosnoj mjeri iz članka 69. KZ/11. izrečenoj optuženom P. H., koju je ovaj drugostupanjski sud ispitao sukladno članku 478. ZKP/08., temelji se na pravilno utvrđenim činjenicama i valjanoj primjeni zakona.

 

Budući da žalbe državnog odvjetnika, optuženog P. H. i optuženog H. Ž. nisu osnovane te da ni ispitivanjem prvostupanjske presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.