- 1 -              I Kž 686/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 686/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. V., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog D. V., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 9. listopada 2020. broj K-7/2020-10, u sjednici održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. V. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom optuženi D. V. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv gospodarstva – zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke i prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11., opisanog pod točkom 2. izreke. Nakon što su mu za svako od navedenih kaznenih djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora, i to za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju odredbe članka 246. stavka 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 3 godine, a za kazneno djelo iz članka 247. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11., na temelju članka 247. stavka 1. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 1 godine, optuženi D. V. je, na temelju odredbe članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 8 mjeseci.

 

Na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da novčani iznos od 184.047,38 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. V. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa je optuženom D. V. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati taj novčani iznos u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. ZKP/08. oštećenici s imovinskopravnim zahtjevima,  i to OPG P. Š. iz P., ... u iznosu od 20.180,00 kuna, OPG Lj. K. iz Ć., ... u iznosu od 13.000,00 kuna, OPG J. P. iz B., ... u iznosu od 11.500,00 kuna, OPG Đ. iz Š., ... u iznosu od 9.750,00 kuna, Obrt u poljoprivredi Đ. iz Đ., ... u iznosu od 3.000,00 kuna, M. D. V. iz T., ... u iznosu od 10.000,00 kuna, N. M. iz V., ... u iznosu od 13.250,00 kuna, OPG A. Č. iz R., K., ... u iznosu od 45.889,00 kuna, obrt M. za ... vlasništvo R. R. iz T., M., ... u iznosu od 3.380,00 kuna, M. M. iz H., ..., V. u iznosu od 5.000,00 kuna, N. P. iz C., ... u iznosu od 2.700,00 kuna, Obrt za proizvodnju ... N. A. iz O., ... u iznosu od 20.000,00 kuna, upućeni su u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženi D. V. oslobođen je u cijelosti obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli  državni odvjetnik i optuženik.

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženi D. V. je žalbu podnio po branitelju, odvjetniku M. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se preinači u odluci o kazni na način da mu se izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju.

 

Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi D. V. ističe da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna razlozima, odnosno da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Protivno ovim paušalnim i neargumentiranim žalbenim tvrdnjama optuženika, izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti proturječna razlozima pobijane presude, a u obrazloženju pobijane presude navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama.

 

U okviru iste žalbene osnove optuženik nadalje ističe da nije sporno da je on priznao počinjenje terećenih mu kaznenih djela, ali da pobijana presuda nije dovoljno obrazložena na način da iz njezina obrazloženja zaista proizlazi njezina izreka. Tvrdi da je prvostupanjski sud naglasak dao njegovom priznanju, no da nije u dovoljnoj mjeri cijenio i druge tijekom postupka izvedene dokaze odlučne za zaključak, ne o njegovoj krivnji, već prije svega o kazni. Ističe i to da je više pažnje trebalo posvetiti i drugim izvedenim dokazima, detaljno ih analizirati i dovesti u vezu s priznanjem optuženika, obrazložiti svaki pojedini izvedeni dokaz i dovesti ga u vezu s izrečenom kaznom.

 

U odnosu na navedene žalbene navode prije svega treba istaknuti da ni sam optuženik u svojoj žalbi ne osporava da se o svim točkama optužbe očitovao na način da se smatra krivim, a odredbom članka 459. stavka 7. ZKP/08. propisano je da obrazloženje presude u takvom slučaju sadržava samo podatke iz članka 459. stavka 6. ZKP/08, dakle one koji se odnose na okolnosti koje su uzete u obzir pri odmjeravanju kazne. Prema tome, prvostupanjski sud je, obrazlažući pobijanu presudu u konkretnom slučaju, bio dužan navesti samo one okolnosti koje su odlučne za izbor vrste i mjere kazne, a iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud, obrazlažući odluku o kazni, najprije pravilno utvrdio, a potom valjano obrazložio sve okolnosti koje su bitne za tu odluku.

 

Što se tiče odluke o krivnji, prvostupanjski sud je, bez obzira što je optuženik priznao počinjenje kaznenog djela i obrazloženje presude u smislu čl. 459. st. 7. ZKP/08 treba sadržavati samo okolnosti koje je sud uzeo u obzir prilikom odmjeravanja kazne ipak i  u odnosu na svako od kaznenih djela za koja je optuženika proglasio krivim, u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge na temelju čega je utvrdio činjenično stanje iz izreke pobijane presude, navevši tako da ono, osim iz priznanja optuženika, proizlazi i iz drugih u tijeku postupka izvedenih dokaza, koje je potom naveo.

 

Prema tome, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire optuženik u svojoj žalbi, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. nije utvrđeno ni postojanje neke druge povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a podcijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti na strani optuženika. Pa tako ističe da je riječ o osobi koja je do sada više puta osuđivana za imovinska kaznena djela, i to za prijevare te za kaznena djela protiv gospodarstva od čega čak u šest navrata zbog prijevare u gospodarskom poslovanju te jednom zbog zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Za ta su kaznena djela optuženiku izricane i uvjetne i bezuvjetne kazne zatvora koje očito nisu dale očekivane rezultate u promjeni njegovog ponašanja i shvaćanja naspram kriminalnog djelovanja. Smatra da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio da je riječ o višestrukom recidivistu u počinjenu kaznenih djela protiv imovine i gospodarstva, što onda nije našlo dovoljno odraza ni u visini pojedinačnih kazni zatvora ni u visini jedinstvene kazne zatvora.

 

Optuženik, nasuprot tome, smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti, osobito njegovo teško narušeno zdravstveno stanje. Smatra da je jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen preteška imajući u vidu njegovo teško zdravstveno stanje te da bi se svrha izricanja kaznenopravnih sankcija postigla i izricanjem blaže kazne, pogotovo imajući u vidu dugačak period izdržavanja kazne koji je pred njim na temelju ranijih pravomoćnih presuda.

 

Protivno ovako suprotstavljenim žalbenim stanovištima državnog odvjetnika i optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kao i to da im je potom dao pravilan značaj. Tako su optuženiku olakotnim cijenjeni priznanje, ozbiljno narušeno zdravstveno stanje i očinstvo četvero maloljetne djece o kojoj je dužan brinuti, dok su mu otegotnim cijenjeni upornost u počinjenju kaznenih djela, brojnost osoba koje su njima oštećene, a kojima ni na koji način nije umanjena šteta te ranija osuđivanost optuženika zbog sličnih i istovrsnih kaznenih djela. Uzevši u obzir sve izneseno, kao i imajući u vidu da se optuženik već nalazi na izdržavanju kazne zatvora po pravomoćnim presudama te dužinu trajanja tih kazni, prvostupanjski sud je optuženiku za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a za kazneno djelo iz članka 247. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, nakon čega ga je, uz primjenu odredaba o izricanju jedinstvene kazne za kaznena djela u stjecaju, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 8 mjeseci. Upravo su takve kazne, kako pojedinačne, tako i jedinstvena, i prema ocjeni ovoga suda, primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući značaj ranije višestruke osuđivanosti optuženika, između ostaloga, i za istovrsna kaznena djela, nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za to da se optuženiku utvrde strože pojedinačne kazna zatvora, bez da pri tome navodi i jednu novu okolnost koja bi njegovom postupanju davala teži značaj, a koja već nije bila obuhvaćena ocjenom prvostupanjskog suda, kao i da ga se potom osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Jednako tako, nije osnovana ni optuženikova žalba izjavljena iz iste žalbene osnove. Naime, u istoj se preocjenjuju utvrđene olakotne okolnosti kojima je, kao što je već prethodno navedeno, prvostupanjski sud dao pravilan značaj.

 

Odluka o oduzimanju imovinske koristi, koju je ovaj drugostupanjski sud ispitao sukladno članku 478. ZKP/08., temelji se na pravilno utvrđenim činjenicama i valjanoj primjeni zakona.

 

Budući da žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. V. nisu osnovane te da ni ispitivanjem prvostupanjske presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 12. siječnja 2021.