REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split

Pi 139/15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja
L. S., O.: …, iz S., , zastupanog po pun.
A. U., odvj. u S. protiv tužene K. J., O.: …, iz
S., zastupane po pun. V. L. i Ž. V., odvj. u
S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. studenog

2020. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tužene, dana 11. siječnja 2021. g.,

p r e s u d i o j e :

Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 15.264,81 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-3.351,45 kn teče od 9. prosinca 2013. g. do isplate,
-3.672,34 kn teče od 10. travnja 2014. g. do isplate,
-3.483,88 kn teče od 10. listopada 2014. g. do isplate,
-1.183,19 kn teče od 10. studenog 2014. g. do isplate,
-1.185,32 kn teče od 10. prosinca 2014. g. do isplate,
-1.183,11 kn teče od 9. siječnja 2015. g. do isplate,
-1.205,52 kn teče od 9. veljače 2015. g. do isplate,

i to po stopi koja se:

-u periodu od 9. prosinca 2013. g. do 31. srpnja 2015. g. izračunava prema eskontnoj
stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i

2 Pi 139/15

-u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do isplate izračunava prema prosječnoj kamatnoj
stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
uvećanoj za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 15.264,81 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e :

I.Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je
ispravljen podneskom od 22. studenog 2020. g. u dijelu kojim je tužitelj zatražio isplatu od

79.162,52 kn s pripadajućim kamatama za period od 6. ožujka 2015. g. do 8. prosinca 2017. g.

II.Odbija se kao neosnovan prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom je
zatraženo tuženoj zabraniti otuđenje i opterećenje ¼ dijela čest. zem. 3291/3 z.u. 1767 k.o.
V. na H..

III.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 18. veljače 2015. g. tužitelj je naveo da je u
Ugovoru o kreditu broj 070822181354 koji je tužena dana 17. kolovoza 2007. g. zaključila s
O. bankom H. d.d. označen kao sudužnik za kreditnu obvezu tužene. Tuženoj je
banka po Ugovoru isplatila ugovoreni iznos kredita od 50.000 EUR, kredit je odobren kao
strogo stambeni i tužena je kreditnu obvezu uredno plaćala do početka 2013. g. kada je
prestala plaćati dospjele rate kredita pa je banka, sukladno Ugovoru, počela tužitelju, kao
sudužniku, ''skidati'' dospjele rate s njegove plaće. Tuženoj je kredit odobren kao strogo
stambeni te je tužena tim sredstvima trebala adaptirati stan, ali je tužena sredstva iskoristila i
potrošila za svoje privatne potrebe čemu se tužitelj izričito protivio jer je pristao biti sudužnik
isključivo pod uvjetom da se kredit iskoristi kao stambeni. Tužitelju da je do sada banka, kao
davatelj kredita, zaplijenila novčana sredstva u iznosu od 47.195,70 kn s tim da je zapljena
vršena s računa tužitelja u O. banci d.d., F. S., Z. banci d.d., F. S.
i kod poslodavca tužitelja t.d. M.O. d.d., F. S.. Tužitelj da je više puta
upozoravao tuženu da nastavi otplaćivati svoj kredit te da mu vrati rate kredita koje su prisilno
naplaćene s njegovog računa, na što se tužena oglušila, radi čega je predloženo donošenje
presude kojom će se tuženoj naložiti isplata iznosa od 47.195,70 kn s pripadajućim kamatama.
Tužitelj je zatražio i donošenje privremene mjere kojom će se tuženoj zabraniti otuđenje i
opterećenje ¼ dijela čest. zem. 3291/3 z.u. 1767 k.o. V. na H., a budući da tužena ne
vraća svoj kredit, postupa nesavjesno, ne radi niti traži posao te postoji opasnost da će tužitelj
otplatiti cijeli kredit.

3 Pi 139/15

U odgovoru na tužbu tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je
tužitelj u svakom trenutku znao iznos, namjenu i stvarno utrošena sredstva kredita i tome se
nije protivio, pa da je, imajući u vidu vrijeme dizanja kredita, utroška sredstava, vrijeme
razvoda i prestanka bračne zajednice, očito da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je
ispravljen podneskom od 22. studenog 2020. g. te je tužitelj zatražio isplatu iznosa od

109.692,14 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o
osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u poduložak broj
10127 k.o. S. broj 070822181354-S. ''U S., 17. kolovoza 2007. g.'', dopisa O. banke
d.d. S. M. osiguranju d.d. od 25. rujna 2014. g., izjave o suglasnosti za zapljenu
primanja od 17. kolovoza 2007. g., podataka o obustavama od plaće od 4. veljače, 12. svibnja,

23. srpnja, 29. rujna i 11. prosinca 2015. g., 11. svibnja 2016. g. i 9. svibnja 2017. g., prometa
po računu broj H. za razdoblje od 12. siječnja 2014. g. do 22.
prosinca 2014. g., zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 1767 k.o. V., podataka za kredit broj
070822181354, potvrde o plaćanju od 21. svibnja 2008. g., potvrde o izvršenoj transakciji
putem interneta od 19. rujna 2007. g., izjava o prijenosu dionica od 13. siječnja 2010. g.,
obavijesti o isplati novčanih sredstava iz korporativne akcije na račun, saslušanjem parničnih
stranaka i svjedoka I. D., T. P., L. B. i A. G. te
vještačenjem po vještakinji za financije i knjigovodstvo M. T. koja je izradila pisani
nalaz i mišljenje od 2. rujna 2020. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

U podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je ispravljen podneskom od 22. studenog

2020. g. tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 109.692,14 kn s pripadajućim kamatama, a koji
predstavlja trošak koji je tužitelj snosio na ime podmirenja anuiteta kredita iz Ugovora o
kreditu od 17. kolovoza 2007. g. za koji je tužitelj naveo da ga je ishodila tužena za svoje
osobne potrebe i rate kojeg nije plaćala počevši od početka 2013. g., pa je banka-kreditor te
rate naplatila od tužitelja kao sudužnika iz ovog pravnog posla.

Prije odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja trebalo se osvrnuti na slijedeću procesnu situaciju:

-da je tužitelj u tužbi koja je podnesena 18. veljače 2015. g. zatražio isplatu iznosa od

47.195,70 kn s pripadajućim kamatama uz tvrdnju da mu je do trenutka podnošenja tužbe
banka kao davatelj kredita zaplijenila novčana sredstva u tom iznosu,

-da se, prema navodima tužbe, radi o periodu od 1. siječnja 2013. g. pa do podnošenja
tužbe 18. veljače 2015. g.,

-da je na ročištu od 1. lipnja 2016. g. zaključen prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari,

4 Pi 139/15

-da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka uredio tužbeni zahtjev u
podnesku od 11. studenoga 2019. g. te je zatražio isplatu ukupnog iznosa od 82.031,14 kn s
pripadajućim kamatama za period od 9. prosinca 2013. g. do 8. prosinca 2017. g.,

-da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon dostave pisanog nalaza i
mišljenja sudske vještakinje za računovodstvo i financije M. T. konačno uredio
tužbeni zahtjev u podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je ispravljen podneskom od 22.
studenog 2020. g. te je zatražio isplatu ukupnog iznosa od 109.692,14 kn s pripadajućim
kamatama za period od 9. prosinca 2013. g. do 8. prosinca 2017. g.,

-da je tužena u podnesku od 9. siječnja 2020. g. prigovorila preinaci tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka.

Radi se o primjeni odredbe čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-
pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) prema kojoj tužitelj može do zaključenja
prethodnog postupka preinačiti tužbu. Postavlja se pitanje, i bez obzira na prigovor tužene, jer
se radi o okolnosti na koju sud pazi po službenoj dužnosti: da li je nakon zaključenja
prethodnog postupka došlo do preinake tužbe koja nije dopuštena.

Striktnim gramatičkim tumačenjem navedene odredbe ZPP-a ne bi se mogla dopustiti
preinaka. U sudskoj je praksi u dosadašnjoj primjeni novele ZPP-a iz 2013. g. izražen stav da
u sporovima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u trenutku zaključenja
prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem),
tužitelj ne može istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to
moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog vještačenja
odnosno da je preinaka tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete radi povrede prava
osobnosti nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima dopuštena. Ista argumentacija
po mišljenju ovog suda, treba biti primijenjena i kod zahtjeva za isplatu izdatka koji je imao
tužitelj radi plaćanja kredita umjesto tužene, a s obzirom da tužitelj radi utvrđivanja visine
troškova koje je snosio predložio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku financijsko-
knjigovodstvene struke, koji je dokaz sud i proveo, i nakon čega je tužitelj saznao točnu
visinu podmirene kreditne obveze koju je snosio umjesto tužene, što, međutim, vrijedi samo
za period od 9. prosinca 2013. g. do podnošenja tužbe.

U odnosu na period nakon podnošenja tužbe odnosno nakon 18. veljače 2015. g., što
znači za obustave od plaće tužitelja radi naplate kredita počevši od 6. ožujka 2015. g. do 8.
prosinca 2017. g. u ukupnom iznosu od 79.162,52 kn s pripadajućim kamatama trebalo je
donijeti rješenje iz točke I. izreke jer je tužitelj izvršio nedopuštenu preinaku tužbe na način
da je nakon zaključenja prethodnog postupka istaknuo zahtjev na isplatu za period koji nije
bio obuhvaćen zahtjevom iz tužbe, protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a. Sud nije prihvatio
argumentaciju tužitelja da je preinaka izvršena u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a,
odnosno jer tužitelj nije mogao preinačiti tužbu prije zaključenja prethodnog postupka bez
svoje krivnje, a to stoga jer sud nije uočio razlog zašto to tužitelj nije mogao izvršiti prije
zaključenja prethodnog postupka.

To znači da je predmet postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 30.529,62 kn s pripadajućim kamatama.

5 Pi 139/15

Prema činjeničnom supstratu tužbe ocjena je ovog suda da se pravno radi o posebnoj
vrsti stjecanja bez osnove jer tužitelj tvrdi da je imao izdatak koji je trebala podmiriti tužena.

Institut stjecanja bez osnove reguliran je u odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim
odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO), koji u ovoj
pravnoj stvari treba primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, prema kojoj kad
dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema
osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu,
stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute
koristi.

Prema odredbi čl. 1119. ZOO-a tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je
ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

U postupku nije bilo sporno da je:

-tužena, kao korisnik kredita, s O. bankom H. d.d. Z., kao davateljem
kredita, dana 17. kolovoza 2007. g. zaključila U. o kreditu sa sporazumom o osiguranju
novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u poduložak broj 10127 k.o.
S. broj 070822181354-S. ''U S., 17. kolovoza 2007. g.'', koji je u tekstu Ugovora
označen kao stambeni kredit za mlade za adaptaciju stana, temeljem kojeg joj je isplaćen
iznos od 50.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti, na rok od 30 (trideset) godina s otplatom u
360 (tristošezdeset) mjesečnih rata čiju visinu utvrđuje banka planom otplate,

-da je tužitelj označen kao sudužnik odnosno solidarni dužnik ugovorne obveze te je dana 17. kolovoza 2007. g. potpisao izjavu o suglasnosti za zapljenu primanja,

-da je tužitelju, prema nalazu i mišljenju sudske vještakinje M. T., a nakon
što je vještakinja pregledala podatke poslodavca tužitelja t.d. M.O.  d.d. o
obustavama od plaće tužitelja, prva obustava od plaće izvršena 9. prosinca 2013. g. u iznosu
od 6.702,90 kn, nakon čega su uslijedile obustave 10. travnja 2014. g. (7.344,67 kn), 10.
listopada 2014. g. (6.967,76 kn), 10. studenoga 2014. g. (2.366,38 kn), 10. prosinca 2014. g.
(2.370,63 kn), 9. siječnja 2015. g. (2.366,23 kn) i 9. veljače 2015. g. (2.411,05 kn).

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podignut 19. kolovoza 2007. g., dok su
stranke još uvijek bile u braku, s tim da je bračna zajednica već bila u krizi jer je prestala
komunikacija i zajednički interesi bračnih drugova, da je kredit podignut radi sanacije stana u
vlasništvu majke tužene u kojem su živjeli i koji da je bio derutan i trebalo ga je hitno srediti,
da je prihvatio prijedlog tužene da saniraju taj stan i da se za te potrebe podigne kredit misleći
da će neki zajednički plan poboljšati odnose pa je pristao potpisati Ugovor kao sudužnik, da
nekog posebnog dogovora oko vraćanja kredita nije bilo: da je tužena ''rješavala'' kredit
odnosno za to bila zadužena u braku, a da je tuženik ''rješavao'' odnosno davao novac za druge
stvari. Novac (50.000 EUR) da je preuzela tužena te niti jednu lipu nije potrošila na saniranje
stana, nakon razvoda braka 2010. g. da je tužena nastavila vraćati kredit, da bi tužitelj 2013. g.
dobio ovrhu na primanjima od strane O. banke za dugovanje iz 2012. g. te da mu nije
poznato da li je tužena u periodu od razvoda braka 2010. g. do 2012. g. uredno vraćala kredit
jer je komunikacija u tom periodu između njih prestala. Kazao je da je tužena dok je brak

6 Pi 139/15

trajao kredit najvjerojatnije vraćala iz svojih primanja jer je bila zaposlena. Tužena da je iznos
kredita potrošila sama i to veći dio za kupovinu dionica koje su propale s tim da ne zna na što
je potrošila ostatak novca. Osim spornog kredita da stranke nisu imale drugih tekućih kredita,
da su imali zajednički automobil, zemlju na H. koja je bila upisana na ime tužitelja i
zemljište s voćnjakom i jednom malom kućicom u O. kraj S.. I. Z. koje je bilo
upisano na ime firme tužene, da su nakon razvoda braka postigli dogovor da se jedna i druga
nekretnina podijele na pola, da je tužitelj poštovao dogovor što se tiče zemlje upisane na
njegovo ime, a da je tužena dok je trajala brakorazvodna parnica prodala zemlju u O.
svojoj kumi te tako izigrala dogovor. Što se tiče primanja bračnih drugova u braku da je
zarađivao između 6.000,00 i 8.000,00 kn mjesečno, računajući u to i zaradu od bavljenja
poljoprivredom jer se bavio i vinarstvom i maslinarstvom, da su primanja tužene bila veća i
to, dok je radila u t.d. S.I., između 6.000,00 i 9.000,00 kn.

Tužena je u svom iskazu opovrgnula navode tužitelja da se kredit podigao radi
sanacije stana njene majke navodeći da je to bio samo formalni razlog radi ishođenja što
većeg iznosa kredita (koji je zato trebao glasiti kao namjenski), a da su kredit stranke podigle
za potrebe otvaranja privatne osnovne škole, što je predstavljalo zajedničku ideju i projekt
stranaka te njihovo ulaganje u zajedničku budućnost, i što je tužitelju bilo dobro poznato. Od
dobivenog iznosa (50.000 EUR) da su prvo podmirili dugove stana i to 17.000,00 kn, koliko
je iznosio dug za otkup stana i 6.000,00 kn, koliko je iznosio dug Stanoupravi, a za otvaranje
škole da je potrošen iznos od sigurno 200.000,00 kn, i to za opremanje učionica, plaće
osoblja, režije i konačno i za trošak zatvaranja škole koja je prestala raditi nakon tri godine.
Sav trošak koji je nastao poslovanjem škole da je u stvari bio gubitak jer škola nije donosila
nikakvu zaradu i da se sve podmirivalo iz kredita. Ostatak da se potrošio za tekuće životne
troškove te je iz iznosa kredita i vraćala taj kredit budući da tada nije imala primanja jer joj
posao nije funkcionirao. Od novca dobivenog realizacijom kredita da je zaista kupila dionice
H. d.d. u ukupnom iznosu od 38.000,00 kn: jedan paket na svoje ime te još dva paketa: ime
kuma I. D. i njegove žene K. D., s tim da je jedan paket u to vrijeme
koštao oko 13.000,00 kn, što je sve bilo poznato i tužitelju. U periodu nakon razvoda braka od

2010. g. do 2012. g. kredit da je zaista samo ona vraćala i nije od tužitelja tražila da snosi
trošak polovice mjesečnog iznosa tog kredita jer je računala da je od njene posebne imovine
odnosno od provizija i od pozajmljenog novca od tete kupljena zemlja na H. i da je s
tužiteljem postigla dogovor da će joj nakon razvoda braka ''dati'' tu zemlju, dakle, imajući na
umu da je ipak ona pokrenula otvaranje škole i da će joj tužitelj ''dati taj cijeli H.. Kad se
to nije dogodilo da je prestala plaćati kredit. Što se tiče primanja stranaka za vrijeme trajanja
braka da je imala bila daleko veća primanja od tužiteljevih, da su u velikom periodu odnosno
od 1997. g. radili u S.I. i da je tužitelj mjesečno znao zaraditi maksimalno 4.000,00
kn, a tužena i do 20.000,00 kn, kada je bilo najbolje stanje, a primanja da su padala kako su se
približavale 2000.-e godine. Kredit da je podignut kad se tužitelj uz veliko zalaganje tužene i
uz pozivanje na njeno dobro poslovno ime i zasluge zaposlio u M.O..

Da je tužena iz iznosa kredita kupovala pakete dionica H. d.d. potvrdili su svi
saslušani svjedoci, s tim da je svjedok I. D., vjenčani kum stranaka, bio najdetaljniji
jer je naveo sudu da je tužena kupila čak 9 paketa dionica, a da je tužitelj za to znao. Da je
tužitelj znao za kupovinu dionica potvrdio je i svjedok T. P., prijatelj stranaka.
Svjedokinje L. B., prijateljica stranaka i poslovna suradnica tužene i A.
G., prijateljica tužene samo su okvirno kazale da su se u to vrijeme masovno kupovale

7 Pi 139/15

dionice HT-a te da je tužena kupila dionica za značajan iznos (B.) te da pretpostavlja da je to bilo iz iznosa kredita jer su dionice bile skupe.

Što se tiče namjene kredita svjedoci D. i P. naveli su da su sredstva trebala
biti potrošena za adaptaciju stana što da je tužitelj očekivao (D.) ali za to nije bio
iskorišten (P.) dok su svjedokinje B. i G. kazale sudu da je stan bio obnovljen
prije nego što je podignut kredit.

Da je iz sredstava kredita financiran zajednički poduhvat stranaka: otvaranje privatne
osnovne škole detaljno su potvrdile svjedokinje B. i G., dok su svjedoci D. i
P. samo okvirno naveli da je tužena otvarala školu (oba svjedoka) i da je oko toga bilo
troškova (D.) odnosno da ne zna da li su ti troškovi podmireni iz iznosa dobivenog
kreditom (P.).

Svjedokinje B. i G. su još ispričale sudu i da je plan stranaka bio da se tužena
potpuno angažira u radu novootvorene škole, a da tužitelj preuzme posao koji je uhodala
tužena i nastavi ga obavljati u t.d. M.O.

Sud je odlučio u cijelosti prihvatiti iskaze svjedokinja B. i G. jer su ti iskazi bili
daleko precizniji, detaljniji i izneseni s više poznavanja prilika stranaka od iskaza svjedoka
D. i P., koji su o otvaranju škole, trošenju kredita i planovima stranaka imali
daleko manje saznanja.

Prema mišljenju suda stranke ovog postupka, nakon zajedničke odluke o otvaranju
privatne osnovne škole na ime tužene, odlučile su se na zaključenje Ugovora o kreditu u
kojem je tužena bila označena kao korisnik kredita, a tužitelj kao sudužnik, prvenstveno radi
financiranja troškova otvaranja škole kao zajedničkog poslovnog poduhvata bračnih drugova,
radi kupnje dionica t.d. H. i ostvarenja zarade bračne zajednice, o čemu je poslovnu odluku
donijela tužena uz suglasnost tužitelja i radi podmirenja drugih troškova bračne zajednice koja
je u vrijeme zaključenja Ugovora egzistirala.

U postupku je trebalo primijeniti odredbe o imovinskim odnosima bračnih drugova iz
Obiteljskog zakona (NN broj 162/98, dalje ObZ), a budući da su stranke bile u
braku od 29. prosinca 2004. g., a nakon izvanbračne zajednice koja je trajala bez prekida od

1990. g., da je brak razveden presudom ovog suda broj Pob 317/09 od 2. prosinca 2010. g. te
da je Ugovor o kreditu zaključen 2007. g., a privatna osnovna škola otvorena neposredno
nakon realizacije kredita. Naime, kod ocjene koji je propis mjerodavan za imovinske odnose
bračnih drugova, potrebno je primijeniti onaj Zakon koji je vrijedio u vrijeme stjecanja te
imovine, a sredstva koja su stranke ostvarile realizacijom kredita predstavljaju imovinu.

Prema odredbi čl. 252. ObZ-a bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi
stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Odredba čl. 253. st.

1. ObZ-a propisuje da su bračni drugovi suvlasnici u bračnoj stečevini u jednakim dijelovima,
ako nisu drukčije ugovorili.

Stajalište ovog suda je da iznos kredita ne predstavlja posebnu imovinu tužene jer je
kredit potrošen za povećanje zajedničke imovine u suglasnosti bivših bračnih drugova
odnosno za druge zajedničke potrebe bračne zajednice te predstavlja dug koji tereti oba bivša

8 Pi 139/15

bračna druga i zbog čega kreditni sudužnik koji sam otplaćuje kredit ima pravo od bivšeg bračnog druga zahtijevati polovicu novčanog iznosa.

Što se tiče navoda stranaka da je iznose kredita dok je trajao brak i nakon prestanka
braka sve do siječnja 2013. g. vraćala tužena radi se o tome da je tužena, dok je trajala bračna
zajednica, tehnički preuzela obvezu podmirivanja kreditnih anuiteta ali da se kredit otplaćivao
iz zajedničke imovine bračnih drugova. Nakon razvoda braka tužena je na sebe preuzela
otplatu zajedničkog kredita stranaka smatrajući da će zauzvrat biti vlasnica za cijelo zemljišta
na H. upisanog kao vlasništvo tužitelja za cijelo, odnosno smatrajući da će, podmirujući i
dio koji je trebao snositi tužitelj, dobiti kompenzaciju u vidu vrijednosti polovine nekretnine
koja predstavlja bračnu stečevinu, što je sud prihvatio kao logično objašnjenje. Osim toga, sve
da je tužena nakon razvoda braka platila i dio kreditnih obveza koje je trebao snositi tužitelj,
to za ovaj postupak nije od bilo kakvog značaja jer tužena za taj period nije ustala posebnom
tužbom radi isplate niti je u ovom postupku podnijela protutužbu odnosno prigovor radi
prijeboja.

Stoga sud smatra da su stranke kreditne obveze nakon razvoda braka trebale snositi na
jednake dijelove. Kako je tužitelj u utuženom periodu trošak kredita podmirio u cijelosti,
platio je i dio troškova koje je trebala podmiriti tužena, pa je tužbeni zahtjev osnovan u visini
glavnice od 15.264,81 kn (iznos koji predstavlja polovinu glavnice od 30.529,62 kn koja je
predmet zahtjeva o kojem se raspravlja u postupku).

Na iznos koji tužitelju pripada temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a trebalo je
obračunati i zateznu kamatu propisanu zakonom koja, temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a,
kod nesavjesnog stjecatelja teče od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Tuženu treba smatrati nesavjesnim stjecateljem jer je imala saznanja o tome da tužitelj
umjesto nje podmiruje polovinu rata kredita koji dio je trebala platiti sama. Stoga je tužitelju
trebalo priznati isplatu zatezne kamate koja teče od dana kad je tužitelju uskraćen dio plaće za
½ iznosa anuiteta kredita, a budući da je tužena nesavjesni stjecatelj. Tužitelj je, naime, u
podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je ispravljen podneskom od 22. studenog 2020. g., u
kojem je konačno uređen tužbeni zahtjev, za period od 9. prosinca 2013. g. pa do podnošenja
tužbe (18. veljače 2015. g.) zatražio isplatu ne samo manje glavnice (30.529,62 kn umjesto

47.195,70 kn) nego je smanjio i zahtjev vezano za isplatu zatezne kamate, a to budući da je u
tužbi na čitavi iznos glavnice bila zatražena isplata zatezne kamate koja teče od 1. siječnja

2013. g. do isplate, dok je u podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je ispravljen podneskom
od 22. studenog 2020. g. na mjesečne anuitete kredita za koje mu je uskraćena plaća tužitelj
zatražio isplatu zatezne kamate od dana uskrate plaće pa do isplate.

Tužitelj, treba navesti, nije zatražio ni isplatu glavnice od 3.956,62 kn s pripadajućim
kamatama iako iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinje T. proizlazi da je u utuženom
periodu tužitelju prema potvrdi Z.B. d.d. Z. u postupku prisilne naplate po
OV-8483/07 za razdoblje od 12. siječnja do 22. prosinca 2014. g. u travnju 2014. g. s računa
broj H. s osnove ''prijenos sredstava po nalogu F.-e-prisilna
naplata O. banke d.d.'' isplaćeno ukupno 3.956,62 kn i to 3. travnja 2014. g. iznos od

2.758,70 kn, te 11. travnja 2014. g. 75,00 kn i 1.122,92 kn.

9 Pi 139/15

Dakle, tužitelju je sud priznao polovinu zatraženih iznosa u periodu od 9. prosinca

2013. g. odnosno od prve zapljene plaće pa do podnošenja tužbe i na te iznose priznao
zateznu kamatu propisanu zakonom koja teče od dana uskrate svakog mjesečnog iznosa do
isplate i to, točnije, koja:

-na iznos polovine iznosa koji je 9. prosinca 2013. g. uskraćen od plaće tužitelja (u
visini od 6.702,90 kn) odnosno na iznos od 3.351,45 kn teče od 9. prosinca 2013. g. do
isplate,

-na iznos polovine iznosa koji je 10. travnja 2014. g. uskraćen od plaće tužitelja (u
visini od 7.344,67 kn) odnosno na iznos od 3.672,34 kn teče od 10. travnja 2014. g. do isplate,

-na iznos polovine iznosa koji je 10. listopada 2014. g. uskraćen od plaće tužitelja (u
visini od 6.967,76 kn) odnosno na iznos od 3.483,88 kn teče od 10. listopada 2014. g. do
isplate,

-na iznos polovine iznosa koji je 10. studenoga 2014. g. uskraćen od plaće tužitelja (u
visini od 2.366,38 kn) odnosno na iznos od 1.183,19 kn teče od 10. studenog 2014. g. do
isplate,

-na iznos polovine iznosa koji je 10. prosinca 2014. g. uskraćen od plaće tužitelja (u
visini od 2.370,63 kn) odnosno na iznos od 1.185,32 kn teče od 10. prosinca 2014. g. do
isplate,

-na iznos polovine iznosa koji je 9. siječnja 2015. g. uskraćen od plaće tužitelja (u visini od 2.366,23 kn) odnosno na iznos od 1.183,11 kn teče od 9. siječnja 2015. g. do isplate i

-na iznos polovine iznosa koji je 9. veljače 2015. g. uskraćen od plaće tužitelja (u
visini od 2.411,05 kn) odnosno na iznos od 1.205,52 kn teče od 9. veljače 2015. g. do isplate.

Kamata je određena u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a.

Tužitelj je u tužbi isplatu zatezne kamate zatražio po stopi koja se u periodu do 31.
srpnja 2015. g. određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u periodu nakon

1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za
tri postotna poena, što je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U preostalom dijelu, za isplatu glavnice od 15.264,81 kn s pripadajućim kamatama
tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude jer se radi o
polovici anuiteta kreditnih obveza stranaka koje su na sebe preuzeli dok su bili u bračnoj
zajednici i koju je polovicu trebao snositi tužitelj tako da mu isplata ovog iznosa glavnice od
tužene ne pripada.

10 Pi 139/15

Odbiti je trebalo i prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom je zatraženo
zabraniti tuženoj otuđenje i opterećenje ¼ dijela čest. zem. 3291/3 z.u. 1767 k.o. V. na
H. jer za izdavanje takve mjere nisu bili ostvareni uvjeti iz odredbe čl. 344. Ovršnog
zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, budući da je
sud ocijenio da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa da
ima osnova za donošenje odluke o tome da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

U Splitu, 11. siječnja 2021. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude
obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije
bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava
presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).