Poslovni broj Gž-2022/2019-2

                           

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2022/2019-2

 

 

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja F. R. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda R. B. i D. N. iz V., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-381/2019-4 od 23. srpnja 2019., 11. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o    j e

 

Uvažava se žalba tužitelja i preinačava rješenje Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-381/2019-4 od 23. srpnja 2019. te se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem, u točci I. izreke, Općinski sud u Virovitici oglasio se mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu, dok je točkom II. izreke odlučeno da će se po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, kao mjesno nadležnom.

 

Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj  53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/1, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine te stvarno i mjesno nadležnim odredi Općinski sud u Virovitici, podredno predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode, kao neosnovane te predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje prvostupanjskog rješenja.

 

Žalba je osnovana.

 

Tužitelj ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st 2. u svezi s čl. 381. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda pozivom na ugovorenu mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika pa cijeneći da su čl. 12. Ugovora o kreditu stranke postigle takav sporazum o mjesnoj nadležnosti i da je sjedište tuženika u Z., pozivom na čl. 70. st. 1. ZPP-a donosi pobijano rješenje.

 

Osnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Iz stanja spisa slijedi, da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi isplate iznosa od 24.895,41 kn s pripadajućim zateznim kamatama, s osnove djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, pokrenutom pred Općinskim sudom u Virovitici te da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti toga suda pozivom na sporazum o mjesnoj nadležnosti iz čl. 12. Ugovora o kreditu od 12. travnja 2007. sklopljenog između stranaka, a prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika.

 

Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema stavku 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

Identičnu odredbu sadrži i čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a  koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

 

Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

U konkretnom slučaju, osnovani su žalbeni navodi kojima se tužitelj poziva na nepoštenu prorogacijsku klauzulu. Naime, nije sporno da su stranke čl. 12. Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, dakle suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, prema ocijeni ovog suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer bi s obzirom na njegovo prebivalište u P., radi ostvarivanja svojih prava trebao putovati na sud u Z., u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i Z. od najmanje 127 km, bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u Z.. Stoga se u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona, slijedom čega se, suprotno stavu prvostupanjskog suda, na toj ugovornoj odredbi ne može zasnivati mjesna nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

 

Stoga je, a imajući u vidu da je prema sadržaju predmetnog ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, isti sklopila tuženikova podružnica u V., to se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je sukladno čl. 59. ZPP-a kojim je propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Virovitici pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

 

Iz navedenih razloga, primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Rijeci 11. siječnja 2021.

 

Sutkinja

Ingrid Bučković