- 1 -              Poslovni broj: Usž-4898/20-2

 

Poslovni broj: Usž-4898/20-2

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda  Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Đ. O. iz D. L., kojega zastupa opunomoćenica B. Š. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta Republike Hrvatske, Z., radi obnove postupka u predmetu upisa privremene obustave obavljanja obrta u obrtni registar, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3487/19-7 od 30. rujna 2020., na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3487/19-7 od 30. rujna 2020.

              II. Odbija je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn.

             

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3487/19-7 od 30. rujna 2020. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta Republike Hrvatske, klasa: UP/II-311-01/19-01/06, urbroj: 526-04-02-01/1-19-2 od 25. rujna 2019. i za naknadu troškova upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn.

Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Z. županiji,  Službe za gospodarstvo, Ispostave V. G., klasa: UP/I-311-03/19-03/01, urbroj: 238-12-02/3-19-02 od 8. veljače 2019., kojim je odbijen prijedlog tužitelja za obnovu postupka u predmetu upisa privremene obustave obavljanja obrta u obrtni registar za koje je doneseno rješenje istog tijela klasa: UP/I-311-03/18-03/06, urbroj: 238-02-05/5-18-2 od 29. studenoga 2018.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 66. Zakona o upravnim sporovima. Ističe da je sud odlučujući o tužbi propustio odlučiti o pojedinačno postavljenim tužbenim zahtjevima, odnosno nije odlučio o tužbenom zahtjevu pod 2. i 3. Nadalje, navodi da je sud odlučujući o tužbenom zahtjevu svoju odluku utemeljio isključivo na činjenicama utvrđenim u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu i odbio saslušati njega i njegovu suprugu kao svjedoka čime je povrijedio odredbu članka 6. i članka 5. Zakona o upravnim sporovima, kojima je propisano da će prije donošenja presude sud svakoj stranci omogućiti izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora jer samo tako može odlučiti na temelju Ustava i zakona. Ukazuje da je sud sudio protivno odredbi članka 33. Zakona o upravnim sporovima jer je svoju odluku donio isključivo na temelju činjenica utvrđenih od strane tuženika u upravnom postupku koji je prethodio tužbi. Stoga smatra da je sud svoju odluku donio na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo. Na ročištu  22. rujna 2020. je istaknuo taj prigovor pa je sud bio dužan izvoditi dokaze da li ga je na opisan način stvarno zastupala osoba bez valjane punomoći i da li je ta činjenica mogla biti od utjecaja na rješavanje upravne stvari. Sud se nije očitovao na njegov prigovor da rješenje, kojim je prvostupanjsko tijelo odlučilo o privremenoj obustavi rada obrta, nema formu rješenja jer nema valjanog obrazloženja. Naime, obrazloženje se sastoji od prijepisa sadržaja iz članka 31. Zakona o obrtu koji uopće ne propisuje posljedice privremene obustave obrta. Ističe da sam izraz privremena obustava obavljanja obrta svaku prosječnu osobu navodi na zaključak da ako obrt nije u funkciji  i ne radi ne postoje ni zakonske obveze koje postoje kad obrt posluje. Navodi da je odlukom o prestanku radnog odnosa ostao obvezno osiguran kao obrtnik, ali je to doznao tek kad je zaprimio dopis Zavoda od 16. siječnja 2019. jer iz rješenja tuženika od 29. studenoga 2018. nije bilo vidljivo da rješenje o privremenoj obustavi rada obrta nema učinka na obvezu daljnjeg plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje. Znači da mu je ta činjenica postala poznata tek primitkom dopisa od 16. siječnja 2019. pa je istu trebalo suditi temeljem članka 123. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku i temeljem toga dozvoliti obnovu postupka prvostupanjskog rješenja tuženika. Točno je da tuženik postupa po zahtjevu stranaka, ali odluke donosi postupajući po Zakonu o općem upravnom postupku, što znači da je dužan primjenjivati sve odredbe tog Zakona, a ne samo one koje želi. Smatra da ga je tuženik trebao uputiti u posljedice privremene obustave obavljanja obrta odnosno o činjenici da ta promjena u registru neće polučiti onu promjenu koju je on htio. Kako nije osobno pristupio u službene prostorije tuženika nego je to u njegovo ime, ali bez punomoći, obavila njegova supruga, koja je čak i bez punomoći preuzela sporno rješenje, očito je da su prvostupanjsko tijelo i tuženik postupili  protivno Zakonu o općem upravnom postupku, a koje je postupanje imalo utjecaj na krajnju odluku. Ističe da kako sud nije dozvolio da da iskaz, a isto tako je odbio saslušati kao svjedoka njegovu suprugu, te se činjenice nisu mogle utvrditi pa je po njegovom mišljenju činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrdio, zbog čega nije bilo nužne pretpostavke za pravilnu primjenu materijalnog prava i donošenje zakonite pojedinačne odluke jer je opisanim postupanjem prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka. Predlaže da se žalba usvoji i poništi pobijana presuda na način da se usvoji tužba i tužbeni zahtjev. Traži i trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 3.906,25 kn.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

              Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Ovaj sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

Prije svega, suprotno tvrdnjama tužitelja prvostupanjski upravni sud   je u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a pa nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka.

Naime, prema podacima spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski upravni sud  ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja izvršio sukladno odredbi članak 33. stavka 2. ZUS-a uvid u sudski spis i spis tuženika, te je nakon održane rasprave, čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora, pravilno utvrdio da je pobijano rješenje tuženika zakonito odnosno tužbeni zahtjev neosnovan.

Prema ocjeni ovoga suda  presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a, te dostatno obrazloženje za odbijanje tužbenog zahtjeva, odnosno otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava. Iako, prvostupanjski upravni sud nije u cijelosti odučio o tužbenom zahtjevu, odnosno u dijelu na koje ukazuje tužitelj u žalbi (točke 2. i 3. tužbenog zahtjeva), kojim je tražio poništenje prvostupanjskog rješenja i usvajanje zahtjeva za obnovu postupka okončanog rješenjem prvostupanjskog tijela od 29. studenog 2018.,  ne radi se o takvoj bitnoj  povredi pravila sudskog postupka da bi utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude te da bi zbog toga bio povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je neosnovan tužbeni zahtjev i u tom dijelu jer prvostupanjski upravni sud nalazi da  je u upravnom postupku ispravno zaključeno da nisu ispunjeni uvjeti za obnovu postupka iz članka 123. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., dalje: ZUP) zato što je tužitelj svoj zahtjev mogao izmijeniti samo do donošenja prvostupanjskog rješenja sukladno članku 45. ZUP-a.

Tužitelj je 29. siječnja 2019. na temelju odredbe članka 123. stavka 1. točke 1. ZUP-a podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Ureda za državnu upravu u Z. županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostava V. G., klasa: UP/I-311-03/18-03/06, urbroj: 238-02-05/5-18-2 od 29. studenoga 2018., kojim je odobren upis privremene obustave obavljanja obrta s danom 15. prosinca 2018. u Obrtni registar za obrt D.-B., obrt za proizvodnju, vlasnika Đ. O., D. L., Protiv tog rješenja nije izjavljena žalba pa je rješenje postalo pravomoćno 20. prosinca 2018.

U prijedlogu tužitelj navodi da je privremenu obustavu obavljanja obrta zatražio isključivo radi ostvarenja prava na starosnu mirovinu, a što je i usmeno naveo prilikom ispunjavanja Prijave za upis u Obrtni registar te da nije bio upoznat s činjenicom da će nakon upisa privremene obustave obavljanje obrta ostati obveznik uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje. Poziva se na načelo pomoći neukoj stranci te navodi da mu je službena osoba bila dužna ukazati na činjenicu da je za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu morao zatražiti odjavu obrta. Ističe i da mu je činjenica da mora odjaviti obrt kako bi ostvario pravo na starosnu mirovinu postala poznata tek nakon zaprimanja dopisa Zavoda, Područne službe Z. od 16. siječnja 2019., kojem je podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu s danom 29. prosinca 2018.

Dakle, iz sadržaja prijedloga proizlazi da  vezano uz navod da je saznao da će  nakon obustave obavljanja obrta ostati obveznik plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje u stvari traži da se u obnovljenom postupku donese rješenje kojim će se u Obrtni registar upisati odjava obrta s datumom 15. prosinca 2018., s kojim mu je prethodno po njegovom zahtjevu upisana privremena obustava obavljanja obrta, a što nedvojbeno nije činjenica koju podrazumijeva odredba članka 123. stavka 1. točke 1. ZUP-a.

Prema odredbi članka 123. stavka 1. točke 1. ZUP-a obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrjebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Prema članku 126. stavku 1. ZUP-a nadležno tijelo kad primi prijedlog za obnovu postupka, ispituje je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinio vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.

Dakle, pod novim činjenicama, koje mogu biti razlog za obnovu postupka, smatraju se samo one činjenice koje su postojale u vrijeme vođenja redovitog postupka u istoj upravnoj stvari, ali se za njih u tijeku tog postupka nije znalo pa je u trenutku donošenja upravnog akta, čija se obnova traži, činjenično stanje utvrđeno bez te činjenice. Dakle, radi se u biti o starim činjenicama koje su postojale u vrijeme vođenja prijašnjeg postupka, a nove su samo zato što se za njih saznalo tek nakon okončanja redovitog postupka. Isto vrijedi i za izraz novi dokazi pod kojima se podrazumijevaju oni dokazi za koje se u prijašnjem postupku nije znalo, ali i oni dokazi za koje se znalo, ali se isti nisu mogli pribaviti ili upotrijebiti u vrijeme vođenja redovitog postupka.

Prvostupanjski upravni sud pravilno ocjenjuje da pobijanim rješenjem, kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za obnovu postupka, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Naime, pravilno je prihvaćeno stajalište prvostupanjskog tijela da se prijedlog odbija uz obrazloženje da sukladno odredbi članka 45. ZUP-a, stranka može do donošenja prvostupanjske odluke upravne stvari izmijeniti svoj zahtjev ili podnijeti drugi, ako se ti zahtjevi u bitnim pretpostavkama temelje na istom činjeničnom stanju, a kako je povodom zahtjeva tužitelja doneseno rješenje koje je postalo pravomoćno stranka više nije u mogućnosti izmijeniti svoj zahtjev  pa se ocjenjuje  da dokazi izneseni u obnovi postupka ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja. Tuženik pravilno nalazi da je tužitelj svoju volju izrazio podnošenjem zahtjeva za privremenu obustavu obavljanja obrta kojem je nadležno prvostupanjsko tijelo udovoljilo donošenjem rješenja od 29. studenoga 2018., a u odnosu na ostvarivanje starosne mirovine tužitelj je od Zavoda trebao tražiti informaciju o svojim pravima jer davanje istih nije u nadležnosti Ureda državne uprave koje je tužitelju registriralo predmetnu djelatnost i donijelo rješenje o privremenoj obustavi obavljanja obrta. Naime, obrazac prijave za upis u Obrtni registar ne sadrži razloge upisa bilo kakve promjene pa službena osoba u nadležnom uredu niti nema mogućnost davati bilo kakve upute ili upozorenja.

Slijedom navedenog prvostupanjski upravni sud  nalazi da je u konkretnoj situaciji prijedlog za obnovu postupka pravilno riješen prema navodima koji su u njemu istaknuti. Naime, utvrđuje da iz sadržaja prijedloga nesporno proizlazi da se tužitelj kao na novu činjenicu poziva na svoju neinformiranost o posljedicama privremene obustave obrta u odnosu na obveze iz mirovinskog osiguranja, a ne na neku činjenicu koja je postojala u vrijeme podnošenja zahtjeva, ali se za nju nije znalo ili se nije mogla dokazati. Stoga smatra da su okolnosti zbog kojih je prijedlog podnesen dovoljno razjašnjene te nije bilo potrebno na iste okolnosti na raspravi saslušavati tužitelja i njegovu suprugu. Tužitelj ne spori da  je zahtjev za privremenu obustavu  sam potpisao, a u odnosu na navode da je primitak rješenja o privremenoj obustavi obrta od 29. studenoga 2018. umjesto tužitelja eventualno potpisala supruga tužitelj ne tvrdi da nije saznao za postojanje i sadržaj tog rješenja, a ukoliko njime nije bio zadovoljan imao je na raspolaganju mogućnost podnošenja žalbe protiv istoga, koju nije iskoristio.

Dakle, pravilno se ocjenjuje da razlozi koje tužitelj iznosi u prijedlogu za obnovu postupka ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja predmetne upravne stvari te stoga proizlazi da je prvostupanjski upravni sud u predmetnom slučaju pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev.

S obzirom na sve navedeno, prema ocjeni ovoga suda, u provedenom postupku pravilno je utvrđeno činjenično stanje i na isto je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo te nema ni povrede pravila postupka.

Budući da tužitelj nije uspio s tužbom, prvostupanjski upravni sud je zakonito odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu troška upravnog spora primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

S obzirom da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, ovaj sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

Zato je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Kako  je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda tužitelju na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka pa je zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

U Zagrebu, 8. siječnja 2021.

 

      Predsjednik vijeća

                                                                                            Boris Marković, v.r.