Republika Hrvatska
Trgovački sud u Rijeci
Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: 6. P-745/2018-44

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u pravnoj stvari tužitelja
J. d.d. C., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. K.

i J. P. iz R., protiv tuženika P. P. Z. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. B.,

odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe u zemljišnu knjigu, nakon glavne i
javne rasprave zaključene 4. prosinca 2020. u prisutnosti punomoćnice tužitelja te u
odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, objavljene 8. siječnja 2021.

p r e s u d i o j e

 

I. Utvrđuje se da je J. d.d., C., OIB: … vlasnik 1/5 dijela nekretnina pod

oznakom k.č.br. 5552 - oranica poli mora u P., površine 5 čhv i k.č.br. 5555 - oranica K. na

K1., površine 21 čhv, obje upisane u z.k.ul.br. 3598, k.o. S., te se ovlašćuje tužitelj

temeljem ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama s

imena tuženika na ime i u korist tužitelja u cijelosti.

II Utvrđuje se da je J. d.d. C., OIB: … vlasnik 7200/86400 dijela na

nekretninama pod oznakama k.č.br. 5125/1- dvorište, površine 31 čhv, k.č.br. 5406 -

dvorište, površine 45 čhv, i k.č.br. 5469/3- dvorište, površine 3 čhv, upisane u z.k.ul.br.

6527, k.o. S., te se ovlašćuje tužitelj temeljem ove presude provesti uknjižbu prava

vlasništva na navedenim nekretninama s imena tuženika na ime i u korist tužitelja u cijelosti.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 18.584,60 kuna na ime
prouzročenog parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 8.
siječnja 2021. (dana donošenja presude) po stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 8 (osam) dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 2.812,50 kuna kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je 26. studenog 2018. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja
prava vlasništva i uknjižbe u zemljišnu knjigu. Obrazlaže da je tuženik upisan kao

Poslovni broj: 6. P-745/2018-44

zemljišnoknjižni suvlasnik predmetnih nekretnina, a da je tužitelj izvanknjižni vlasnik
nekretnina. Nekretnine iz t. I. tužbe su u naravi dio okućnice depadanse hotela S1. u
S., dok je na k.č. br. 5555 izgrađeni dio depadanse Paviljon D, dok su nekretnine iz t. II.
tužbe u naravi parkiralište hotela, okućnica hotela i mini golf teren, kao dio turističkog naselja
u S., koje se sastoji od zgrade hotela S1. s depadansom, snack bara R. s terasom, tri stambena

paviljona, pet bungalova, sportskih trena, parkirališta, s kojim predmetna čestica čini jedinstvenu gospodarsku cjelinu opisanog turističkog kompleksa.

Na svim nekretninama koje čine opisani turistički kompleks, kao i na predmetnoj
nekretnini tužitelj sam, kao i putem svojih pravnih prednika, više od 50 godina neprekidno
obavlja svoju hotelijersko-turističku djelatnost.

Nadalje, u postupku pretvorbe i privatizacije prednika tužitelja-društvenog poduzeća
J. H. C., temeljem elaborata o pretvorbi i procijenjenoj vrijednosti, sve
navedene nekretnine unijete su u vrijednost društvenog kapitala, što je utvrđeno i Rješenjem
Fonda o iskazu nekretnina od 2. lipnja 2003. koje čine dio temeljnog kapitala društva.

Tužitelj je stekao status izvanknjižnog nositelja nekadašnjeg prava upravljanja,
korištenja i raspolaganja navedenih nekretnina, a koje pravo je stupanjem na snagu ZOVDSP-
a, pretvoreno u pravo vlasništva. S obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da se tužitelj
preko 50 godina nalazi u poštenom, istinitom i zakonitom posjedu predmetnih nekretnina, to
slijedi da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 364. st. 6 i čl. 390.a ZOVDSP-a, za
utvrđenje prava vlasništva tužitelja nad navedenim nekretninama. Predlaže da sud prihvati
tužbeni zahtjev.

Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor dvostruke litispendencije u
svezi utuženih nekretnina k.č.br. 5125/1, k.č.br. 5406 i k.č.br. 5469/3 sve k.o. S., te
predlaže sudu službenim putem pribaviti spis pod brojem P-322/12 od Trgovačkog suda u
Rijeci.

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti.
Tuženik je valjano i u dobroj vjeri stekao pravo suvlasništva k.č.br. 5552 i k.č.br. 5555 k.o.
S. i to temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 18. veljače 2014. te pravo
suvlasništva k.č.br. 5125/1, k.č.br. 5406 i k.č.br. 5469/3 sve k.o. S. i to temeljem Ugovora
o kupoprodaji nekretnina od 24. listopada 2014. Tuženik je valjano i u dobroj vjeri uknjižen u
zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci Zemljišnoknjižni odjel C. kao
suvlasnik k.č.br. 5552 i k.č.br. 5555 k.o. S. u 1/5 dijela te k.č.br. 5125/1, k.č.br. 5406 i
k.č.br. 5469/3 sve k.o.S. u 7200/86400 dijela.

Osim toga, tužitelj se u tužbi poziva na Elaborat o pretvorbi i procijenjenoj vrijednosti
društvenog poduzeća J.-H. C., koji Elaborat nije dostavljen uz tužbu. U odnosu na

dostavljeno Rješenje Fonda tuženik ističe kako iz istog nije razvidno, odnosno nigdje se ne

navodi da bi predmetne nekretnine činile temeljni kapital društva kao što to neosnovano tvrdi

tužitelj. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je u podnesku zaprimljenom 11.
veljače 2019., očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, istaknuo da je prigovor
dvostruke litispendencije neosnovan jer je u predmetu P-322/2012 tužitelj povukao tužbu u
odnosu na D. L..

Nadalje tužitelj ističe da je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekao
kumulativnim ispunjenjem uvjeta propisanih u odredbama čl. 390a. Zakona o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima. To iz razloga što su na zemljištu u društvenom vlasništvu na kojem

2

Poslovni broj: 6. P-745/2018-44

su prednici tuženika u zemljišnoj knjizi bilu upisani kao nositelj prava korištenja samo dok
nadležni organ ne donese rješenje o predaji u posjed općini ili drugoj osobi.

Tužitelj je stupio u samostalni posjed predmetne nekretnine tijekom 60-tih godina te
na predmetnim nekretninama obavlja svoju hotelijersko-turističku djelatnost. Tužitelju je
zemljište s pripadajućim objektima ukupne površine od 25.758,00 m2, unutar kojeg se nalazi i
predmetna čestica na kojoj je tužitelj izgradio okućnicu hotela, tada predano u posjed i na
korištenje od strane tadašnjeg N. odbora općine C. radi obavljanja turističko-ugostiteljske

djelatnosti. U svrhu obavljanja djelatnosti tužitelj je izvršio rekonstrukciju i adaptaciju

zgrade hotela S1. izgrađenog 1912. godine, tijekom 1963. godine dogradio je depandansu

hotela, te je tijekom 1969. godine izgradio paviljon "D" od četiri etaže, zatim 1971.

godine paviljon "A" visine prizemlja i dva kata, a potom i paviljon "B" od četiri etaže te je

tijekom 1988. godine dogradio snack bar „R.“ kao zasebni objekt koji je vezan
funkcionalno uz glavnu plažu te spojen sa starom zgradom hotela preko plesne terase.
Dogradio je pet bungalova s ukupno 20 soba. Okućnica hotelskog kompleksa je dijelom
uređena kao sportski teren (mini golf te dječja igrališta), a preostali dio kao kultivirano
zelenilo s uređenim prilaznim stazama i asfaltiranim putovima te parkiralištem za otprilike
150 osobnih automobila.

Čitavim tim kompleksom je prije preuzimanja posjeda od strane tužitelja faktički
upravljala tadašnja općina u skladu s odlukom Nadzornog odbora Općine C. koja zamjenjuje urbanistički plan, a kojom je predmetno zemljište bilo namijenjeno za izgradnju ugostiteljskih

objekata te je u svrhu privođenja tog zemljišta navedenoj namjeni i predala nekretnine na

korištenje i posjed predniku tužitelja.

Predmetna nekretnina je bila izuzeta iz posjeda dotadašnjeg korisnika od strane
nadležne vlasti i predana u posjed Općini C. koja je predmetnu nekretninu dodijelila
predniku tužitelja na korištenje. Pozvao se na činjenicu da je svrha nacionalizacije i
deposedacije predmetne nekretnine bila ispunjena jer je zemljište privedeno namjeni odnosno
postalo je dio cjeline turističkog kompleksa u skladu s urbanističkim uvjetima. Tuženici su
ostali samo formalno upisani u zemljišnoj knjizi jer su predmetne nekretnine deposedirane još
dok su bile poljoprivredno zemljište da bi se nakon podruštvovljenja privele namjeni te
postale dio turističkog kompleksa.

              Fond je u postupku pretvorbe prednika tužitelja društvenog poduzeća J. h. C. donio

rješenje o iskazivanju u vrijednost društvenog kapitala u odnosu na lokaciju S1. za koju je

procijenjeno zemljište od 25.758,00 m2 te je predmetna nekretnina nakon podruštvovljenja

bila u statusu izvanknjižnog prava korištenja prednika tužitelja J. h. C. i njegovih prednika.

Tužitelj se poziva na odredbu čl. 364. stavak 6. Zakona o vlasništvu u prilog
postojanja prava da tužitelj kao izvanknjižni nositelj prava upravljanja, korištenja ili
raspolaganja zatraži upis svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju odluke
suda, budući da ne raspolaže ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva.
Tužitelj ne spori da ne raspolaže ispravom temeljem koje je od nadzornog odbora
Općine C. dobio predmetnu nekretninu na korištenje.

Podredno se pozvao i na stjecanje predmetne nekretnine dosjelošću i nakon 8.
listopada 1991. te je naveo da je tužitelj u zakonitom, poštenom i istinitom posjedu u
vremenskom razdoblju od neprekinutih 20 godina odnosno da je počev od 8. listopada 1991.
do dana podnošenja tužbe istekao rok od 20 godina poštenog posjeda. Dodaje kako se
poštenje tužiteljeva posjeda presumira, a što znači da tuženici moraju dokazati da tužiteljev
posjed nije bio pošten. Tužitelj u konkretnom slučaju nije znao niti je s obzirom na okolnosti
imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Kroz sve te godine
tužitelju se niti jednom nisu obratile osobe koje bi ga izvijestile ili upozorile na to da smatraju

3

Poslovni broj: 6. P-745/2018-44

da bi to zemljište ostalo u njihovom vlasništvu i posjedu, niti su tužitelja na drugi način
ometali u neprekidnom posjedovanju. Tuženici nisu oborili zakonsku presumpciju poštenja
tužiteljeva posjeda.

Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu te
saslušanjem svjedoka V. L. (iskaz na listu 106-107 spisa), P. J. (iskaz na listu 108-109 spisa)

i M. Ž. T. (iskaz na listu 107-108 spisa) te uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka

geodetske struke G. d.o.o. R. (Nalaz vještaka na listu 119-150 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na

temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku

(dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-

Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.).

Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje da je vlasnik 1/5 dijela nekretnina pod
oznakom k.č.br. 5552 - oranica poli mora u P., površine 5 čhv i k.č.br. 5555 - oranica K. na

K1., površine 21 čhv, obje upisane u z.k.ul.br. 3598, k.o. S. te da je vlasnik 7200/86400 dijela na nekretninama pod oznakama k.č.br. 5125/1- dvorište, površine 31 čhv, k.č.br. 5406 - dvorište,

površine 45 čhv, i k.č.br. 5469/3- dvorište, površine 3 čhv, upisane u z.k.ul.br. 6527, k.o. S.,

kao i da se ovlašćuje tužitelj temeljem ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva

na navedenim nekretninama s imena tuženika na ime i u korist tužitelja.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženik tijekom postupka nije osporio da je tužitelj pravni slijednik ranijih društvenih
poduzeća (potvrda o pravnom sljedništvu ovoga suda poslovni broj R3-4649/2014 od 13.
svibnja 2014. na listovima 36-37 spisa).

Tuženik također nije osporio da tužitelj, uključujući i svoje pravne prednike, koristi
predmetne nekretnine te da na istima od šezdesetih godina prošlog stoljeća obavlja
hotelijersko-turističku djelatnost. Nije sporno da se predmetne nekretnine nalaze u sklopu
turističko-hotelskog kompleksa hotela S1., a što je sud utvrdio i uvidom u kopiju
katastarskog plana (list 35 spisa). Navedeno je u svom iskazu potvrdila svjedokinja M. Ž. T., dugogodišnja zaposlenica tuženika, koja je iskazala da je predmetna nekretnina u naravi parkiralište hotela S1. koje je tužitelj uredio 2017. u smislu da ga je asfaltirao, ogradio i

označio, s time da je tužitelj i prije toga obavljao djelatnost naplate parkinga na toj

nekretnini te je bio u nesmetanom posjedu te nekretnine. U odnosu na nekretninu 5555

iskazala je da dio te nekretnine obuhvaća zgradu-paviljon u koji tužitelj smješta goste, a

za koji je izdana uporabna dozvola na ime tužitelja.

Položaj predmetnih čestica u sklopu hotela S.1, potvrdio je u svom iskazu i svjedok P. J.,

koji je u radnom odnosu kod tužitelja od 1978., s time je direktor hotela S1. od 2010., a

sada je direktor hotela A. T.. Iskazao je da su predmetne nekretnine bile u posjedu ugostiteljskog poduzeća S1. 1979.

Svjedok V. L. je također iskazao da je u radnom odnosu kod tužitelja bio od 1969.,

s time da je najprije bio voditelj recepcije hotela S1, a od 1971. je bio direktor hotela S1. do

1993. Nekretnina koja se nalazi na parkingu ispod hotela S1. je u posjedu tužitelja od 1968. kada

je parking nasipan te je nakon toga izgrađena depadansa s time da je sva stabla oko parkinga

posadio tužitelj. Dvije nekretnine koje se nalaze ispred paviljona

4

Poslovni broj: 6. P-745/2018-44

tužitelj posjeduje od 1969. i 1971., a nekretnine koje se nalaze ispred terase hotela S1. i u
blizini mini golf terena u posjedu su tužitelja od 1976.

Također nije sporno da je tuženik upisan kao suvlasnik spornih nekretnina.
Nije sporno da su nekretnine pod oznakom k.č. 5555 i k.č. 5552 k.o. S. uknjižene
kao društveno vlasništvo 2. prosinca 1959. te da su na dan 8. listopada 1991. bile u
društvenom vlasništvu. Također nije sporno da su nekretnine k.č. 5125/1, k.č. 5406 i k.č.
5469/3, sve u k.o. S. uknjižene kao društveno vlasništvo na temelju rješenja Narodnog
odbora Općine C. od 1. rujna 1959. broj 04-3024/59 (povijesni izvadak na listovima 8-11 i

18-31 spisa) te da su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu.
Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati
sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

Tuženik je prije svega istaknuo prigovor dvostruke litispendencije u vezi utuženih
nekretnina k.č. 5125/1, k.č. 5406 i k.č. 5469/3, sve u k.o. S. te je predložio da sud izvrši uvid

u spis ovoga suda poslovni broj P-322/2012.

Odredba čl. 194. st. 3. ZPP-a propisuje da, dok parnica teče, ne može se u pogledu
istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude
pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

Tuženikov prigovor litispendencije sud utvrđuje neosnovanim. Uvidom u spis ovoga
suda poslovni broj P-322/2012 sud je utvrdio da je jedna od tuženica bila D. L. s prebivalištem

u R. S., N. B., J. G. 172/5, a koja je svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine otuđila u korist

ovdje tuženika. Stoga je ovdje tužitelj u tom postupku u odnosu na D. L. podneskom od

28. lipnja 2017. povukao tužbu te je kao tuženika označio ovdje tuženika, kao pravnog

slijednika iza D. L. (list 222 spisa). Ovaj sud je rješenjem poslovni broj P-322/2012-82 od

16. siječnja 2018. utvrdio da je tužitelj povukao tužbu protiv tuženice D. L. (rješenje na listu

89 spisa). Tuženik se u podnesku zaprimljenom kod suda 5. listopada 2018. protivio stupanju

u parnicu P-322/2012 na mjesto tuženika D. L. (tuženikov podnesak na listu 223-224 spisa).

Stoga je tuženikov prigovor dvostruke litispendencije neosnovan.

Tužitelj je tijekom postupka naveo da je stekao status izvanknjižnog nositelja
nekadašnjeg prava upravljanja, korištenja i raspolaganja navedene nekretnine te da se ostvario
uvjet za primjenu odredbe članka 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
odnosno da je vlasništvo nad predmetnom nekretninom stekao na temelju zakona primjenom
odredbe čl. 390.a istog Zakona.

Također je naveo da ispunjava uvjete za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama temeljem pravnog instituta dosjelosti.

Dosjelost je originarna osnova za stjecanje prava vlasništva na tuđoj stvari njezinim
posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme ako je posjed bio određene kvalitete. To
znači da stjecatelj prava vlasništva (u konkretnom slučaju na nekretninama) stječe to pravo
istekom potrebnog vremena za stjecanje prava dosjelošću.

Tužitelj tvrdi da na nekretninama koje čine predmetni turistički kompleks hotela
S1., pa tako i na predmetnim nekretninama, s time da je nekretnina k.č. 5552 u naravi
travnata površina ispred depadanse hotela; k.č. 5555 je u naravi dio depadanse hotela, k.č.
5125/1 i k.č. 5406 su u naravi dio parkirališta koji se nalazi unutar hotelskog kompleksa, dok
je k.č. 54069/3 u naravi prilazno stepenište hotelskom kompleksu, putem svojih prednika još
od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas kontinuirano, ni od koga ometan, obavlja
hotelijersku-turističku djelatnost te da je dosjelošću stekao vlasništvo nekretnina.

5

Poslovni broj: 6. P-745/2018-44

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev navodeći da je valjano i u
dobroj vjeri stekao pravo suvlasništva predmetnih nekretnina temeljem Ugovora o prodaji
nekretnina od 18. veljače 2014. i 24. listopada 2014.

Stoga je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi jest jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini.

S obzirom na to da je predmetna nekretnina nesporno bila upisana kao društveno
vlasništvo, valja istaknuti slijedeće:

Predmetna nekretnina je u društvenom vlasništvu bila do 8. listopada 1991., kao dana
stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima
(dalje: ZPZOVO), čijom je odredbom čl. 3. brisana odredba čl. 29. ZOVO-a, a prema kojoj se
na stvari u društvenom vlasništvu, pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. To znači da je
za dosjedanje prava vlasništva na nekretninama koje su bile bivše društveno vlasništvo
vrijeme potrebno za dosjelost počelo teći tek od 8. listopada 1991., kada je stupio na snagu
ZPZOVO. Odredbom čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje:
ZV, Narodne novine broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06.,
146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.) bilo je propisano da se u rok za stjecanje
dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i
vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Citirana odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP je
odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-58/97, U-I-235/97, U-I-237/97, U-I-
1053/97 i U-I-1054/97 od 17. studenog 1999. ukinuta (Narodne Novine broj 137/99), a nakon
što je ocijenjeno da je u suprotnosti sa Ustavom Republike Hrvatske.

Odredba članka 28. st. 2. i 3. ZOVO-a propisano je da se dosjelošću može steći pravo
vlasništva na nekretnini, i to u slučaju savjesnog i zakonitog posjeda protekom roka od 10
godina, a u slučaju samo savjesnog posjeda protekom roka od 20 godina. Taj rok počinje teći
od 8. listopada 1991., pa se eventualni posjed predmetne nekretnine od strane tužitelja od
1960. pa do 8. listopada 1991. ne može uzeti u obzir budući da su predmetne nekretnine bile u
režimu društvenog vlasništva. Odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a propisano je da se u rok za
stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom
vlasništvu, kao i da stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i
vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

Odredba članka 159. ZV-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., isto uređuje
pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću, odnosno propisuje da
samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, pravo vlasništva stječe
protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a samostalni posjednik čiji je
posjed barem pošten, vlasništvo dosjelošću stječe protekom 20 godina neprekidnog
posjedovanja, a koji rok dakle počinje teći 8. listopada 1991. te je u slučaju redovne dosjelosti
istekao 9. listopada 2001., a u slučaju izvanredne dosjelosti 9. listopada 2011. Sukladno
odredbi čl. 160. st. 2. ZV-a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su
prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti
samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Također se ističe da je u
vrijeme početka tijeka roka za dosjelost 8. listopada 1991. bio na snazi ZOVO, ali završetak
tijeka roka za dosjelost završava za vrijeme važenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. Sukladno odredbi čl. 388. st. 1. ZV-a te
prema ustaljenoj sudskoj praksi, konačni završetak roka za dosjelost, kao i prava stjecanja
vlasništva po toj osnovi treba prosuđivati po ZV-u (ŽS VŽ, Gž-1287/08 od 7.10.08.).
Samostalan posjed postoji ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na stvari kao da
je vlasnik stvari (čl. 70. st. 1. ZOVO-a). Okolnost da postoji samostalan posjed nije međutim
sama za sebe dovoljna, već je potrebno da takav samostalni posjed ima određenu kakvoću.

6

Poslovni broj: 6. P-745/2018-44

Kakvoća posjeda potrebna za dosjelost različita je prema vrsti dosjelosti, ovisno o tome radi li se o redovnoj ili izvanrednoj dosjelosti.

Za redovnu dosjelost traži se tzv. kvalificirani posjed, a to je posjed koji je zakonit,
pošten i istinit sukladno odredbi čl. 28. st. 2. ZOVO-a te odredbi čl. 159. st. 2. ZV-a, dok se za
izvanrednu dosjelost traži da je posjed barem pošten (čl. 28. st. 4. ZOVO-a i čl. 159. st. 3. ZV-
a). Poštenje posjeda se pretpostavlja, osim ako se dokaže suprotno. Na isti način kakvoću
posjeda uređuje odredba čl. 18. ZV-a.

U tom pogledu valja istaknuti kako nije sporno da je tužitelj izvršavao svoju faktičnu
vlast na predmetnim nekretninama kao vlasnik nekretnine, kao i da je opće poznata činjenica,
barem na području Primorsko-goranske županije, da tužitelj još od šezdesetih godina prošlog
stoljeća na predmetnim nekretninama obavlja hotelijersku-turističku djelatnost. Tako je i iz
posjedovnog lista Područnog ureda za katastar Rijeka, Odjel za katastar nekretnina C.
od 8. veljače 2019. vidljivo da je tužitelj posjednik predmetnih nekretnina (list 73-87 spisa).
Nadalje, sud je prihvatio prijedlog tužitelja te je odredio izvođenje dokaznog postupka
uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke radi identifikacije
predmetnih nekretnina.

Stalni sudski vještak geodetske struke D. M. dipl. ing. geod. je u svom
Nalazu i mišljenju zaprimljenom kod suda 20. studenog 2019. (list 119-150 spisa) zaključio
da su pokazane prijeporne nekretnine k.č. br.: 5552, 5555, 5125/1, 5406 i 5469/3, sve u k.o.
S., u naravi, dio hotelskog kompleksa hotela S1. u S..

Nekretnina oznake k.č. 5552 prema pokazivanju na uviđaju u naravi je travnata
površina ispred depadanse hotela. K.č. 5555 prema pokazivanju na uviđaju u naravi je dio
depadanse hotela, travnata površina s južne strane depadanse i dio ceste unutar hotelskog
kompleksa. K.č. 5125/1 i k.č. 5406 u naravi su dio parkirališta koje se nalazi unutar hotelskog
kompleksa. K.č. 5469/3 u naravi je prilazno stepenište hotelskom kompleksu sa Šetališta
I. J.. Vještak je zaključio da se sve pokazane nekretnine nalaze unutar hotelskog
kompleksa hotela S1. u S.. Sud je neposrednim opažanjem na licu mjesta također
utvrdio da se sve predmetne nekretnine nalaze unutar hotelskog kompleksa hotela S1. u
S., a što je jasno vidljivo i iz fotografija lica mjesta priloženih Nalazu i mišljenju vještaka
(list 125-128 spisa).

Vještak se očitovao na tuženikove primjedbe navodeći da ostaje kod svog zaključka
jer se sve nekretnine nalaze unutar ograđenog hotelskog kompleksa koji čini jedinstvenu
prostornu i funkcionalnu cjelinu. Skreće se pozornost da dio k.č. 5555 predstavlja dio zgrade
depadanse hotela, dok dio k.č. 5469/3 predstavlja dijelom prilazno stepenište, dakle izgrađene
objekte. Dodaje kako je međe pokazane na uviđaju usporedio s podacima s katastarskog plana
te da je utvrđeno da je riječ o predmetnim nekretninama.

Vještak je 12. ožujka 2020. usmeno obrazložio svoj Nalaz i mišljenje te je ustrajao kod svojih navoda.

Tuženikove prigovore na Nalaz i mišljenje vještaka sud ocjenjuje neosnovanim, s
obzirom na argumentirano izjašnjenje vještaka, smatrajući da svojim prigovorima tuženik nije
doveo u sumnju objektivnost i stručnost vještačkog Nalaza i mišljenja, kojeg je u cijelosti
prihvatio vjerodostojnim.

Dakle, iz svih provedenih dokaza sud je utvrdio da se predmetna nekretnina nalazi
unutar kompleksa hotela S1.; da je hotel sagrađen krajem 60-tih, odnosno početkom 70-tih
godina te da je od tada tužitelj u mirnom posjedu predmetnih nekretnina. Iz iskaza svjedoka
sud utvrđuje da se tužitelj ponašao kao vlasnik predmetnih nekretnina te da mu tuženik, a niti
njegov prednik nije osporavao pravo vlasništva predmetnih nekretnina.

7

Poslovni broj: 6. P-745/2018-44

U odnosu na prigovor tuženika da iz rješenja Fonda nije
vidljivo da predmetne nekretnine čine dio društvenog kapitala tužitelja, ističe se slijedeće:
U postupku pretvorbe pravnog prednika tužitelja kao društvenog poduzeća u procjenu
vrijednosti društvenog kapitala unesena je lokacija: S1. i to zemljište površine 25.758 m2,
a koje obuhvaća objekte: Hotel S.1, Depadansa hotela S1., Paviljon A, Paviljon B,
Paviljon C, Snack Bar R. i terasa i skladište rekvizita, a što je sud utvrdio uvidom u
rješenje Fonda, Klasa: UP/I-943-01/03-02/53, Urbroj: 563-03-02/04-2003-6 od 2. lipnja 2003. (rješenje na listu 46-48 spisa).

Dakle, točno je da predmetne nekretnine nisu izrijekom navedene u citiranom rješenju
od 2. lipnja 2003. (list 46-48 spisa), ali iz suglasnih iskaza svjedoka i činjenice da se iste
nalaze unutar kompleksa oko hotela S1., što je sud utvrdio i uviđajem na licu mjesta uz
sudjelovanje vještaka geodetske struke, ovaj sud nalazi utvrđenim da su predmetne nekretnine
obuhvaćene u površini u pretvorbi procijenjenog zemljišta na toj lokaciji od 25758 m2.
Na temelju izvedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužitelj u neprekidnom
samostalnom posjedu predmetne nekretnine još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do
danas. Poštenje posjeda se pretpostavlja, što znači da tuženik mora dokazati da tužiteljev
posjed nije pošten.

Dakle, tuženik je bio dužan dokazati da je posjednik u vrijeme stjecanja posjeda znao
ili je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na
posjed odnosno da je naknadno prestao biti pošten jer je saznao da mu pravo na taj posjed ne
pripada. Navedeno tuženik nije dokazao. Stranka koja tijekom postupka iznese neku činjenicu
dužna je i predložiti izvođenje dokaza kojim bi se ta činjenica mogla dokazati sukladno
odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može
utvrditi odlučne činjenice, primijenit će pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a).
Saslušani svjedoci su iskazali da se tužitelju niti jednom nisu obratile osobe koje bi ga
upozorile na to da je predmetno zemljište u njihovom vlasništvu, niti su ga ometale u
neprekidnom posjedovanju, a niti je tuženik iznio takvu tvrdnju.

Slijedom toga, sud utvrđuje da je tužitelj dokazao da je samostalni posjednik
predmetnih nekretnina te da je njegov posjed pošten pa su sukladno tome ispunjene sve
pretpostavke za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću nekretnine. Sukladno
odredbi čl. 159. st. 3. ZV-a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten
stječe je dosjelošću protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. U
konkretnom slučaju rok je počeo teći 8. listopada 1991. te je istekao 9. listopada 2011.
Prema tome, tužitelj je izvanrednom dosjelošću stekao pravo suvlasništva predmetnih
nekretnina (tako i sudska praksa Pž-3557/18 od 8.10.20. i Pž-5386/18 od 24.4.20.). Stoga je
sud, na temelju citiranih zakonskih odredbi, prihvatio tužbeni zahtjev i donio odluku kao u t.
I. izreke presude.

Nadalje, sud utvrđuje da je pozivanje tuženika na povjerenje u istinitost i potpunost
zemljišnih knjiga neutemeljeno budući da se radi o nekretninama na kojima je bilo upisano
društveno vlasništvo, a koje nije bilo brisano prije stupanja na snagu ZVDSP-a, odnosno na
dan 1. siječnja 1997.

Odredbom čl. 388. st. 5. ZV-a propisano je da se zaštita povjerenja u istinitost i
potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće primjenjivati u korist stjecanja do
kojih dođe do 1. siječnja 2017., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano
društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je taj Zakon stupio na snagu. Pravo
suvlasništva predmetnih nekretnina k.č. 5552 i k.č. 5555, obje u k.o. S. tuženik je stekao
temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 18. veljače 2014., dok je pravo suvlasništva
k.č. 5125/1, k.č. 5406 i k.č. 5469/3, obje u k.o. S. stekao na temelju Ugovora o

8

Poslovni broj: 6. P-745/2018-44

kupoprodaji nekretnina od 24. listopada 2014., što među strankama nije sporno, dakle prije 1.
siječnja 2017.

Dakle, što se tiče nekretnina koje su na dan 1. siječnja 1997. bile u društvenom
vlasništvu, na temelju čl. 388. st. 5. ZV-a, u prijelaznom razdoblju niti prema poštenim
stjecateljima ne djeluje neoboriva predmnijeva o istinitosti zemljišnoknjižnog stanja. To znači
da niti jedno stjecanje stvarnog prava na nekretninu do kojeg je došlo do 1. siječnja 2017., kao
što je to ovdje slučaj, ne uživa potpunu zaštitu, neovisno o tome što je stjecatelj bio pošten i
što nije znao, niti je mogao znati da je zemljišno knjižno stanje neistinito.

Prema tome, tužitelj je izvanrednom dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne
nekretnine. Stoga je sud, na temelju citiranih zakonskih odredbi, prihvatio tužbeni zahtjev i
donio odluku kao u t. I. izreke presude.

Budući da je sud prihvatio tužbeni zahtjev, podredno se ističe slijedeće:
Tužitelj je tijekom postupka naveo da se u odnosu na njega ostvario uvjet za primjenu
odredbe čl. 364. st. 6. ZV-a odnosno da je vlasništvo nad predmetnom nekretninom stekao na
temelju zakona primjenom odredbe čl. 390.a ZV-a.

Odredbom čl. 364. st. 6. ZV-a propisano je osobe koje u zemljišnim knjigama nisu
upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom
valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina
upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni
nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu. Za stjecanje prava vlasništva na
temelju zakona sukladno odredbi čl. 390.a ZV-a također je potrebno, između ostalog, dokazati
status izvanknjižnog nositelja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja.

Tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka u spis dostavio rješenje Narodnog
odbora općine C. kojim se građevinsko neizgrađeno nacionalizirano zemljište (među
kojima su i utužene nekretnine k.č. 5406, k.č. 5469 i k.č. 5125) izuzima iz posjeda prijašnjih
vlasnika i daje u posjed Ugostiteljskom poduzeću S1. u S. (predniku tužitelja) radi
izgradnje jednog hotelskog objekta. Istim rješenjem je odlučeno da će prijašnji vlasnici
građevinskog neizgrađenog nacionaliziranog zemljišta predati zemljište u posjed
ugostiteljskom poduzeću S1, S. po pravomoćnosti tog rješenja (rješenje na listu 177-
180 spisa). Na temelju tog rješenja tužiteljev prednik je postao izvanknjižni nositelj prava
korištenja odnosno upravljanja i raspolaganja. Međutim, s obzirom da je tužitelj taj dokaz
dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, protivno čl. 299. st. 2. ZPP-a, sud ga nije
mogao uzeti u obzir.

Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155.
ZPP-a. Budući da su tuženik izgubio parnicu, dužan je tužitelju nadoknaditi parnične
troškove. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 20.000,00
kuna, priznao parnični trošak u iznosu od 18.584,60 kuna (t. III. izreke presude).

Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske
pristojbe na tužbu u iznosu od 550,00 kuna i na presudu u iznosu od 550,00 kuna sukladno
Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.) i Uredbi o Tarifi sudskih
pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19), te na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 142/12., 103/14.,
118/14. i 107/15.), budući da je tužitelja zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava
tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr. 7/1, troška sastava podnesaka od 11. veljače

2019., 11. ožujka 2020. i 29. rujna 2020. u iznosu od po 1.000,00 kuna (ukupno 3.000,00
kuna) sukladno Tbr. 8/1, troška sastava podneska od 14. veljače 2019. u privitku kojeg
dostavlja odluku u iznosu od 250,00 kuna sukladno Tbr. 8/3 budući da nije riječ o podnescima

9

Poslovni broj: 6. P-745/2018-44

iz Tbr. 8/1 i 8/2 (tužitelj je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 1.000,00 kuna uvećano za
PDV), troška zastupanja na ročištima 28. veljače 2019., 12. ožujka 2020. i 4. prosinca 2020. u
iznosu od po 1.000,00 kuna sukladno Tbr. 9/1 (ukupno 3.000,00 kuna), troška zastupanja na
uviđaju 7. lipnja 2020. u iznosu od 1.600,00 kuna sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 35., 40. i 50.,
troška zastupanja na ročištima 30. rujna 2020. i 29. listopada 2020., koja su odgođena prije
početka raspravljanja u iznosu od po 250,00 kuna (ukupno 500,00 kuna) sukladno Tbr. 9/5
(tužitelj je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 2.000,00 kuna uvećano za PDV), troška
zastupanja na ročištu za objavu presude 8. siječnja 2021. u iznosu od 500,00 kuna sukladno
Tbr. 9/3, što ukupno iznosi 9.850,00 kuna, PDV u iznosu od 2.462,50 kuna sukladno Tbr. 42.,
sve uvećano za trošak uviđaja i vještačenja u iznosu od 5.172,10 kuna.

Odredba čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (dalje: OZ-a, "Narodne novine" broj 112/12.,
25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.) propisuje da kamata na troškove postupka dospijeva danom
donošenja odluke o parničnom trošku. Kako je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za
naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u t. III. izreke presude.

Tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 2.812,50 kuna je neosnovan (t. IV. izreke presude).

Sud tužitelju nije priznao trošak u navedenom iznosu, koji predstavlja razliku između
nagrade koju je tužitelj tražio i iznosa koji mu je sud za te radnje priznao, kako je naprijed
obrazloženo.

Rijeka, 8. siječnja 2021.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana
od dana objave na e-oglasnoj ploči suda, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na
kojem se presuda objavljuje u roku od 8 (osam) dana od dana primitka presude. Žalba se
podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud
Republike Hrvatske.