REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
P 1801/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja
V. D., O.: …, iz S., zastupanog po pun. S.
K., odvj. u S. protiv tuženika O. B. d.d. S., O.: …,
, zastupanog po pun. iz odvj. društva A. i A. u S., radi
ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 24. studenog
2020. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 8. siječnja 2021. g.,
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2.
U. o kreditu broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g. zaključenog između tužitelja V.
D., O.: …, i H. S.. banke d.d. S., O.: …, sada
tuženika O. banke d.d. S., OIB: …, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se
odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 120.650 CHF te se isplaćuje po prodajnom
deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odredba čl. 11. b) 1. U. u dijelu u
kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, a sve rate
plaćaju prijenosom/uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog
korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja koji vrijedi za CHF-valutu U. na
dan ispunjenja obveze, odredba čl. 11. d) 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će, ukoliko
korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečne rate kreditora, na uplatu primijeniti prodajni
devizni tečaj koji vrijedi na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje prenesenim
/uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate će se primijeniti tečaj koji vrijedi
na dan redovnog dospijeća (desetog u mjesecu), odredba čl. 1. I. Dodatka U. o kreditu
broj 87596/04 od 21. siječnja 2005. g. zaključenog između tužitelja V. D., O.:
…, i H. S.. banke d.d. S., O.: …, sada tuženika O. banke
d.d. S., O.: …, u dijelu kojim je izmijenjen čl. 2. Ugovora o kreditu te je
ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 122.252 CHF te odredba čl. 4.
kojom se mijenja čl. 11. U. o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit
otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, a sve rate plaćaju prijenosom/uplatom potrebnog
iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog
tečaja koji vrijedi za CHF-valutu U. na dan ispunjenja obveze.
P 1801/19
II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 12.
U. o kreditu broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g. zaključenog između tužitelja V.
D., O.: …, i H. S. banke d.d. S., O.: …, sada
tuženika O. banke d.d. S., O.: …, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je
kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se P. o kreditiranju građana ili drugim aktom
kreditora.
III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 113.730,87
kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom po stopi koja se izračunava prema prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
uvećanoj za tri postotna poena i koja na iznos od:
-122,78 kn teče od 10. siječnja 2009. g. do isplate,
-377,21 kn teče od 10. veljače 2009. g. do isplate,
-528,16 kn teče od 10. ožujka 2009. g. do isplate,
-263,14 kn teče od 10. travnja 2009. g. do isplate,
-215,94 kn teče od 10. svibnja 2009. g. do isplate,
-189,38 kn teče od 10. lipnja 2009. g. do isplate,
-242,77 kn teče od 10. srpnja 2009. g. do isplate,
-136,13 kn teče od 10. kolovoza 2009. g. do isplate,
-184,57 kn teče od 10. rujna 2009. g. do isplate,
-101,45 kn teče od 10. listopada 2009. g. do isplate,
-175,35 kn teče od 10. studenog 2009. g. do isplate,
-132,96 kn teče od 10. prosinca 2009. g. do isplate,
-491,83 kn teče od 10. siječnja 2010. g. do isplate,
-607,86 kn teče od 10. veljače 2010. g. do isplate,
-583,27 kn teče od 10. ožujka 2010. g. do isplate,
-681,92 kn teče od 10. travnja 2010. g. do isplate,
-823,83 kn teče od 10. svibnja 2010. g. do isplate,
-950,32 kn teče od 10. lipnja 2010. g. do isplate,
-1.192,85 kn teče od 10. srpnja 2010. g. do isplate,
-955,69 kn teče od 10. kolovoza 2010. g. do isplate,
-1.558,21 kn teče od 10. rujna 2010. g. do isplate,
-1.242,04 kn teče od 10. listopada 2010. g. do isplate,
-1.303,24 kn teče od 10. studenog 2010. g. do isplate,
-1.565,42 kn teče od 10. prosinca 2010. g. do isplate,
-1.911,97 kn teče od 10. siječnja 2011. g. do isplate,
-1.460,83 kn teče od 10. veljače 2011. g. do isplate,
-1.580,90 kn teče od 10. ožujka 2011. g. do isplate,
-1.411,04 kn teče od 10. travnja 2011. g. do isplate,
-1.795,36 kn teče od 10. svibnja 2011. g. do isplate,
-2.058,78 kn teče od 10. lipnja 2011. g. do isplate,
-2.178,28 kn teče od 10. srpnja 2011. g. do isplate,
-3.506,68 kn teče od 10. kolovoza 2011. g. do isplate,
-2.246,73 kn teče od 10. rujna 2011. g. do isplate,
-2.058,78 kn teče od 10. listopada 2011. g. do isplate,
-2.105,06 kn teče od 10. studenog 2011. g. do isplate,
P 1801/19
-2.087,95 kn teče od 10. prosinca 2011. g. do isplate,
-2.251,92 kn teče od 10. siječnja 2012. g. do isplate,
-2.366,52 kn teče od 10. veljače 2012. g. do isplate,
-2.401,86 kn teče od 10. ožujka 2012. g. do isplate,
-2.318,55 kn teče od 10. travnja 2012. g. do isplate,
-2.363,01 kn teče od 10. svibnja 2012. g. do isplate,
-2.408,88 kn teče od 10. lipnja 2012. g. do isplate,
-2.340,15 kn teče od 10. srpnja 2012. g. do isplate,
-2.333,69 kn teče od 10. kolovoza 2012. g. do isplate,
-2.204,23 kn teče od 10. rujna 2012. g. do isplate,
-2.248,41 kn teče od 10. listopada 2012. g. do isplate,
-2.344,64 kn teče od 10. studenog 2012. g. do isplate,
-2.314,06 kn teče od 10. prosinca 2012. g. do isplate,
-2.358,24 kn teče od 10. siječnja 2013. g. do isplate,
-2.232,70 kn teče od 10. veljače 2013. g. do isplate,
-2.184,17 kn teče od 10. ožujka 2013. g. do isplate,
-2.322,61 kn teče od 10. travnja 2013. g. do isplate,
-2.187,12 kn teče od 10. svibnja 2013. g. do isplate,
-2.115,72 kn teče od 10. lipnja 2013. g. do isplate,
-2.035,21 kn teče od 10. srpnja 2013. g. do isplate,
-2.133,82 kn teče od 10. kolovoza 2013. g. do isplate,
-2.187,82 kn teče od 10. rujna 2013. g. do isplate,
-2.239,16 kn teče od 10. listopada 2013. g. do isplate,
-2.250,52 kn teče od 10. studenog 2013. g. do isplate,
-2.318,41 kn teče od 10. prosinca 2013. g. do isplate,
-2.198,90 kn teče od 10. siječnja 2014. g. do isplate,
-2.231,54 kn teče od 10. veljače 2014. g. do isplate,
-2.273,59 kn teče od 10. ožujka 2014. g. do isplate,
-2.265,82 kn teče od 10. travnja 2014. g. do isplate,
-2.196,62 kn teče od 10. svibnja 2014. g. do isplate,
-2.186,77 kn teče od 10. lipnja 2014. g. do isplate,
-2.245,61 kn teče od 10. srpnja 2014. g. do isplate,
-2.305,42 kn teče od 10. kolovoza 2014. g. do isplate i
-2.336,50 kn teče od 10. rujna 2014. g. do isplate.
IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od
16.894,25 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 8. siječnja 2021. g. do
isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 20. travnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom protiv tuženika u
kojoj je naveo da je dana 10. siječnja 2005. g. s tuženikom, kao kreditorom, konkretnije s
tuženiku pripojenim t.d. S. banka d.d., zaključio U. o kreditu broj 87596/04,
odnosno Dodatak U. o kreditu broj 87596/04 od 21. siječnja 2005. g., temeljem kojeg
P 1801/19
mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 122.525 CHF u protuvrijednosti kuna.
Tuženik je u tom, unaprijed formuliranom standardiziranom U., i to u čl. 2. U.
ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, otplatu kredita je u čl. 11. U. vezao uz ovu
valutu te je u čl. 5. U. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,99% godišnje,
ugovorivši u čl. 12. U. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo
o jednostranoj odluci same banke (''Pravilnikom ili drugim aktom banke''), bez navođenja
egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Postupajući
na ovakav način, odnosno na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu
odredbu o tome da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu
o jednostranoj promjeni kamatne stope, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s
tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno
odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima i načela savjesnosti i
poštenja te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZPP, prouzročio neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Radi opisanog ponašanja tuženika da je
protiv njega vođen sudski postupak zbog zaštite kolektivnih interesa potrošača, a time i zaštite
interesa tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P 1401/12 u kojem je
13. lipnja 2014. g. donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH koji je, odlučujući o
žalbama tuženika, presudom pod brojem Pž-7129/13 potvrdio presudu Trgovačkog suda u
Zagrebu kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 7) u tom postupku, u razdoblju od
10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu
ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isti sud da je presudom pod brojem Pž-6632/17
od 14. lipnja 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 kojom se
utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 7) u tom postupku, u razdoblju od 1. listopada 2004. g.
do 31. prosinca 2008. g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i
tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo
za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik
postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz
NN broj 96/13, a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno
odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz NN 79/07 i
dalje. Na temelju dokumentacije iz kredita tužitelj da je dao izraditi obračun u smislu
utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kako s osnova
ništetne odredbe o valuti CHF tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamati te je
došao do iznosa od 115.155,37 kn, koji je tuženik neosnovano stekao. S obzirom da su
odredbe koje su izdvojene ništetne od samog početka, odnosno od kada su ugovorene, tužitelj
da ima pravo pokrenuti ovaj postupak, i to temeljem odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti
potrošača, čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima,
u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla
temeljem ništetnih odredbi ugovora radi čega je predloženo donošenje presude kojom će se
utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o
kreditu broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g. zaključenog između tužitelja i S. banke
P 1801/19
d.d. S., sada tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj
protuvrijednosti 120.650 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan
korištenja kredita, odredba čl. 11. b) 1. U. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit
otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, a sve rate plaćaju prijenosom/uplatom potrebnog
iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog
tečaja vrijedećeg za CHF-valutu U. na dan ispunjenja obveze, odredba čl. 11. d) 1. u
dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečne rate
kreditora na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru
omogućeno raspolaganje prenesenim/uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene
uplate će se primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća (desetog u mjesecu),
odredba čl. 1. I. Dodatka U. o kreditu broj 87596/04 od 21. siječnja 2005. g.
zaključenog između tužitelja i S. banke d.d. S., sada tuženika u dijelu kojim je
izmijenjen čl. 2. U. o kreditu te je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj
protuvrijednosti 122.252 CHF te odredba čl. 4. kojom se mijenja čl. 11. U. o kreditu u
dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, a sve
rate plaćaju prijenosom/uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog
korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF-valutu U. na
dan ispunjenja obveze, odredba čl. 12. U. o kreditu broj 87596/04 od 10. siječnja 2005.
g. zaključenog između tužitelja i S. banke d.d. S., sada tuženika u dijelu u kojem je
ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se P. o kreditiranju
građana ili drugim aktom kreditora. Zatražena je i isplata iznosa od 115.155,37 kn s
pripadajućim kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da
tužitelj nema pravni interes na podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka
prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti otplaćen u listopadu 2014. g. Ugovorena
valutna klauzula u CHF da je pravno valjana ugovorna odredba kako s aspekta odredbi ZOO-
a tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja U. tužitelj da je s tuženikom
pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju
koju je imao ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o
sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te ga je potpuno informirao o
rizicima ugovaranja te valutne klauzule. Upravo je tužitelj iz ponude kredita tuženika želio
zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je
jasna, lako uočljiva i razumljiva. I ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja
odlukom tuženika da je pravno valjana ugovorna odredba koja nije u suprotnosti s kogentnim
odredbama ZOO-a te se radi o ugovaranju odredive činidbe. U odnosu na pozivanje tužitelja
na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH donesene u
kolektivnom sporu, da je takvo shvaćanje tužitelja pravno neprihvatljivo i neodrživo jer
donošenjem tih presuda nije otpala osnova stjecanja, a budući da se u tim predmetima radilo o
zaštiti kolektivnih, a ne pojedinačnih interesa. Stoga činjenična utvrđenja iz postupka koji se
vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (P 1401/12) nisu od značaja za utvrđivanje
relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Tužitelj da pogrešno smatra da se visina
tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju
početne kamatne stope jer bi to značilo da je zaključen U. o kreditu s fiksnom kamatnom
stopom, a to nije slučaj niti to zaključeni U. može postati. Eventualna ništetnost
ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope ne povlači ništetnost ugovorne odredbe
da je kamatna stopa promjenjiva. Prigovoreno je visini zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.
P 1801/19
Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 16. srpnja 2020. g. te je tužitelj,
osim utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi čl. 2., 11. i 12. U. o kreditu te čl. 1. i 4.
Dodatka U. o kreditu, zatražio isplatu iznosa od 113.730,87 kn s pripadajućim
kamatama.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom izračuna preplaćenih iznosa koji je tužitelj
dostavio uz tužbu, U. o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog
prava broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g., Dodatka U. o kreditu broj 87596/04 od
21. siječnja 2005. g., prvog otplatnog plana kredita, prometa po računu od 18. rujna 2018. g.,
konto kartice, pregleda promjena kamatnih stopa, reklamnog materijala tuženika u promociji
kredita u CHF, obvezujućeg informativnog letka o rizicima deviznih kredita, grafa povijesnog
kretanja odnosa CHF-EUR i CHF-kn i analize oglašavanja osam poslovnih banaka u spornom
periodu B. analize d.o.o. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim
vještačenjem po vještakinji M. T. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 5.
svibnja 2020. g. i pisanu dopunu od 2. lipnja 2020. g.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl.
čl. 2., 11. i 12. U. o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava
broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g. te čl. 1. i 4. Dodatka U. o kreditu broj 87596/04
od 21. siječnja 2005. g., a koje odredbe se, prema mišljenju tužitelja, odnose na ugovaranje
valutne klauzule u valuti CHF i na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te
predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od
113.730,87 kn s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je
nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i povećanjem kamatne stope tuženik
neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.
Među strankama nije bilo sporno da je između pravnog prednika tuženika, kao
kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 10. siječnja 2005. g. sklopljen U. o
kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava te dana 21. siječnja 2005. g.
Dodatak U. s valutnom klauzulom na iznos od 122.525 CHF s rokom otplate od 116
mjeseci te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj
protuvrijednosti mjesečnih iznosa u CHF u visini od 1.339,51 CHF obračunatih po prodajnom
deviznom tečaju tuženika na dan ispunjenja obveze. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl.
5. U. o kreditu ugovorile početnu kamatnu stopu od 4,99 % godišnje, koja je
promjenjiva, a utvrđuje se P. o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora (čl.
12.1. U.). Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit i to u rujnu
2014. g., točnije 17. rujna 2014. g.
Među strankama je sporno da li su odredbe U. o ugovaranju valutne klauzule u
CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim,
o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike
zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive
kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 17. rujna 2014. g. kada je
tužitelj uplatio zadnji anuitet). Istaknut je i prigovor zastare.
P 1801/19
Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od
4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 1) Z. banka d.d., u ovoj
parnici tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o
kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana
presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja
2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.
travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi H.
saveza udruga za zaštitu potrošača-P. protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik,
predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom
postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08,
123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi
pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji
u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda
utvrđena u kolektivnom sporu.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u
spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su
se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu
bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je
postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na
temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o
kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom
budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena
kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je
potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog
trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i
tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji
se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to
navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno
informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na
valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači
nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem
razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva
pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku
P 1801/19
solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i
sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o
postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i
učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita
javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa
ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje
iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07,
75/09 i 120/16).
Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom
sklapanja U. o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su
se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio
nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.
To, nadalje, znači da je odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka
u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Pravilnikom o
kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o
ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u
smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN broj
35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti
potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13,
dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.
Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela
odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i
ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako
tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz
čl. 12. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja
je promjenjiva, a utvrđuje se P. o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora
ocjena je suda da U. o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je
utvrđena kamatna stopa u visini od 4,99 % .
S obzirom da je odredba U. o kreditu, sadržana u čl. 12. koja se odnosi na
promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano
stečeno po tom U. u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je
dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno
ugovorene kamatne stope od 4,99%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika
naplaćena na temelju odredbi U. o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.
Nadaje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da
potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem
odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade
štete koja mu je nastupila.
Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima
je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog
suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i
utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i
P 1801/19
odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku
postupka koji je pokrenut po tužbi H. saveza udruga za zaštitu potrošača-P.
protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja
kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.
U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane
uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim
odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo,
da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i
osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu
neravnotežu među strankama na štetu tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao
i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja
kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na
vrijeme sklapanja U. i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će
izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve
informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio
onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći
sklapanjem predmetnog U. o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima,
vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja
U., da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i
prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci
o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg
preuzima.
Stoga je odredbe čl. 2. i 11. U. o kreditu sa sporazumom o osiguranju
zasnivanjem založnog prava te čl. 1. i 4. D. U. o kreditu u dijelu u kojem je
ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 120.650 CHF (u Ugovoru)
odnosno 122.525 CHF (u Dodatku Ugovoru), u kunskoj protuvrijednosti koji se isplaćuje po
prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita te otplaćuje u mjesečnim
ratama u valuti CHF, a rate plaćaju u kunskoj protuvrijednosti korištenjem kreditorovog
prodajnog deviznog tečaja za CHF na dan ispunjenja obveze, a u slučaju zakašnjenja prema
prodajnom deviznom tečaju na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje novčanim
sredstvima, a u slučaju prijevremenih uplata prema tečaju na dan redovnog dospijeća trebalo
utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe
102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.
I temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1., 2. i 6. U. o valutnoj klauzuli u valuti
švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o
promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao
pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih
odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno
vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. na okolnost postojanja
razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni
tečaj u kunama i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene
kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u
prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.
P 1801/19
U pisanom nalazu i mišljenju od 5. svibnja 2020. g. i pisanoj dopuni od 2. lipnja 2020.
g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu (U. o kreditu sa sporazumom o
osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g., D.
U. o kreditu broj 87596/04 od 21. siječnja 2005. g., izračuna EKD-a i prvog otplatnog
plana za Ugovor broj 87596/04 uz izračun kamata po stopi od 4,99%, prometa po računu broj
40178663400 s evidentiranim prometom u CHF od 31. siječnja 2005. g. do 13. rujna 2010. g.,
prikazanim prometom po kreditu za razdoblje od 10. ožujka 2005. g. do 13. rujna 2010. g. i od
7. listopada 2010. g. do 17. rujna 2014. g.), vještakinja je utvrdila:
-da je tužitelju temeljem zaključenog U. odobren kredit u visini od 120.650
CHF s rokom otplate od 117 mjeseci uz obračun kamate po godišnjoj stopi od 4,99% koja je
promjenjiva, a da je Dodatkom U. izmijenjen iznos odobrenog kredita na 122.525 CHF
i rok otplate na 116 mjeseci,
-da je u čl. 4. Dodatka U. regulirana otplata kredita na način da je visina 115
mjesečnih rata utvrđena u iznosu od po 1.339,51 CHF, a jedna preostala rata iznosi 1.328,40
CHF, s tim da prva rata dospijeva 10. ožujka 2005. g., a zadnja 10. listopada 2014. g. te se
mjesečne rate podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog
korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja koji vrijedi za CHF na dan ispunjenja
obveze,
-da iz priloženog izračuna EKS i otplatnog plana 87596/04 tuženika proizlazi da bi
tužitelj s osnova Ugovora uz obračun kamata po ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99% i
otplatu u 116 mjesečnih anuiteta platio ukupno 155.372,13 CHF od čega 122.525 CHF s
osnova glavnice i 32.847,13 CHF s osnova kamate,
-da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun obveze
tužitelja i to: 10. veljače 2007. g. 5,90%, 10. siječnja 2010. g. 6,40%, 10. veljače 2011. g.
5,99% i 10. siječnja 2014. g. 3,23%,
-da je tužitelj s osnova U. u razdoblju od dospijeća 1. rate do otplate kredita u
cijelosti platio 158.301,82 CHF zbog promjene kamatne stope, što čini razliku od 2.929,68
CHF u odnosu na iznos koji je trebao platiti prema Prvom otplatnom planu (155.372,13
CHF),
-da je predmet tužbenog zahtjeva razlika više plaćenog za period od 10. studenog
2008. g. do dospijeća zadnje rate 10. rujna 2014. g., u kojem razdoblju dospijevaju rate od
broja 45 do 116, pa da razlika više plaćenog s osnova kamata u utuženom razdoblju iznosi
2.601,25 CHF, odnosno ako se u mjesecima kad je tužitelj platio više uzme da nije bilo
razlike tada razlika iznosi 2.716,59 CHF,
-da je prodajni tečaj za CHF na dan kad je kredit iskorišten (31. siječnja 2005. g.)
utvrđen u visini od 4,91440 za 1 CHF, pa da je odobreni iznos kredita od 122.525 CHF
preračunat u kn po prodajnom tečaju iznosio 602.136,86 kn,
-da u utuženom razdoblju od dospijeća 45. anuiteta 10. studenog 2008. g. do otplate
kredita u cijelosti 10. rujna 2014. g. razlika više plaćenog zbog promjene kamatne stope i
primjene valutne klauzule iznosi 106.869,61 kn, a ako se u studenom i prosincu 2008. g. te
P 1801/19
listopadu 2014. g., kada je tužitelj platio manje, uzme da nije bilo razlike, tada razlika iznosi 113.730,76 kn,
-da je, od razlike izračunate u visini od 106.869,61 kn, tužitelj radi promjene kamatne
stope više platio 13.355,28 kn (odnosno 2.717,58 CHF), a zbog primjene valutne klauzule
93.514,33 kn (odnosno 15.018,38 CHF).
Nakon dostave pisanog nalaza i mišljena i dopune nalaza i mišljenja sudske vještakinje
Matije Trogrlić tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 16. srpnja 2020. g. te zatražio
isplatu razlike od 113.730,87 kn s pripadajućim kamatama, navodeći, prije svega, da je
omaškom u zbrajanju vještakinja T. u nalazu i mišljenju razliku iskazala u iznosu od
113.730,76 kn, što je sud u cijelosti prihvatio. Ujedno, da je u nalazu i mišljenju pogrešno
navedeno da je tužitelj u listopadu 2014. g. ''platio manje'', a budući da je kredit u cijelosti
otplaćen 17. rujna 2014. g. pa se nikako ne može raditi o listopadu, što sud također u cijelosti
prihvaća. S obzirom da je kredit u cijelosti otplaćen s datumom 17. rujnom 2014. g. da tužitelj
nije ništa mogao platiti više ili manje pa je stoga zatražena isplata iznosa od 113.730,87 kn s
pripadajućim kamatama.
Tuženik je u podnesku od 23. srpnja 2020. g. još jednom posebno prigovorio visini
zahtjeva tužitelja ukazujući da je vještakinja u pisanom nalazu i mišljenju iskazala tri različita
iznosa preplate:
-iznos od 92.611,29 kn koji se odnosi na cijelo razdoblje trajanja Ugovora od
sklapanja ugovora do zatvaranja kredita,
-iznos od 106.869,61 kn koji se odnosi na utuženo razdoblje od studenog 2008. g. do zatvaranja kredita i
-iznos od 113.730,76 kn koji se odnosi na utuženo razdoblje od studenog 2008. g. do zatvaranja kredita, a kada se izuzmu manje uplate u pojedinim mjesecima,
a da tužitelj potražuje upravo isplatu najvećeg iznosa, koji mu, po mišljenju tuženika
ne pripada jer je tužitelj uzeo u obzir samo one mjesece u kojima postoji preplata, a
neosnovano je zanemario razdoblje u kojem je vršio plaćanje manjih iznosa od onih koje je
bio dužan plaćati. Riječ je o cijelom razdoblju od ožujka 2005. g. do prosinca 2008. g. u
kojem je nastala i akumulirala se tražbina tuženika prema tužitelju na ime manje plaćenih
iznosa jer je do tada tužitelj plaćao manje iznose nego što je bio dužan plaćati. Stoga, kad je
tužitelj od siječnja 2009. g. počeo plaćati veće iznose nego što je bio dužan, tuženik da je
imao pravo više plaćeni iznos naplatiti odnosno steći i zadržati temeljem svoje tražbine prema
tužitelju za razdoblje od ožujka 2005. g. do prosinca 2008. g.
Tužitelj se u podnesku od 8. rujna 2020. g. očitovao na navode tuženika iz podneska
od 23. srpnja 2020. g. te ponovio da, u situaciji kad je tužitelj u cijelosti vratio kredit, tuženik
nema i ne može imati nikakvih potraživanja prema tužitelju.
S ovakvim rezoniranjem tužitelja u cijelosti se slaže ovaj sud jer je tuženik formirao
iznose mjesečnih anuiteta otplate kredita slobodno, određujući samostalno iznos glavnice i
iznos dugujućih kamata, pri čemu je potrebno navesti da, nakon potpune otplate kredita koja
je uslijedila 14. rujna 2014. g., tuženik prema tužitelju nije imao nikakvih potraživanja vezano
P 1801/19
za manje plaćenu glavnicu, a niti je u ovom postupku u odnosu na zatraženo potraživanje
tužitelja istaknut prigovor prijeboja.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je trebalo
odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik
imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za
osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na
umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za
restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima
isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i
netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je
zauzeto slijedeće pravno mišljenje:
-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do
prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih
zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih
teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi
zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što
se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih
zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi
zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti
djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez
obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi
zaštite kolektivnih interesa potrošača ne spriječava potrošača da protiv trgovca pokrene
pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH
donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu
odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim
okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o
proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i
pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u
takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.
Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod
poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog
suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala
pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne
klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj
parnici tužba od 20. travnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz
odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.
P 1801/19
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan, temeljit i
objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih
anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem
primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj
visini od ukupno 113.730,87 kn, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od
plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više
isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene
kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se
vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a
inače od dana podnošenja zahtjeva.
Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o
kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je
obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih
ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike
zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene
pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena
pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate
za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je u
cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenom
razdoblju.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je
tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je
imao tužitelj vodeći ovaj spor.
Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 15. listopada
2019. g. po 250 bodova (ukupno 500 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 2. listopada
2019. g. od 62,5 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 6. studenog 2019. g. i 24. studenog
2020. g. po 125 bodova (ukupno 250 bodova) i za sastav podnesaka od 16. srpnja i 8. rujna
2020. g. po 50 bodova (ukupno 100 bodova).
Ukupan broj bodova od 912,5 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50.
Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12,
103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisani način (9.125,00 kn) trebalo je uvećati
za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe (1.501,00 kn) i presude (1.487,00 kn) i za
troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (2.500,00 kn) te tako dobiti iznos od 16.894,25
kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki IV. izreke
presude.
P 1801/19
Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema
odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i
73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu
ove kamate.
U Splitu, 8. siječnja 2021. g.
S U D A C:
SANDI PETRIČIĆ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude
obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije
bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava
presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a19).
