-   -              Poslovni broj: 3 UsImio-115/20-2

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić, uz sudjelovanje Ljiljane Lijić zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. G. iz Z. protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne  sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. l, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem, odlučujući o tužbi tužitelja od 12. lipnja 2019., izvanraspravno 8. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-561-01/19-01/226, URBROJ: 512M-0201-19-2 od 25. travnja 2019., kao i poništenje rješenja MORH-a, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I-561-01/19-01/93, URBROJ: 512M2-50-19-2 od 12. ožujka 2019. te da se tužitelju prizna status hrvatskog branitelja temeljem pripadnosti 4. satniji 3. bojni …. br HV u razdoblju od 6. listopada 1991. do 11. prosinca 1991., kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je protiv osporavanog rješenja Ministarstva obrane, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-561-01/19-01/226, URBROJ: 512M-0201-19-2 od 25.travnja 2019., pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu,  a tužba je kod istog Suda zavedena pod poslovnim brojem UsI-1908/19.

Rješenjem poslovni broj UsI-1908/19-2 od 3. srpnja 2019. Upravni sud u Zagrebu  je dostavio tužbu tužitelja tuženiku na odgovor ( list 8 spisa).

Tuženo tijelo je dostavilo odgovor na tužbu 2. kolovoza 2019. zajedno uz spis tuženog tijela ( list 9 spisa).

Podneskom od 25. rujna 2019. tužitelj se očitovao na odgovor na tuženikov odgovor na tužbu.

Na temelju Rješenja predsjednika Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj 31 Su-122/2020-2 od 23. siječnja 2020., a po prijedlogu predsjednice Upravnog suda u Zagrebu, predmetni upravni spis ustupljen je Upravnom sudu u Splitu, a sve u skladu s odredbom čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 28/13,33/15,82/15 i 82/16 dalje ZS-a).

Odredbom članka 11. stavkom 1. ZS-a propisano je da će predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda  odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da prijedlog za donošenje rješenja iz stavka 1. ovog članka mogu dati predsjednik suda i ministar pravosuđa. Predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda odredit će rješenjem koji se predmeti ustupaju na suđenje drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da će Sud prvog stupnja kojem je predmet ustupljen o tome obavijestiti stranke, odnosno njihove punomoćnike ili zastupnike uz prvo pismeno koje im bude upućeno.

Predmet je kod ovog Suda zaprimljen 28. siječnja 2020. i zaveden pod poslovnim brojem 3 UsImio-115/20.

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je podnio tužbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ujedno navodeći da su povrijeđena i tužiteljeva ustavna prava na pošteno postupanje u provedenom upravnom postupku zajamčena člancima 14. st. 2., čl. 19. st. 1. i člankom 29. st. 1. Ustava te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer da su u istim ili sličnim pravnim situacijama  i tuženo tijelo i prvostupanjsko tijelo priznali prava pripadnicima oružanih snaga RH, ali ne i tužitelju.

Tužitelj u tužbi citira odredbu čl. 3. st. 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji te odredbu čl. 37. st. 1. i st. 4. Zakona o obrani (Narodne novine, broj: 74/93 - pročišćeni tekst, 97/96, 31/98, 78/99, 16/01- važeći propis u vrijeme donošenja osporenog rješenja) prema kojoj je u zajedničkim odredbama za oružane snage propisano da su oružane snage oblik ustrojavanja i pripremanja građana Republike Hrvatske za oružanu borbu, a pripadnik oružanih snaga je svaki građanin Republike Hrvatske koji je organizirano i sukladno preuzetim međunarodnim obvezama s oružjem ili na drugi način sudjelovao u obrani suvereniteta u razdoblju od 6. listopada do 11. prosinca 1991. U odnosu na navedeno ističe da je bio pripadnik 4. satniji 3. bojni … br HV, odnosno da je bio u sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 38. stavka 1. Zakona o obrani, kojom je propisano da se oružane snage sastoje od Hrvatske vojske u čijem se sastavu kao posebni dijelovi nalazi Zbor narodne garde i Domobranstvo.

Navodi da tuženik, kao i prvostupanjsko tijelo neosnovano zaključuju da tužitelj u kritičnim razdobljima nije organizirano sudjelovao u obrani teritorijalne cjelovitosti suvereniteta Republike Hrvatske u smislu stavka 1. članka 3. Zakona, što podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. jer da je u razdoblju od 6. listopada do 11.prosinca 1991. tužitelj bio pripadnik 4. satnije 3. bojne …. br HV, naoružan radi sudjelovanja u pružanju oružanog otpora agresoru i obrani suvereniteta Republike Hrvatske (sudjelovanje u borbenom sektoru). Ističe da je sudjelovao u borbenom sektoru na dužnosti stražara, teklića za vezu s nadređenim i podređenima, razvozio novo pridošle pripadnike na položaje prve crte bojišnice i  izvršavao ostale zapovjeđene zadaće kako je nalagala trenutna situacija na bojišnici te da je za isto od tuženika primao plaću do 31. ožujka 1992. (dokaz: arhiva tuženika, svjedoci, vještačenje dr.).

Također navodi da je zapovjednik 3.bojne I. K., a kako su sve navedene zadaće izvršavane na području koje je bilo pod stalnim neprijateljskim djelovanjem, izjavio da je tužitelju prilikom izvršavanja povjerenih mu zadaća i zapovjedi u više navrata život bio ugrožen, te da je nakon pada V.zarobljen i zatočen s ostalim suborcima i odveden u logor B., kao i da pripadnost tužitelja ... brigadi HV-e nije upitna.

Tužitelj navodi da je u upravnom postupku povrijeđena odredba čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku jer da u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nije utvrđeno pravo stanje stvari, niti da su utvrđene činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, kao i da je osporavano rješenje doneseno u suprotnosti s odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a jer da je obrazloženje osporavanog rješenja manjkavo, nepotpuno i neargumentirano, a osporavano rješenje doneseno isključivo arbitriranjem voditelja postupka. Da je u konkretnom slučaju povrijeđen Zakon na štetu tužitelja jer da nisu uzete u obzir izjave svjedoka i to neposrednog  tužiteljevog zapovjednika koji je potvrdio da je tužitelj bio pripadnik navedene brigade, međutim da isti nije bio naveden u popisu pripadnika brigade jer je tada bio maloljetan, kao ni izjave zapovjednika 3. bojne ... br HV  i zapovjednika straže te ostalih svjedoka i suboraca. Slijedom navedenog, da je razvidno da upravni postupak nije proveden u skladu s odredbama Zakona, kao i da iz naprijed navedenog nespornim proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke propisane odredbom čl. 3. st. 2. ZOHBDR-a, a koje stajalište da je izraženo u presudi Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj Us-9097/2001 od 1. rujna 2005.

Stoga predlaže da Sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će poništiti osporavano rješenje tuženog tijela, kao i osporavano prvostupanjsko rješenje te tužitelju priznati status hrvatskog branitelja temeljem pripadnosti 4. satniji 3. bojni ... br HV u razdoblju od 6. listopada 1991. do 11. prosinca 1991.

Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 2. kolovoza 2019. je navelo da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, a navodi i razlozi tužbe da nisu osnovani, odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.

Tuženo tijelo je citiralo odredbe čl. 3., te čl. 179. st. 1. točku a ) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 20/10,143/12, 94/16 i 29/17, dalje ZHBDR-a), navodeći da su odredbom čl. 3. st. 1. i st. 2. ZOHBDR-a  jasno propisani kumulativni uvjeti za ostvarivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, a koje uvjete tužitelje ne ispunjava.

Da je iz spisa predmeta razvidno da tužitelj nema utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, da je u postupku utvrđeno da tužitelj nije evidentiran na popisu vojnih osoba … V., kao i u bazi branitelja te popisima koje vode službena tijela Ministarstva obrane. Da je izvršena i provjera podataka u Središnjem vojnom arhivu te da je uvidom u arhivsku građu … V. i Zapovjedništvo ZP O. utvrđeno da tužitelj nije evidentiran kao pripadnik postrojbe, a da tužitelj ni u tužbi nije ponudio nove dokaze koji bi doveli do drugačijeg rješenja ove upravne stvari osim svog subjektivnog stava o pogrešnoj primjeni zakona i slično te da nije ponudio nikakav materijalni dokaz o svojoj pripadnosti postrojbi u spornom razdoblju.

Slijedom navedenog, da je osnovan zaključak prvostupanjskog upravnog tijela da tužitelj ne ispunjava  zakonom propisane uvjete za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u spornom razdoblju, radi čega je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

Podneskom od 25. rujna 2019. tužitelj je osporio navode tuženog tijela iz odgovara na tužbu.

Kako se u konkretnom slučaju radi o delegiranom spisu, a kako tužitelj u tužbi, a ni tuženik u odgovoru na tužbu nisu predložili izvođenje dokaza, Sud je predmetni spor odlučio riješiti bez rasprave, a sve na temelju odredbe čl. 36. ZUS-a.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu te cjelokupnog spisa tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen, kao i svih isprava koje su istome priložene.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka, ocjenom svakog dokaza posebno te ocjenom svih dokaza zajedno, Sud je utvrdio da  tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženog tijela KLASA: UP/II-561-01/19-01/226, URBROJ: 512M-0201-19-2 od 25.travnja 2019.

Među strankama je sporno je li zakonito i pravilno prvostupanjskim rješenjem Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I-561-01/19-01/93, URBROJ: 512M2-50-19-2 od 12. ožujka 2019., odbijen zahtjev tužitelja da mu se prizna status hrvatskog branitelja temeljem pripadnosti 4. satniji 3. bojni ... br HV u razdoblju od 6. listopada 1991. do 11. prosinca 1991.

Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito odbijen zahtjev tužitelja da mu se prizna status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti 4. satniji 3. bojni ... br HV u razdoblju od 6. listopada 1991. do 11. prosinca 1991. u smislu odredbe čl. 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 20/10,143/12, 94/16 i 29/17, dalje ZHBDR-a).

Odredbom članka 3. stavkom 1. ZHBDR-a  je propisano da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao:

a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga)

b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i

f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva  oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata iz stavka 1. ovoga članka i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema ovom Zakonu.

Stavkom 4., istog članka, je propisano da se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz ovoga članka dokazuje potvrdom ministarstva nadležnog za obranu odnosno ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.

Odredbom čl. 179. st. 1. toč. a) propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, kako to isti neosnovano smatra, već je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Ovo stoga što je iz podataka spisa tuženog tijela, koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, kao nesporno utvrđeno i to uvidom u službenu evidenciju: uvidom u bazu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata ,,IS PU“ da tužitelj nema utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, da je Područni odsjek za poslove obrane V. svojim dopisom KLASA:561- 01118-011410, URBROJ:512M2-82-18-2 od 04.06.2018. godine izvijestio prvostupanjsko upravno tijelo da se tužitelj ne nalazi na popisu vojnih osoba (VoB-8) za … V., da je u dopisu HKoV-a KLASA:561-01/10-01/1185, URBROJ: 3468-G1-01-18-4 od 28. siječnja 2018. navedeno da je izvršen uvid u popis vojnih osoba … V., kao i bazu branitelja čiji je pravni slijednik Zapovjedništvo HKoV-a te da je utvrđeno da tužitelj nije evidentiran kao pripadnik navedene postrojbe, da je iz dopisa Središnjeg  vojnog arhiva KLASA:561-01118-01, URBROJ:512M-010102-18-1149 od 10.12.2018. godine razvidno da izvršio uvid u zaprimljeno arhivsko gradivo … V. i Zapovjedništvo ZID O. te da nije pronađen podatak o pripadnosti tužitelja navedenoj postrojbi, a koje isprave su priložene spisu tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu.

Nadalje, spisu tuženog tijela je priložen Zahtjev tužitelja od 23. svibnja 2018. kojim traži da mu se prizna status  hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti 4. satniji 3. bojni ... br HV za razdoblje od 6. listopada 1991. do 11. prosinca 1991., te Izjave svjedoka: Izjava I. K. (zapovjednika 3/… brigade HV), Izjava A. M. (neposrednog zapovjednika straže), Izjava B. .K te Izjava V. K., kao i Izjava tužitelja koja je ujedno i potvrđena potpisom M. F. (Zapovjednika 4. satnije 3. Bojne).

Iz priloženih Izjava naprijed navedenih svjedoka, i to iz Izjave samog tužitelja proizlazi da je tužitelj u vremenu od 06.10.1991. pa do pada B. N. 20.11.1991. godine davao stražu u Zapovjedništvu 4. satnije 3. bojne te da je ujedno radio za potrebe ZNG-a pod zapovjedništvom zapovjednika straže A. M.; da iz Izjava svjedoka A. M. te V. K. i B. K. proizlazi da je N. G. iz B. N.a, za vrijeme Domovinskog rata u razdoblju od 06.10.1991. pa sve do pada V., 18.11.1991. godine davao straže u MZ K. T.u B. N.u; a iz Izjave I. K. kao zapovjednika 3/... brigade HV proizlazi da je N. G. bio pripadnik 4. satnije 3. bojne ... brigade HV od 06.10.1991. godine na dužnosti stražara pri zapovjedništvu satnije, teklića za vezu sa nadređenima i podređenima, da je razvodio i novopridošle pripadnike na položaje na prvoj crti bojišnice te da je izvršavao ostale zapovjeđene zadaće, međutim kako je tužitelj u to vrijeme bio maloljetan, a kako su imali  stalni nedostatak naoružanja, da je naoružanje  dužio samo u trenucima izvršavanja zadaće, a koje Izjave je prvostupanjsko upravno tijelo, a potom i tuženo tijelo cijenilo pri ocjeni dokaza u provedenom upravnom postupku u skladu s odredbom čl. 9. ZUP-a, te je pri tom i dalo obrazloženje zašto istima nije poklonilo vjeru.

Odredbom članka 9. ZUP-a je propisano načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar.

Stavkom 2., istog članka, je propisano koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Naime, prvostupanjsko upravno tijelo je u obrazloženju osporavanog prvostupanjskog rješenja, između ostalog, navelo da ne može pokloniti vjeru Izjavama stranke i svjedoka jer za iste ne postoji službena dokumentacija o pripadnosti postrojbi HV-a (…), niti je stranka priložila dokumentaciju kojom bi potvrdila svoje navode. Također je navelo, da je pregledom službene dokumentacije HKoV-a, SVA-a i Područnog odjeka za poslove obrane V., nedvojbeno utvrđeno da imenovani, ovdje tužitelj, nije evidentiran kao pripadnik … V. u vremenu od 06.10.1991. do 10.12.1991. godine, te da na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 48. i članku 49. Zakona o općem upravnom postupku, a obzirom da za imenovanog ne postoje službeni podaci o pripadnosti postrojbi, odnosno o sudjelovanju u obrani suvereniteta RH, nisu ispunjeni uvjeti iz članka 3. stavka 1. ZOHBDR-a, slijedom čega je i valjalo odbiti zahtjev tužitelja.

Međutim, i pored navedenog, valja istaći da se aktivnosti koje je tužitelj obavljao i to pored činjenice što nije zaveden u službenim evidencijama, a koje aktivnosti se sastoje u davanju straža u Zapovjedništvu 4. satnije 3. bojne, da je radio za potrebe ZNG-a pod zapovjedništvom zapovjednika straže A. M., odnosno da je bio na dužnosti stražara pri zapovjedništvu satnije, teklića za vezu s nadređenima i podređenima, da je razvodio i novopridošle pripadnike na položaje na prvoj crti bojišnice te da je izvršavao ostale zapovjeđene zadaće, nisu, niti mogu biti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari obzirom na činjenicu da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta RH u razdoblju  i na način propisan odredbom čl. 3. st. 2. ZOHBDR-a.

Valja istaći da je naprijed citiranim kogentnim zakonskim odredbama propisano i taksativno navedeno kojim kategorijama osoba se omogućuje utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te je nužno da se kumulativno utvrdi institucionalna  pripadnost Oružanim snagama Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga) te u tom periodu i kontinuirano  sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu čl. 3. st. 2. ZOHBDR-a koji podrazumijeva  oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Dakle,  neophodno je da naprijed navedene pretpostavke budu kumulativno ispunjene, a što u konkretnoj upravnoj stvari, nije slučaj, radi čega Izjava tužitelja, kao i Izjave svjedoka  priložene spisu,  u svezi s već izvedenim dokazima nisu, niti mogu biti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, a kako to pogrešno i neosnovano smatra tužitelj.

              U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom postupku, ovaj Sud nije pronašao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom postupku.

              Naprijed navedeno pravno shvaćanje izraženo je i u brojnim sudskim odlukama, pa tako primjerice i u presudi Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj Usž-1991/19-2 od 26. veljače 2020. te u u Presudi poslovni broj Usž-3680/20-2 od 7. listopada 2020.

Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja po ocijeni ovog Suda, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, nisu povrijeđena pravila postupka niti je pogrešno primijenjen pravni propis, slijedom čega nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, a obrazloženje osporavanog rješenja je u cijelosti doneseno u skladu s odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a, koje obrazloženje kao valjano, argumentirano i na Zakonu osnovano u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Prigovori tužitelja izneseni u tužbi koji se odnose na povrede njegovih ustavnih i konvencijskih prava nisu osnovani, a što proizlazi iz naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja te isprava priloženih spisu, pa se stoga prigovori tužitelja u cijelosti ukazuju paušalnim.

Nisu osnovani ni prigovori tužitelja da je počinjena gruba zlouporaba Zakona na štetu tužitelja s osnovama diskriminacije jer da su u istim ili sličnim pravnim situacijama i tuženo tijelo i prvostupanjsko tijelo priznali prava pripadnicima oružanih snaga RH, ali ne i tužitelju, budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a što je dužan u skladu s odredbom čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije, odnosno nije učinio makar vjerojatnim da je postupanje prema njemu bilo nepovoljnije nego postupanje prema drugima u istim ili sličnim situacijama i da je ta razlika u postupanju utemeljena na nekoj od osnova diskriminacije sadržanih u članku 1. navedenog Zakona.

              Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12,152/14 i  29/17), odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 8. siječnja 2021.

 

                                                                                                                         S U D A C

 

       Leandra Mojtić, v. r.

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić