- 1 -

Broj:Jž-1202/2019

 

 

                      

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Margetić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluka i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog J. V., ribarskog obrtnika slovenskog državljanina, zbog prekršaja iz čl. 42. st. 1. toč. 1. Zakona o nadzoru državne granice (NN 83/13, 27/16), odlučujući o žalbi okrivljenog J. V., podnesenoj po branitelju I. S., odvjetniku iz P., protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Umagu - Umago, broj: 40. PpJ-48/2019-37 od 25. travnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba okrivljenog J. V., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela na način, da je okrivljenik djelom za koje je proglašen krivim, činjenično opisanim u izreci pobijane presude počinio prekršaj iz čl. 42. st. 1. toč. 2. Zakona o nadzoru državne granice  (NN 83/13, 27/16) te se na temelju tog zakonskog propisa okrivljeniku izriče novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna koju je dužan platiti u roku 30 dana od primitka ove presude, a ako u tom roku uplati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cjelini sukladno odredbi čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18).

 

              II. U ostalom dijelu žalba okrivljenog J. V. odbija se kao neosnovana te se prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

 

III. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona okrivljeni J. V. je obvezan naknaditi troškove žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 (tristo) kuna  u roku 30 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom okrivljeni J. V. je proglašen krivim, da je na način činjenično opisan u izreci pobijane presude počinio prekršaj iz čl. 42. st. 1. toč. 2. Zakona o nadzoru državne granice, za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna, koju je obvezan platiti u roku trideset dana po pravomoćnosti presude, a ako u tom roku uplati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cjelini.

              Nadalje, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

 

              Protiv te odluke presude okrivljeni J. V. je pravodobno po branitelju podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o izrečenoj novčanoj kazni. Žalitelj u bitnom ističe, da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona jer da je izreka presude proturječna sama sebi.

 

Jednako tako da je presudom povrijeđeno materijalno prekršajno pravo iz čl. 196. st. 1. toč. 1. Prekršajnog zakona jer da djelo za koje se okrivljenika tereti u izreci presude nije prekršaj iz čl. 42. st. 1. toč. 1. Zakona o nadzoru državne granice, da nije niti činjenično stanje u prvostupanjskom postupku u potpunosti i pravilno utvrđeno jer da i u slučaju ako se plovilo zaista i našlo na poziciji navedenoj u presudi okrivljeni nije odgovoran za navedene prekršaje obzirom da ničim nije utvrđena njegova nazočnost na plovilu, a postoje okolnosti koje ispričavaju krivnju. Nadalje navodi, da između Republike Hrvatske i Republike Slovenije od osamostaljenja obje države nikad nije zaključen sporazum kojim bi se definirala crta razgraničenja u akvatoriju Piranskog zaljeva ili Savudrijske vale te da je tijekom pregovora Republike Hrvatske i Europske unije o pristupanju Republike Hrvatske u Europsku uniju zaključen arbitražni sporazum o rješavanju graničnih pitanja Republike Hrvatske i Republike Slovenije, kao uvjet pristupnog ugovora, kojim su se obje strane obvezale da će se ta pitanja riješiti u arbitražnom postupku i unaprijed se obvezale na poštivanje arbitražne odluke kakva god ona bila. Navodi, da je tijekom postupka arbitraže Sabor Republike Hrvatske donio odluku da Republika Hrvatska istupa iz arbitražnog postupka i da neće priznati odluku arbitražnog suda, međutim, da unatoč protivljenju Republike Hrvatske Europski Arbitražni sud je u lipnju mjesecu 2017. donio presudu kojom je odredio i crtu razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva te je istom presudom ostavljen rok od 6 mjeseci za prilagodbu. Žalitelj ističe, da se Republika Slovenija odlučila na implementaciju arbitražne presude u kojem pogledu je u studenom i prosincu 2017. donijela zakonske i podzakonske akte kojim je utvrdila integraciju i u područje Piranskog zaljeva te je pristupila implementaciji navedene presude u okviru čega je Ministarstvo unutarnjih poslova uspostavilo nadzor državne granice u Piranskom zaljevu sukladno crti razgraničenja utvrđenoj u Arbitražnoj presudi. Smatra dakle, da i u slučaju kada bi se okrivljeni sa plovilom zaista našao na pozicijama navedenim u prekršajnom nalogu i presudi u takvoj situaciji bi se morale sagledati okolnosti koje su postojeće i nesporne i da je takva situacija u skladu i sa okvirima pravnog sustava Republike Slovenije.

 

Navodi, da se u konkretnom slučaju radi o graničnom incidentu iz čl. 35. st. 2. Zakona o nadzoru državne granice.

 

Jednako tako žalitelj ističe, da sud u postupku nije utvrdio zbog čega policijski službenici nisu postupili sukladno propisima koji nalažu graničnu kontrolu plovila i osoba na plovilima odnosno nisu primijenili propisane ovlasti koje tu radnju omogućuju.

 

Predlaže da se žalba prihvati, da se pobijana presuda preinači, okrivljenik oslobodi optužbe iz razloga navedenih u žalbi ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, a ukoliko žalbeni sud utvrdi da je okrivljeni odgovoran za navedene prekršaje u izreci presude predlaže da se presuda preinači u pogledu prekršajne sankcije i okrivljeniku izrekne blaža kazna.

 

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Rješavajući predmet u granicama navoda žalbe te ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona ovaj Sud je ispitao jesu li u prvostupanjskom postupku počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona i jesu li povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika.

 

Pritom je ovaj Sud utvrdio da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje, međutim, pravilno žalitelj ističe, da je prvostupanjski sud pogrešno pravno označio prekršaj okrivljenika kao prekršaj iz čl. 42. st. 1. točke 1. Zakona o nadzoru državne granice.

 

Naime, podvođenjem odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu prekršaja, ovaj Sud je utvrdio da je žalitelj počinio prekršaj iz čl. 42. st. 1. točke 2. Zakona o nadzoru državne granice te je ovaj Sud zbog povrede materijalnog prava iz čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

 

Nije prihvaćen žalbeni navod okrivljenika da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona jer da je izreka proturječna sama sebi kako zbog primjene čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice tako i zbog toga što je u činjeničnom opisu navedeno, da je plovilo uplovilo u teritorijalno more Republike Hrvatske, pa da je to u suprotnosti sa navodima iz opisanog djela, da prije odlaska u inozemstvo nije obavio graničnu kontrolu,da je izreka presude proturječna i s obzirom da se u izreci navodi namjera za nečinjenje dok je u obrazloženju naveden svjesni nehat kao oblik krivnje pa da je i u tom dijelu počinjena bitna povreda.

 

Naime, iz činjeničnog opisa prekršaja navedenog u izreci proizlazi, da je J. V., ribar, ribarski obrtnik uplovio u teritorijalno more Republike Hrvatske plovilom oznake xxx naziva Š. X“ zastave Republike Slovenije, te nastavio obavljati gospodarski ribolov pridenom povlačnom kočom mrežom i najdubljeg ulaska 091NM od Rta Savudrija na poziciji 45º, 33ˈ 05˝ N i 13º 30ˈ 17˝ E, a do napuštanja teritorijalnog mora u 14,00 sati bez namjere da obavi graničnu kontrolu. Odredbom čl. 42. st. 2. Zakona o nadzoru državne granice je propisano, kaznom zatvora do 30 dana ili novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 kuna do 10.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba ako: izbjegne graničnu kontrolu ili napusti područje graničnog prijelaza dok granična kontrola još nije obavljena (čl. 26 st. 1. ovoga Zakona).

 

Člankom 26. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice je propisano osoba koja namjerava prijeći ili je već prešla graničnu crtu dužna je dati na uvid isprave propisane za prelazak državne granice, podvrgnuti se graničnoj kontroli te ne smije napustiti područje graničnog prijelaza dok nije obavljena granična kontrola.

 

Člankom 4. Zakona o nadzoru državne granice je propisano, pojedini izrazi korišteni u ovom Zakonu imaju sljedeće značenje: granična crta je niz točaka na zemljinoj površini, određenih u državnom koordinatnom sustavu, kojima se proteže državna granica, a člankom 2. točka 11. Zakona o Shengenskim granicama je propisano „granična kontrola“ znači kontrola koja se provodi na graničnim prijelazima kako bi se osiguralo da se osobama i njihovim prijevoznim sredstvima te predmetima koje posjeduju može odobriti ulazak u državno područje ili izlazak iz državnog područja država članica, a Prilogom 6. koji se odnosi na posebna pravila za različite vrste granica i različita prijevozna sredstva koja se koriste za prelazak vanjskih granica država članica u točki 3 morske granice propisani su opći postupci kontrole u pomorskom prometu.

 

Dakle, po ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud je u potpunosti utvrdio činjenično stanje budući da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je okrivljenik uplovio u teritorijalno more Republike Hrvatske, a da je izbjegao graničnu kontrolu, a što proizlazi iz provedenih dokaza i to svjedočkih iskaza pomorskih policajaca D. B. i A. P. Naime, iz iskaza svjedoka proizlazi, da su na temelju zaprimljene dojave Nacionalnog pomorskog centra za praćenje prometa u Zadru, nakon što su obaviješteni da je plovilo ušlo u teritorijalno more Republike Hrvatske na crti razgraničenja sa Republikom Slovenijom, uputili se policijskim plovilom na navedenu poziciju, da je radarski utvrđena pozicija i vrijeme ulaska kao i vizualno radarsko osmatranje, te je po ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud ocjenom i analizom navedenih svjedočkih iskaza i svih provedenih dokaza u postupku pravilno zaključio da se žalitelj ponašao na način kako je to navedeno u činjeničnom opisu prekršaja u izreci prvostupanjske presude i ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 42. st. 1. toč. 2. Zakona o nadzoru državne granice.

 

Nije prihvaćen žalbeni navod okrivljenika u kojem tvrdi, da državna granica nije povrijeđena, odnosno da se plovilo nalazilo na utvrđenim pozicijama u dijelu mora koji je pod suverenošću Republike Slovenije prema arbitražnoj odluci. Naime, Hrvatski sabor donio je odluku o pokretanju službenog postupka za prestanak sporazuma o arbitraži, te je Vlada Republike Hrvatske poduzela diplomatske korake kojima raskida Sporazum o arbitraži Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije zbog bitne povrede sporazuma od strane Republike Slovenije i sukladno Deklaraciji o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije (N.N. 32/99) zauzet je stav da granična crta na moru u Piranskom zaljevu bude utvrđena po kriteriju akvidistance (jednake udaljenosti od obale) sredinom zaljeva, a dok se ta crta na moru ne utvrdi, da su se obalne države dužne suzdržavati bilo kakvih oblika vršenja vlasti preko središnje crte na moru u zaljevu.

 

Slijedom gore navedenog nije prihvaćen žalbeni navod okrivljenika, da je u konkretnom slučaju donesena presuda kojom je Europski Arbitražni sud odredio crtu razgraničenja između Republike  Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva te je istom presudom ostavljen rok od šest mjeseci za prilagodbu.

 

Nadalje, nije prihvaćen niti žalbeni navod žalitelja, da nije odgovoran za navedeni prekršaj jer da ničim nije utvrđena njegova nazočnost na plovilu. Naime, na sjednici Odjela za prekršaje protiv javnog reda i mira i javne sigurnosti Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 29. rujna 2020. većina sudaca donijela zaključak koji glasi: „u odnosu na prekršaj iz čl. 42. Zakona o nadzoru državne granice počinjen plovilom za odluku o odgovornosti nije potrebno u postupku utvrđivati je li okrivljenik (obrtnik koji odgovara kao fizička osoba i čiji je obrt vlasnik plovila) bio na plovilu u vrijeme počinjenja prekršaja“.

 

Naime, kod obrtnika upravo vlasnik broda dobiva koncesiju na svoje ime i on tj. obrtnik odgovara za svoj brod, odnosno prekršaje počinjene tim brodom, s time da dozvola za ribolov nije prenosiva. Stoga okrivljenik kao vlasnik obrta, odgovoran je za zakonito poslovanje obrta u svim segmentima, s time da je pitanje odgovornosti činjenično stanje u svakom konkretnom slučaju, pa ga tako može ekskulpirati činjenica da je, primjerice prodao brod, da je isti ukraden, da je obrt prestao egzistirati prije počinjenja djela i slično.

 

Isto tako nije prihvaćen niti žalbeni navod okrivljenika, da nije kriv jer da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 29. Prekršajnog zakona o zabludi o protupravnosti prekršaja kojom odredbom je propisano, da nije kriv počinitelj koji iz opravdanih razloga nije znao i nije mogao znati da je djelo zabranjeno, jer po ocjeni ovog Suda nisu se ostvarili uvjeti iz čl. 29. Prekršajnog zakona, odnosno ne radi se o zabludi o protupravnosti prekršaja. Naime, nedvojbeno je da je žalitelj ušao u teritorijalno more Republike Hrvatske, bez da je obavio graničnu kontrolu što proizlazi iz žalbe okrivljenika i iz stanja spisa proizlazi da je bio u pratnji slovenske policije, dakle, ne stoji žalbeni navod da je bio u zabludi jer iz navedenog proizlazi da je bio svjestan počinjenja prekršaja i da je htio njegovo izvršenje.

 

Dakle, žalbeni navodi nisu doveli u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te je iste valjalo odbiti kao neosnovane.

 

Za počinjeni prekršaj je propisana novčana kazna od 2.000,00 do 10.000,00 kuna ili kazna zatvora do 30 dana, te kako je okrivljeniku izrečena novčana kazna u minimalnom propisanom iznosu ista nije previsoka, a niti prestroga imajući u vidu da je propisana i alternativno kazna zatvora.

 

Slijedom navedenog, nisu se stekli uvjeti na preinaku izrečene novčane kazne na blažu kako to predlaže žalitelj, budući da je okrivljeniku izrečena kazna u visini posebnog minimuma zakonom propisane kazne, kako je to već naprijed rečeno, te ovaj Sud zaključuje da će se tako izrečenom novčanom kaznom ostvariti svrha generalne i specijalne prevencije.

 

Nadalje, na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka te činjenicu da je Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13) propisan opći okvir paušalne svote od 100,00 do 5.000,00 kuna.

 

Zbog navedenih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu, 8. siječnja 2021.   

 

 

 

             

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.