- 1 -

Broj: Jž-160/2020

  

                                               

Broj: Jž-160/2020

 

 

                                 U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                          P R E S U D A

                                                                     

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. S. P. zbog prekršaja iz čl. 54. st. 1. toč. 1. u vezi st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga („Narodne novine“ br. 107/01., 87/02., 163/03., 141/04., 40/07., 149/09., 84/11., 80/13. i 39/19.), odlučujući o žalbi okr. S. P. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu  od 20. prosinca 2019., broj: 73. Pp J-1278/2019, u sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o    j e:

                    I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. S. P. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

            II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c)  Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. S. P.  je obvezana naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka od   300,00 (tristo) kuna, u roku    od 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu  od 20. prosinca 2019., broj: 73. Pp J-1278/2019 proglašena je krivom okr. S. P.  da je na način činjenično opisan u izreci presude počinila prekršaj iz čl. 54. st. 1. toč. 1. u vezi st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, za koji joj je izrečena novčana kazna od 5.000,00 kuna, koju je dužna platiti u roku od 90 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

Na temelju čl. 64. st. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga u vezi čl. 76. a st. 1. Prekršajnog zakona od okrivljenice je oduzet jedan papirnati paketić bijele boje ispunjen s cca 3,03 grama praškaste bijele materije karakterističnog izgleda i mirisa i  za drogu „Crystal Meth“, prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta ser. br. xxxx.

 

Istom presudom okrivljenica je obvezana na naknadu troška toksikološkog vještačenja od 1.250,00 kuna i paušalnog troška prekršajnog postupka od 100,00 kuna.

 

 

Protiv te okr. S. P. po branitelju odvjetniku S. B. pravodobno je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i okrivljenica oslobodi od optužbe, podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a  po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

Podnositeljica žalbe smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka jer je policija izvršila pretragu stana bez naloga istražnog suca, te je došla u posjed opojne tvari bez ikakvog utjecaja okrivljenice, pa je tako pribavljen dokaz nezakonit i kao takav trebao je biti izuzet iz ovog prekršajnog spisa, kako sama tvar, tako i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, svjedočenje policajke, te je kao „plod trule voćke“ trebalo izuzeti iz spisa i toksikološko vještačenje droge. 

 

Nije u pravu žaliteljica da se presuda temelji na nezakonitom dokazu. Naime, iz iskaza svjedokinje A. P., službenice policije jasno proizlazi da je okrivljenica službenicima policije dragovoljno predala sporni paketić s bijelim prahom. Svjedokinja je detaljno opisala okolnosti postupanja po dojavi da je u stanu „P.“ na navedenoj adresi, došlo do narušavanja javnog reda i mira, svoja zapažanja o radnjama okrivljenice i potom poduzetim mjerama utvrđivanja njezina identiteta i upoznavanja sa počinjenim prekršajima. Svjedokinja je bila decidirana i to nekoliko puta ponovila na ispitivanju, da je okrivljenica, upitana da li posjeduje predmete koji su po zakonu zabranjeni, otišla u odvojenu sobu u kojoj boravi sa maloljetnim sinom, a koji tada nije bio tamo, te s noćnog ormarića te spavaće sobe uzela jedan predmet i dragovoljno im ga predala. Svjedokinja A. P. svjedočila je uvjerljivo i detaljno, u njezinom iskazu nije bilo nelogičnosti i kontradiktornosti i nema elemenata koji bi upućivali na njegovu nevjerodostojnost, te nije bilo razloga zašto bi svjedokinja kao službena osoba koja je kritične prigode samo obavljala svoju dužnost, bezrazložno neistinito teretila okrivljenicu, a svjedokinja je, sukladno odredbi čl. 173. Prekršajnog zakona u vezi čl. 288. st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka i Rješenje USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19), između ostalog, upozorena da je dužna govoriti istinu i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo.

 

Slijedom, navedenog, pravilno je prvostupanjski zaključio da droga nije pronađena pretragom stana, nego dobrovoljnom predajom od strane okrivljenice.

 

Nadalje, nije u pravu podnositeljica žalbe da je sud počinio povredu postupka suočavajući policajku kao svjedoka sa okrivljenicom, te zadržavajući policajku kao svjedokinju u sudnici za vrijeme davanja obrane okrivljene.

 

Naime, okrivljenica je ispitana na glavnoj raspravi 3. prosinca 2019. (list 22 spisa), a policijska službenica A. P. na glavnoj raspravi 18. prosinca 2019., iz kojeg zapisnika je razvidno da je sud, utvrđujući pretpostavke za glavnu raspravu konstatirao da je pristupila okrivljenica i svjedokinja A. P., da nije pristupio tužitelj, te konstatirao da su ispunjene pretpostavke za održavanje glavne rasprave i nastavljajući s dokaznim postupkom, pozvao u sudnicu svjedokinju A. P., ispitao je, okrivljenica je davala primjedbe na iskaz svjedokinje, nakon čega je proveden dokaz suočenjem okrivljenice i svjedokinje. Dakle,  svjedokinja nije nazočila davanju obrane okrivljenice, kako se to neosnovano prikazuje žalbom.

 

Nadalje, čl. 82. st.3 . Prekršajnog zakona propisano je da će se, ako taj Zakon ne sadrži odredbe o pojedinim pitanjima postupka, na odgovarajući način, kad to bude primjereno svrsi prekršajnog postupka,, primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku. Čl. 278. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19.) propisano je :“1) Okrivljenik može biti suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenikom ako se njihovi iskazi ne slažu o važnim činjenicama, osim u slučaju kad je svjedok dijete.“

 

Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi jasno proizlazi da je prvostupanjski sud zakonito i osnovano okrivljenicu suočio sa svjedokinjom, službenicom policije.

 

U odnosu na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalbom se ističe da sud u postupku nije ispitao braću i sestre, ni roditelje okrivljenice, a što je trebao, kako bi utvrdio činjenično stanje, kao i ostale osobe koje su bile sukobljene u stanu roditelja okrivljenice, osobito svjedoka T. K. koji je kritične prigode bio prisutan ulasku policije i nezakonitoj pretrazi.  

 

Prvenstveno, ističe se da okrivljenica tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagala navedene dokaze, uslijed čega se, prijedlog za ispitivanjem navedenih svjedoka,  u smislu odredbe čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, istaknut tek sada u žalbenom postupku, ukazuje zakašnjelim. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao. Bez obzira na navedeno, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, dokaz ispitivanjem navedenih svjedoka je nepotreban, jer je činjenično stanje u dostatnoj mjeri utvrđeno do sada provedenim dokazima i njegovim izvođenjem ne bi se promijenilo utvrđeno činjenično stanje budući su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjenje i utvrđene.  

 

Nije u pravu podnositeljica žalbe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u opisu da bi se radilo o 3,03 grama droge „amfetamin“ jer je toksikološkim vještačenjem nađeno da se radi o 1,89 grama „amfetamina“. U Zapisniku o vještačenju (list 16 spisa) jasno je navedeno da se izraz „masa ostalo“ (1,89 g) odnosi na masu tvari (g) nakon analize, pa su neosnovani žalbeni navodi istaknuti u tom smjeru.

 

Podredno, žaleći se zbog odluke o kazni, okrivljenica smatra da je novčana kazna prestroga, tj. izrečena u previsokom iznosu, te da bi se i blažom kaznom postigla svrha generalne i specijalne prevencije, a uzimajući u obzir prijašnju nekažnjavanost okrivljenice.

 

Međutim, razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljenici za počinjeni prekršaj izrekao mjeru kazne primjerenu stupnju njezine krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

 

Naime, za predmetni prekršaj u vrijeme počinjenja djela bila je propisana novčana kazna od 5.000,00 do 20.000,00 kuna, pa izrečena novčana kazna u iznosu 5.000,00 kuna predstavlja najnižu zakonom propisanu kaznu. Po ocjeni ovog suda, okolnost koja se ističe žalbom, dosadašnje nekažnjavanje okrivljenice, ne predstavlja naročitu olakotnu okolnost u smislu čl. 37. st. 2. Prekršajnog zakona koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne. Imajući na umu vrstu i količinu droge koju je okrivljenica posjedovala, te da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u žalbi. Kod takvog stanja stvari, sve okolnosti koje se ističu u žalbi našle su dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni.

 

Osim navedenog, prilikom odlučivanja, ovaj drugostupanjski je sud imao u vidu i da je prvostupanjski sud odredio okrivljenici rok od 90 dana za dobrovoljno izvršenje novčane kazne (najdulji rok propisan čl. 33. st. 11. Prekršajnog zakona), te da je i pravilno prvostupanjski sud primjeno odredbu čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona i upozorio okrivljenicu da, ako u roku ostavljenom za plaćanje novčane kazne, plati dvije trećine novčane kazne izrečene pobijanom prvostupanjskom presudom, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti.

 

Odluka o oduzimanja predmeta prekršaja na zakonu je osnovana, sukladno odredbi čl. 64. st. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga u vezi čl. 76. a st. 1. Prekršajnog zakona budući se radi o predmetu koji okrivljenica po Zakonu ne može posjedovati.

 

Žalbom se ističe da je sud okrivljenicu obvezao da snosi troškove prekršajnog postupka iako ista ima malu plaću, nema ušteđevine i stana, već živi kod roditelj.

 

Pravilno je prvostupanjski sud okrivljenicu obvezao na naknadu troška toksikološkog vještačenja od 1.250,00 kuna i paušalnog troška prekršajnog postupka od 100,00 kuna, budući je okrivljenica proglašena krivom (čl. 139. st. 3. Prekršajnog zakona), a okrivljenica žalbene navode o lošoj materijalnoj situaciji nije potkrijepila nikakvim dokazima iz kojih bi bilo razvidno da bi plaćanjem troškova prekršajnog postupka bilo dovedeno u pitanje njezino uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje je dužna uzdržavati, što je zakonska pretpostavka primjene čl. 139. st. 6. Prekršajnog zakona o oslobođenju obveze naknade troškova postupak. 

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka ("Narodne novine", broj: 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenice. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da okrivljenica ostvaruje stalne prihode, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka od 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njezino uzdržavanje.

 

Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

            Zagreb, 7. siječnja 2021.

 

 

Zapisničarka :                                                                        Predsjednica vijeća:

                                                                                                            

Emina Bašić, v. r.                                                                  Gordana Korotaj, v.r.             

 

                    

              Presuda se dostavlja  Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenicu, branitelja i tužitelja.