- 1 -              I Kž 732/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 732/2020-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević – Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Gradiški Lovreček, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika M. V., zbog kaznenog djela iz članka 91. točke 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 7. prosinca 2020., broj Ik I-770/2020-9, u sjednici održanoj 7. siječnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Žalba zatvorenika M. V. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim je rješenjem, na temelju članka 159. a točke 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00. - ispravak, 129/00., 59/01., 67/01. - ispravak, 11/02. - ispravak, 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. - Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. - Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19., dalje: ZIKZ), odbijen prijedlog Kaznionice u L. za uvjetni otpust zatvorenika M. V. podnesen po službenoj dužnosti u smislu članka 158.a ZKIZ-a. Zatvorenik se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od deset godina, na koju je osuđen pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 3. lipnja 2014. broj K-26/2005-56 te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. listopada 2014. broj I Kž-497/2014-8, kojom je ostavljena na snazi presuda Županijskog suda u Osijeku od 30. svibnja 2011. broj K-26/2005-9, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2011. broj I Kž-811/2011-4. Predviđeni istek te kazne je 26. travnja 2023.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik po opunomoćeniku D. M., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijano rješenje preinači na način da zatvoreniku uvjetni otpust odobri.

 

Na temelju članka 44. stavka 2. ZIKZ-a u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prvotno valja reći da žalitelj kao osnovu pobijanja rješenja ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, no, daljnjim sadržajem žalbe, iako paušalno reproducira odredbu članka 468. stavka 1. točke 11. i članka 468. stavka 2. ZKP/08., zapravo ne konkretizira u čemu bi se ista sastojala. S obzirom na to da je pobijano rješenje razumljivo i jasno te su u njemu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i to jasno, potpuno i bez proturječja, kao i da istim, a ni postupkom koji je donošenju rješenja prethodio, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjskim rješenjem bila počinjenja koja od bitnih povreda koje paušalno ističe žalitelj, a ni one na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti u smislu članka 494. stavka 4. ZKP/08., dok, jednako tako, nije povrijeđen ni kazneni zakon na štetu zatvorenika.

 

Nadalje, zatvorenik žalbom, ne slažući se sa zaključcima iznesenim u pobijanom rješenju, zapravo traži preocjenu utvrđenih činjenica, uz tvrdnju da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda o nužnosti nastavka izdržavanja kazne zatvora. Suprotno izloženim tvrdnjama žalbe, prvostupanjski je sud, pravilnim vrednovanjem svih ispravno utvrđenih odlučnih činjenica, osnovano zaključio da kod zatvorenika M. V., za sada, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 59. („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. , 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.). koje bi opravdavale primjenu uvjetnog otpusta.

 

Naime, iz izvješća Kaznionice u L., čije je mišljenje o otpuštanju zatvorenika negativno, proizlazi da se kod zatvorenika vjerojatnost kriminalnog povrata ne može isključiti, kao i da je prethodno već izdržavao kaznu zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci zbog kaznenog djela razbojništva, dakle, djela s elementom nasilja. Osim toga, zatvorenik je nakon počinjenja djela zbog kojeg sada izdržava kaznu zatvora bio u bijegu te je Republici Hrvatskoj izručen nakon 16 godina, zbog čega žalbeno inzistiranje da je od djela proteklo 20 godina ovdje doista nije od utjecaja. Pri tome, sukladno izvješću, on ne osjeća krivnju za počinjeno, već priznaje samo prisutnost događaju, dok se radi o kaznenom djelu teškog ubojstva, dakle, jednom od najtežih kaznenih djela kojim se štiti najveća društvena vrednota – život. Jednako tako, izvješćem je konstatirano da je zatvorenik u travnju 2020. kažnjen zbog lakšeg stegovnog prijestupa kada mu je izrečena stegovna mjera ukor. Konačno, istek ove kazne zatvora nastupa 26. travnja 2023., iz čega proizlazi da neizdržani dio kazne u ovom trenutku predstavlja period od dvije godine i gotovo četiri mjeseci.

 

Stoga, unatoč njegovoj uspješnosti u provođenju pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora, radnoj angažiranosti i završenim programima osposobljavanja, imajući u vidu ranije istaknute okolnosti kao i vjerojatnost kriminalnog povrata te dovodeći izloženo u vezu s preostalim, neizdržanim dijelom kazne, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da kod konkretnog zatvorenika nisu ispunjeni uvjeti iz članka 59. stavka 2. KZ/11. Zbog navedenog, a  protivno navodima žalbe zatvorenika, zakonito je i pravilno pobijanim rješenjem odbijen prijedlog za uvjetni otpust uz ocjenu da je za postizanje svrhe kažnjavanja nužno nastaviti s izdržavanjem kazne zatvora, imajući na umu duljinu kazne zatvora od deset godina na koju je zatvorenik osuđen zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teškog ubojstva iz članka 91. točke 5. KZ/97. Ovo osobito kada se ima u vidu odredba članka 41. KZ/11. koja, osim utjecaja na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela i omogućavanja počinitelju ponovnog uključivanja u društvo, kao svrhu kažnjavanja propisuje i izražavanje društvene osude zbog počinjenog te jačanje povjerenja građana u pravni poredak sve kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja, što se postiže ne samo izricanjem kazne, već i načinom te duljinom njezinog izvršavanja.

 

Slijedom navedenog, a kako žalbom zatvorenika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, trebalo je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 7. siječnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v. r.