- 1 -              III Kr 8/2019-5

Broj: III Kr 8/2019-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. S., zbog kaznenog djela iz članka 236. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.) i drugi, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 16. ožujka 2018. broj K-551/2016-15 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 20. rujna 2018. broj Kž-224/2018-4, u sjednici održanoj 7. siječnja 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se zahtjev osuđenog I. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 16. ožujka 2018. broj K-551/2016-15 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 20. rujna 2018. broj Kž-224/2018-4 osuđeni I. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08; dalje: KZ/97.) i kaznenog djela ovjerovljavanja neistinite isprave iz članka 315. stavka 1. KZ/97. za koju su mu utvrđene kazne zatvora od pod 6 (šest) mjeseci te kaznenog djela iz članka 236. stavka 2. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci te je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseca, a na temelju članka 57. KZ/11. osuđeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da od kazne na koju je osuđen izvršava 1 (jedna) godina i 2 (dva) mjeseca zatvora, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca se neće izvršiti ako osuđenik u vremenu provjeravanja od pet godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

Protiv te presude osuđeni I. S. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) po branitelju, odvjetniku M. M., zbog „bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o sankciji/kazni, djelomično uvjetnoj osudi, posebnoj obvezi u vidu podmirenja u roku 6 mjeseci štete, imovinskom pravnom zahtjevu i troškovima postupku, povrede članka 6. pravo na pošteno i pravično suđenje i jednakost pred zakonom Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama“, s prijedlogom da se preinači pravomoćna presuda na način da se optuženika oslobodi krivnje temeljem načela „in dubio pro reo“ uz naknadu troškova zastupanja.

Sukladno članku 518. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 101/17.; dalje: ZKP/08.), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenika koji je dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju na znanje.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

Osuđenik tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., odnosno da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava jer je prvo bio oslobođen optužbe, a potom u ponovljenom postupku osuđen za počinjena kaznena djela. Napominje da je sud dužan kad postoji dvojba u pogledu činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona presudom riješiti na način koji je povoljniji za okrivljenika, a to nije učinjeno u ponovljenom postupku kada je pravomoćno osuđen. Nadalje, ističe da u pravomoćnoj osuđujućoj presudi nisu prihvaćeni iskazi svjedoka koji su povoljniji za njega, što je vidljivo u drakonsko izrečenoj kazni, pri čemu je bila cijenjena samo jedna olakotna okolnost. Osim toga, tvrdi da nije imao pravično suđenje kod odluke o imovinskopravnom zahtjevu i dosuđivanju kamata za koje je određeno da teku od dana posljednje isplate, jer je prihvaćen iskaz oštećenika bez provođenja posebnih dokaza, a sud je postupio protivno uobičajenoj praksi prema kojoj se oštećenik upućuje u parnicu radi ostvarivanja tog zahtjeva. Konačno, napominje da ima niz zdravstvenih problema, od povišenog krvnog tlaka, do poremećaja spavanja i unutarnjeg nemira, a te okolnosti treba uzeti prilikom odluke o kazni.

Iako se osuđenik poziva na povredu članka 468. stavka 2. ZKP/08., koju je isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude, ni sada u svom zahtjevu ne navodi niti jedan razlog koji bi upućivao na to da bi ovaj kazneni postupak u odnosu na njega bio nepravičan u smislu teške povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/08.

Osuđenik istaknutim navodima zahtjeva (povreda načela „in dubio pro reo“ prilikom donošenja pravomoćne osuđujuće presude te pogrešna ocjena iskaza svjedoka), zapravo, osporava pravilnost činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi, a pobijanje činjeničnog stanja ne može biti osnovom podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka, kako to proizlazi iz taksativno navedenih razloga u članku 517. stavku 1. ZKP/08. U suprotnom bi se, mimo zakonskih uvjeta, dozvolila ocjena dokaza i raspravljanje o činjenicama u trećem stupnju, što nije dopušteno.

Osim toga, odredba članka 517. stavka 1. ZKP/08. ne predviđa ni mogućnost pobijanja pravomoćne presude zbog odluke o kazni na način kako to čini podnositelj u svome zahtjevu kada ističe svoje zdravstveno stanje te pogrešno utvrđene olakotne okolnosti u pravomoćnoj presudi.

Konačno, osuđenik upire na nepravičnost, ali i nezakonitost odluke o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu. Okolnost što je pravomoćnom presudom kojom je podnositelja proglasio krivim sud oštećeniku u cijelosti dosudio imovinskopravni zahtjev sa zatraženim kamatama, a nije ga uputio u parnicu, ni na koji način ne upućuje na nepravičnost. Osim toga, navedena povreda kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. na koju očito smjera osuđenik nije taksativno predviđena odredbom članka 517. stavka 1. ZKP/08. Iz sadržaja zahtjeva zapravo proizlazi da osuđenik problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, koja je prema tvrdnjama osuđenika donesena samo na temelju iskaza oštećenika, čime ponavlja već istaknute razloge u žalbi protiv prvostupanjske presude, na koje mu je odgovorio drugostupanjski sud u žalbenom postupku. Kao što je već navedeno, ovaj izvanredni pravni lijek ne može se podnijeti ni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 7. siječnja 2021.