Broj: Kž 328/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. V. zbog kaznenog djela iz čl. 112. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 25. ožujka 2014. broj K-17/13, u sjednici održanoj 06. lipnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Karlovcu opt. Ž. V. je na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) (umjesto ispravno čl. 453. toč. 2. ZKP/08), oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela, usmrćenja iz čl. 112. KZ/11, opisanog činjenično i pravno u izreci te presude.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je opt. Ž. V. po branitelju I. S., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Prije svega, ovaj sud je ispitao prvostupanjsku presudu, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 i pri tome nije našao bitnih postupovnih povreda na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

Obrazlažući istaknutu žalbenu osnovu, državni odvjetnik kritizira zaključke prvostupanjskog suda, odnosno prvenstveno analizu i ocjenu izvedenih dokaza, sugerirajući da bi iz ispravne analize i ocjene tih dokaza proizlazilo da je optuženik prihvatio sukob s oštećenikom, zbog čega se ne može primijeniti institut nužne obrane, pa ni prekoračenja nužne obrane. Pritom smatra da na takav zaključak upućuje i činjenica da je optuženik umjesto prihvaćanja sudjelovanja u sukobu imao mogućnost izbjegavanja sukoba izlaskom kroz stražnja vrata. Državni odvjetnik također, priznajući da je optuženik zasigurno bio fizički inferioran oštećeniku, smatra se da je optuženik mogao pozvati neku osobu zaposlenu na osiguranju objekta, koja bi riješila problem s alkoholiziranim oštećenikom.

Međutim, ovakvo rezoniranje državnog odvjetnika nije prihvatljivo. Naime, prvostupanjski je sud izveo sve raspoložive dokaze, koje je potom savjesno analizirao i kritički ocijenio, i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je na takav logički neupitan način došao i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ukazuju u svemu prihvatljivima.

Nesporno je utvrđeno, kako to priznaje i državni odvjetnik, da je kritične zgode dva puta došlo do fizičkog sukoba između optuženika i oštećenika, pri čemu je u oba navrata oštećenik bio inicijator tih sukoba. Prvi sukob započeo je nakon verbalnih provokacija alkoholiziranog oštećenika, koji je prema suglasnim iskazima svjedoka pod utjecajem alkohola uvijek bio agresivan. Optuženikova obrana kako je ignorirao te provokacije potvrđena je iskazima svjedoka D. M. i N. K., koji su bili prisutni tom dijelu zbivanja. Oštećenik je potom i fizički nasrnuo na optuženika, prethodno ušavši u prostor iza šanka, te je udarao optuženika. Taj događaj prekinuo je svjedok D. M. koji se umiješao i smirio oštećenika te ga izveo izvan prostora šanka. Za napomenuti je da ni državni odvjetnik ne spori izrazitu fizičku nadmoć oštećenika, visokog ... cm, koji je bio srednje uhranjen i pravilno građen, nad optuženikom, visokim ... cm i teškim ... kg. Ubrzo nakon tog prvog sukoba u kojem je nepobitno optuženik izvukao kraći kraj dolazi do drugog napada oštećenika, koji ponovno ulazi u prostor iza šanka, te fizički nasrće na optuženika koji uzmiče natraške. Da je takva obrana optuženika istinita potvrđuje podatak da je mrtvo tijelo oštećenika nađeno ..., pri čemu je oštećenik odmah nakon uboda nožem pao, čime je isključeno njegovo kretanje. Tijekom ovog drugog fizičkog napada oštećenik je također bio znatno nadmoćniji, uputio je udarce optuženiku, koji je u povlačenju došao do mjesta gdje se nalaze noževi i očito uzeo jedan od njih i ubo oštećenika. S obzirom na sadržaj iskaza svjedoka D. M., koji je naveo da je nakon toga u prostor iza šanka ušla nepoznata muška osoba koja je fizički nasrnula na optuženika, udarajući ga u predio ..., da bi se potom udaljila, nije bilo moguće utvrditi tko je nanio niz ozbiljnih ozljeda optuženiku u predjelu ..., a koje su ozljede konstatirane odmah po dolasku liječnika dr. A. M. pozvanog radi eventualnog pružanja pomoći oštećeniku. Ove ozljede potvrđene su i opsežnom medicinskom dokumentacijom koja se nalazi u spisu. No, kraj međusobno suglasnih iskaza svjedoka D. M. i obrane optuženika, koji opisuju kako je i tijekom drugog napada oštećenik udarao optuženika šakama, za zaključiti je da je bar neke od konstatiranih ozljeda ... optuženika, nanio oštećenik. U takvoj situaciji, respektirajući dinamiku zbivanja u kojoj je nesumnjivo fizički superioran oštećenik nasrnuo na optuženika, ušavši u prostor iza šanka, te ga natjerao na povlačenje, optuženik se zasigurno imao pravo braniti. Za naglasiti je da se napadnuta osoba nema obvezu udaljiti niti pobjeći, a to od nje ne traži ni zakon. Optuženik je stoga imao pravo aktivno se braniti, što je i učinio uporabljujući u tu svrhu ono sredstvo koje mu je bilo na raspolaganju. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je uporaba noža na način kako je to optuženik učinio bila pretjerana i da nije bila neophodna za odbijanje istodobnog protupravnog napada oštećenika, čime je prekoračio granice nužne obrane, uslijed jake prepasti izazvane napadom oštećenika, a što je i obrazložio u drugom odlomku na str. 9 pobijane presude.

Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ju je trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju čl. 482. ZKP/08.

Zagreb, 6. lipnja 2017.