Republika Hrvatska
Trgovački sud u Osijeku
Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj 10 P-314/2020-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari
tužitelja Z. P., OIB:29766863475, vlasnika Poljoprivrednog obrta P., S.Đ., A. Radića 203, kojega zastupa punomoćnica Ž. K.-T., odvjetnica u V., M. G. 8, protiv tuženika A. B. d.d., OIB:14036333877, Z., S. avenija 6, kojega zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u
O. društvu K. & P. d.o.o., Z., B. 4, radi utvrđenja ništetnosti i vraćanja iznosa od

12.000,00 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8.prosinca 2020. u nazočnosti

punomoćnika stranaka i tužitelja, na ročištu za objavu sudske
odluke održanom 5. siječnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Tužbeni zahtjev tužitelja Z. P., O.:29766863475, vlasnika
P. obrta P., S. Đ., A. R. 203, radi utvrđenja ništetnosti odredbi
Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj 21043790/07 od 16. kolovoza 2007. koji je
solemniziran kod javnog bilježnika D. Đ. u D. M. pod brojem Ov-
6296/07 17. kolovoza 2007., a koji je zaključen između Z. P., OIB:29766863475,
vlasnika Poljoprivrednog obrta P., S. Đ., A. R. 203, kao korisnika kredita i
kreditora S. banke d.d. O., P. D. M., kako pravnog prednika
A. B. d.d. O.:14036333877, Z., S. avenija 6, i to: članka 2., članka 4.
točka 4. i članka 5. točka 1. i 2., kao i da tužitelju isplati na ime pretplaćenih kamata te na ime
razlike povećanja mjesečnih anuiteta iznos od 12.000,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim
kamatama na taj iznos kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn zajedno s
pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak, sve u roku 15 dana, odbija se kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn
(dvijetisućepetstokuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj trošak teku od

5. siječnja 2021. pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku petnaest (15) dana.

2

Poslovni broj 10 P-314/2020-8

III. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn
(dvijetisućepetstokuna), zajedno s pripadajućim kamatama na taj troška, odbija se kao
neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi kao i tijekom postupa u bitnome navodi da je s pravnim prednikom
tuženika S. banka d.d. O., P. D. M. 16. kolovoza 2007.
zaključio Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu broj 21043790/07 koji je solemniziran kod
javnog bilježnika D. Đ. u D. M. pod brojem Ov-6296/07 17. kolovoza

2007. (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 2.500.000,00 kn odnosno
u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Ugovorena je
otplata kredita na rok od sedam godina prema otplatnom planu, uz 4,50 % redovnih kamata
godišnje, promjenjivo. Navodi kako se za trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala.
Tužitelj je u cijelosti podmirio dug po kreditu i kamatama. Smatra kako su odredbe Ugovora
ništetne i to odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj smatra kako se
u konkretnom slučaju imaju primijeniti pravna shvaćanja iz presude Visokog trgovačkog suda
broj Pž-7129/13-4 donesene po kolektivnoj tužbi, jer da je tuženik povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u
istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz
koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače u
cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke, a što
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time
postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Tužitelj
smatra da su odredbe Ugovora ništene i da mu je tuženik dužan vratit iznos pretplaćene
kamate i anuiteta zbog povećanja kamatne stope i tečaja Chf, u visini od 12.000,00 kn, koji
iznos će specificirati po provedenom vještačenju. Stoga tužitelj predlaže prihvatiti tužbeni
zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog
zahtjeva. Ističe kako prigodom zaključivanja Ugovora tužitelj nije postupao u svojstvu
potrošača već u svojstvu vlasnika obrta tj, u okviru svoje profesionalne i poslovne djelatnosti
koju je obavljao putem obrta, pa stoga u ovom slučaju nisu primjenjive odredbe Zakona o
zaštiti potrošača kao i Direktiva Vijeća 93/137EEZ. Predmetni Ugovor se ne može smatrati
potrošačkim ugovorom, pa je potpuno promašeno pozivati se na odluke iz kolektivnog spora
kojega je pokrenula Udruga Potrošač. Nadalje navodi kako odredba o valutnoj klauzuli nije
ništetna i u potpunosti je u skladu s odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Predlaže odbiti tužbeni
zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova tuženiku.

U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu broj
21043790/07 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na
nekretninama od 16. kolovoza 2007., u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i
depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, u presude suda sve na str. 38. do 126. spisa, u
preslike članaka na str. 128. do 172. spisa, u obrazac kreditnog zahtjeva obrtnika od 2. srpnja
.2007., u Investicijski program iz kolovoza 2007., u specifikaciju uplata, te je proveo dokaz
saslušanjem svjedoka Karmele Ljubičić, zaposlenice tuženika i tužitelja osobno.

3

Poslovni broj 10 P-314/2020-8

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o
kreditu uz valutnu klauzulu broj 21043790/07 od 16. kolovoza 2007. koji je zaključen između
Z. P., O.:29766863475, vlasnika Poljoprivrednog obrta P., S. Đ.,
A. R. 203, kao korisnika kredita i kreditora S. banke d.d. O., P.
D. M., kako pravnog prednika A. B. d.d. O.:14036333877, Z.,
S. avenija 6, i to: članka 2., članka 4. točka 4. i članka 5. točka 1. i 2., kao i isplata
iznosa od 12.000,00 kn na ime pretplaćenih kamata te na ime razlike povećanja mjesečnih
anuiteta.

Svjedok K. L., zaposlenica tuženika, iskazuje kako je glede postupka
odobravanja kredita, uvjete donosila uprava banke, te su ih dostavljali u poslovnicu. U to
vrijeme odobravali su se samo krediti s valutnim klauzulama i to u eurima ili švicarcima i svi
klijenti su bili upoznati s činjenicom da je kredit s valutnom klauzulom i da će se otplaćivati u
skladu s tečajem na dan uplate. S klijentom se pregovaralo o iznosu kredita, roku otplate,
načinu otplate, namjeni kredita, dok su druge odredbe bile standardne u ugovoru. Poznato joj
je da je tužitelju odobreno više kredita i da su svi bili s valutnom klauzulom. Ovisno kakvi su
krediti bili u određenom trenutku, pa su strankama onda nudili kredite i u švicarcima i eurima,
ili samo jednoj od tih valuta. Ne sjeća se da su klijentima skrenuli pozornost kako za švicarski
franak Narodna banka Hrvatske ne brani tečaj, kao što je to slučaj sa eurom. Nije joj poznato
da je bilo tko iz banke skrenuo pozornost da bi krediti u švicarskim francima mogli biti
sporni. Iskazuje kako su ugovarane promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditima, te da
je odluku o kamatnim stopama donosila uprava, a klijenti su o promjeni kamatne stope
dobivali obavijesti. Ne zna o čemu je ovisila promjena kamatne stope, jer to nije bilo u okviru
njene nadležnosti. Ističe kako se nitko od klijenata, pa tako ni tužitelj, nije protivio
ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, jer da je obrnuto valjda ne bi ni potpisao ugovor.
Jednako tako je i u odnosu na valutnu klauzulu, te ističe kako se ne sjeća je li u to vrijeme
uopće bilo kredita u kunama.

Tužitelj iskazuje kako je bio u poslovnom odnosu s bankom i podizao kredite kada se
pojavila potreba za određenim sredstvima. O tome je pregovarao s tadašnjim direktorom, g.
M. Z., koji mu je predlagao što je u tom trenutku bolje za realizaciju. Nije znao da
HNB ne štiti tečaj švicarskog franka, niti mu je bilo tko to rekao. Imao je u tom trenutku i
kredite u eurima. U svakom slučaju nije imao mogućnosti izbora i dogovora sa bankom, nego
samo o tome kada će mu sredstva biti doznačena. U konkretnom slučaju, osnovni kredit je bio
u eurima, pa su napravili reprogram u švicarske franke. Kredit je korišten za obrtna sredstva i
za izgradnju poslovne radionice. Što se tiče valutne klauzule, nije imao posebnog izbora jer su
se samo takvi krediti i nudili, a nije posebno niti imao nekakve informacije što je to valutna
klauzula. Kredit je u cijelosti isplatio, naime tečaj u trenutku sklapanja kredita je bio 4,2, a
završio je sa 7,3. U banci mu je predloženo da uzme kredit u švicarcima jer da je to bolja i
povoljnija varijanta. U trenutku dogovora o kreditu nitko s njim nije pregovarao o
promjenjivoj kamatnoj stopi niti mu je objašnjeno što to u konkretnom slučaju znači. Za
promjene kamatne stope samo je dobio obavijest da se ista promijenila. Ugovor je pročitao,
ali da je bilo ili uzmi ili ostavi i nije mogao u njemu ništa mijenjati. Nije izrazio nikakva
neslaganja s nekim odredbama jer nije mogao ništa niti promijeniti. Kredit je koristio za
reprogram prethodnog kredita te za izgradnju radionice koju i danas koristi i služi za popravak
strojeva, odnosno za popravak vlastitih strojeva poljoprivrednog obrta i ne radi usluge
popravka nikome drugome. Nakon povećanja anuiteta otišao je u banku, ali su mu rekli da su

4

Poslovni broj 10 P-314/2020-8

tu ništa ne može napraviti jer se tečaj švicarskog franka promijenio i da u tom smislu nije pisao nikakve prigovore niti dopise banci.

Među strankama nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika S.
banka d.d. O., P. D. M. 16. kolovoza 2007. zaključio Ugovora o
kreditu uz valutnu klauzulu broj 21043790/07, kojim mu je odobren kredit u svoti od

2.500.000,00 kn u protuvrijednosti Chf po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita.
Kredit je odobren na rok korištenja od 7 godina i vraća se u jednakim godišnjim ratama u
kunskoj protuvrijednosti ugovorene valute, uz kamatnu stopu od 4,50% godišnje. Ugovoreno
je kako se kredit odobrava za reprogram postojećih obveza u banci te dovršetak izgradnje
poslovne građevine. Nije niti sporno kako je tužitelj u cijelosti otplatio glavnicu i kamate po
ovom kreditu.

Međutim, sporno je može li se predmetni Ugovor smatrati ugovorom o potrošačkom
kreditiranju, odnosno mogu li se u konkretnom slučaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti
potrošača odnosno je li riječ o ništetnim odredbama Ugovora u smislu odredbi Zakona o
obveznim odnosima.

Predmetni Ugovor je sklopljen u kolovozu 2007., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti
potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07). Odredbom članka 3. stavak 1. toga Zakona
definirano je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan
svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

U konkretno slučaju tužitelj prigodom sklapanja Ugovora nije pristupio kao potrošač
već je isti sklopio kao obrtnik za potrebe obrta, a kako to proizlazi iz samog Ugovora i iskaza
tužitelja da je kredit korišten za zatvaranje ranijih obveza obrta i za dovršenje izgradnje
poslovnog prostora.

Imajući navedeno u vidu, kao i stav Suda EU izraženom u predmetu C-630/17, sud je
utvrdio kako u konkretnom slučaju nije riječ o potrošačkom ugovoru i da se stoga tužitelj ne
može pozivati na stavove iz odluka sudova po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač, odnosno da
se ne može pozivati kako su u Ugovoru sadržane nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj
klauzuli i kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su dovele do
neravnoteže ugovornih strana.

Tužitelj tužbu temelju na činjenici da je Ugovor ništetan, odnosno kako su ništene odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

Niti ove tvrdnje tužitelja nisu osnovane. Naime, odredbom članka 22. stavak 1. ZOO-
a, izrijekom je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, pri čemu se novčana svota izražava u
domaćoj valuti, ali se istovremeno ugovara i njena promjena sukladno primjeni tečaja
određene strane valute. U konkretnom slučaju nije sporno kako je ugovoren i odobren kredit
u svoti od 2.500.000,00 kn u protuvrijednosti Chf po srednjem tečaju HNB na dan korištenja
kredita.

Stoga se tvrdnja tužitelja kako je riječ o ništetnoj odredbi Ugovora glede ugovorene
valutne klauzule ukazuje neosnovana, a imajući pri tome u vidu kako tužitelj nije dokazao da
je takvo ugovaranje suprotno odredbi članka 322. stavak 1. ZOO-a, odnosno da je suprotno
Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva.

5

Poslovni broj 10 P-314/2020-8

Nije niti osnovana tvrdnja o ništetnoj odredbe Ugovora kojom je ugovorena kamatna
stopa na kredit. Naime, ugovorom o kredit, u smislu odredbe članka 1021. ZOO-a, banka se
obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na
određeno vrijeme ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a
korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme
i na način kako je ugovoreno.

Dakle tužitelj je za odobreni kredit imao obvezu platiti kamate. Tražbina plaćanja
kamata predstavlja periodičnu tražbinu, a riječ je o ugovornim kamatama na koje se
primjenjuje odredba članka 26. ZOO-a.

Prema navedenoj odredbi bitno obilježje ugovornih kamata sastoji se u tome što je
visina kamatne stope vezana uz stopu zateznih kamata, pa se stoga stopa zatezne kamate
pojavljuje kao determinanta najviše stope ugovorne kamate. Stoga stopa ugovorne kamate ne
mora biti niti ugovorena, jer članak 26. stavak 3. ZOO-a sadrži rješenje za takav slučaj. U
slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope, najviša dopuštena stopa određuje se prema
stopi zatezne kamate na dan promjene kamatne stope.

U konkretnom slučaju, tužitelj nije dokazao da je kamatna stopa koju je primijenio
tuženik bila viša od dopuštenih kamatnih stopa, pa da bi se morala primijeniti odredba članka

26. stavak 4. ZOO-a.

Kako se tužitelj potpuno neosnovano poziva na utvrđenja iz odluka po tužbi Udruge
Potrošač, jer Ugovor nije sklopio kao potrošač, već kao obrtnik i za potrebe obrta, te kako nije
dokazao da bi klauzula o valutnoj klauzuli bila ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1.
ZOO-a, odnosno da je suprotna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, niti je
dokazao da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa suprotna odredbi članka 26. ZOO-a, to je
sud utvrdio kako tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništenosti određenih odredaba Ugovora nije
osnovan.

Budući da tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti nije osnovan, to sud nije niti
provodio vještačenje radi utvrđivanja točnog iznosa novčane svote koju bi tuženik po tvrdnji
tužitelja trebao vratiti.

Cijeneći sve izvedene dokaze, te imajući u vidu pravila o teretu dokazivanje, sud je
utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnova pa ga je valjalo dobiti u cijelosti.

Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).
Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103,14, 118/14 i 107/15, dalje: Ot) i Uredbe o
sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 53/19).

Tuženiku su priznati troškovi za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn, te
zastupanje na ročištu od 8. prosinca 2020. u iznosu od 1.000,00 kn, sve uvećano za
pripadajući PDV u iznosu od 500,00 kn odnosno ukupan parnični trošak u iznosu od 2.500,00
kn.

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 26. veljače 2020. i od 27. listopada 2020. u iznosu od po 1.000,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 500,00 kn, jer to po

6

Poslovni broj 10 P-314/2020-8

svom sadržaju nisu bili nužno potrebni podnesci, jer tuženik u njima ponavlja sve što je već
rekao u odgovoru na tužbu. Cijeneći koji su troškovi bili nužno potrebni za vođenje ovoga
spora, sud j tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn, odbio
kao neosnovan.

Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 5. siječnja 2021.

Zapisničar S u d a c

Zvjezdana Kovačić mr. sc. MIRJANA BARAN

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.

Broj zapisa: eb2f5-614a3

Kontrolni broj: 0ae88-816c2-3e1d6

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MIRJANA BARAN, L=OSIJEK, O=TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.