-   -              Poslovni broj: 3 UsImio-242/20-7

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić, uz sudjelovanje Ljiljane Lijić zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Z. Ž. pok. L., iz P., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne  sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. l, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, odlučujući o tužbi tužitelja od 6. svibnja 2020., izvanraspravno 5. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-561-01/20-01/126, URBROJ: 512M-0201-20-2 od 06. travnja 2020., kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem Ministarstva obrane, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-561-01/20-01/126, URBROJ: 512M-0201-20-2 od 06. travnja 2020., odbijena je žalba Z. Ž. rođenog ..., ovdje tužitelja, podnesena protiv Rješenja Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane S., KLASA:UP/I-561-01/18-01/865, URBROJ: 512M2-6501-20-4 od 08. veljače  2020. godine.

Citiranim prvostupanjskim rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane S., KLASA: UP/I-561-01/18-01/865, URBROJ: 512M2-6501-20-4 od 08. veljače  2020. godine, odbijen je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnik naoružanog odreda Narodne zaštite MZ „P.“  P. u razdoblju od 02.05.1991. do 18.09.1991. godine.

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava u  bitnom navodeći da je bio pripadnik naoružanog odreda N. z. MZ „P.“ iz P. u razdoblju od 02. svibnja 1991. do 18. rujna 1991. kada je u P. prije dolaska policije osnovan križni stožer na čijem je čelu bio predsjednik stožera D. K. koji je nabavio određeni broj pušaka koje je podijelio po zaseocima gdje je osobno odredio pojedince koji  će biti zaduženi za to oružje. Da oružja nije bilo dovoljno za sve nego samo za određeni broj ljudi koji su bili nositelji pojedinih punktova gdje su se organizirale straže, a kad je došla policija u P., da je ona onda zauzela pojedine punktove, dok da su preostali punktovi ostali i dalje pod nadzorom mještana, odnosno pripadnika naoružanog odreda N. z.e pri čemu da je tužitelj bio osobno na punktu za koji je bio zadužen D. P. (M.) koji je dobio pušku od D. K.. Stoga, da je puška uvijek bila na stražarskom mjestu, a stražari su se mijenjali, a među njima i tužitelj.

Dakle, da je tužitelj proveo ne samo više dana na straži na odgovarajućem punktu već da je uz to i osobno sudjelovao u izgradnji bunkera na brdu „G.“, kao i u akciji ukopavanja te u oružanom djelovanju u obrani P., jer da se svakodnevno pucalo po P. od strane neprijateljskih snaga, a na što da su tužitelj i ostali također uzvraćali vatrom i odbijali neprijateljsku vojsku i paravojsku nekadašnje tzv. „R. s. k.“ koja je pod svaku cijenu nastojala osvojiti P. i pravac preko P. do B. i na taj način presjeći Republiku Hrvatsku, odnosno sjeverni i južni dio Dalmacije.

Ističe da je istina da mnogi pripadnici naoružanih odreda N. z. P. nisu bili formalno – pravno evidentirani kao pripadnici policije, odnosno kao hrvatski branitelji, pa tako ni tužitelj, iako da su to stvarno bili, te da je općepoznato da su bili naoružani u P. i pružali otpor agresoru pri čemu da su svakodnevno bili životno ugroženi, kako policajci, tako i oni kao pripadnici naoružanog odredba MZ „P.“, njihove obitelji i njihova imovina. Da se sve to obavljalo i odvijalo u potpunom okruženju sela naseljenih dijelom pobunjene srpske nacionalne manjine, te da su svakodnevno bili izloženi, a među njima i tužitelj i njegova obitelj, neprijateljskoj pucnjavi iz pješačkog i ostalog teškog naoružanja na koje su morali uzvraćati  i braniti i sebe i svoje selo.

Kao dokaz na navedene tvrdnje predlaže izvršiti uvid u iskaze u postupku saslušanih svjedoka M. P. i D. P..

Tužitelj u tužbi citira odredbu čl. 3. st. l. toč.c) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata  i članovima njihovih obitelji,  kojom je propisano da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata i osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske, pripadnik naoružanih odreda narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenju vojnog roka kao je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. god., te navodi da pravilnom interpretacijom citirane zakonske odredbe i pravilnom ocjenom predloženih dokaza, kao i općepoznatim činjenicama u P., a i šire, nema nikakve dvojbe da je tužitelj bio pripadnikom naoružanog odreda N. z. MZ „P.“ iz P. u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 25. listopada 1991., nakon čega da je bio mobiliziran te da je na taj način organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti, odnosno u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

Kao dokaz predlaže izvršiti uvid u poziv na službu u oružane snage Republike Hrvatske.

Slijedom navedenog, predlaže da Sud donese presudu kojom će uvažiti tužbu te poništiti osporavano rješenje Ministarstva obrane Zagreb, Glavnog tajništva službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II-561-01/20-01/126, Urbroj: 512M-0201-20-2 od 06. travnja 2020.

Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 14. kolovoza 2020. osporilo je tužbene navode tužitelja, navodeći da je postupak koji je prethodio pobijanom rješenju proveden sukladno pravilima Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), da su utvrđene sve činjenice koje su pravno relevantne za rješavanje konkretne upravne stvari, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo te je stoga ustrajalo u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja, predlažući da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, a koje su nesporne u ovom upravnom sporu, a kako stranke nisu izrijekom zatražile održavanje rasprave, to je primjenom odredbe članka 36. Zakona o upravnim sporovima Sud predmetni spor odlučio riješiti bez rasprave.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka, ocjenom svakog dokaza posebno te ocjenom svih dokaza zajedno, Sud je utvrdio da  tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja KLASA: UP/II-561-01/20-01/126, URBROJ: 512M-0201-20-2 od 06. travnja 2020.

Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito prvostupanjskim rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane S., KLASA:UP/I-561-01/18-01/865, URBROJ: 512M2-6501-20-4 od 08. veljače  2020. godine, odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanom odredu N. z. MZ „P.“ P. u razdoblju od 02.05.1991. do 18.09.1991. godine.

Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima N. z. MZ „P.“ P. u razdoblju od 02.05.1991. do 18.09.1991. godine u smislu odredbe čl. 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 20/10,143/12, 94/16 i 29/17, dalje ZHBDR-a).

Odredbom članka 3. stavkom 1. ZHBDR-a je propisano da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao:

a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga)

b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i

f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva  oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata iz stavka 1. ovoga članka i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema ovom Zakonu.

Stavkom 4., istog članka, je propisano da se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz ovoga članka dokazuje potvrdom ministarstva nadležnog za obranu odnosno ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.

Odredbom čl. 179. st. 1. toč. a) propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja već je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Ovo stoga što je iz podataka spisa tuženog tijela, koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, kao i iz isprava koje je tužitelj priložio uz sudski spis, iz dokaza provedenih u upravnom postupku, ocjenom svakom dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao nesporno utvrđeno da se aktivnosti koje je tužitelj kao pripadnik naoružanog odreda N. z. MZ „P.“ P. u razdoblju od 02.05.1991. do 18.09.1991. godine obavljao i u kojima je sudjelovao, ne mogu podvesti pod zakonsku definiciju propisanu odredbom čl. 3. st. 1. i st. 2. ZOHBDR-a, odnosno nije neposredno borbeno djelovao, odnosno pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj vezi s oružanim otporom.

Po ocjeni ovog Suda pravilno je postupilo prvostupanjsko upravno tijelo kada je odbilo zahtjev tužitelja za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima N. z. MZ „P.“ P. u razdoblju od 02.05.1991. do 18.09.1991. godine kao neosnovan, posebno cijeneći činjenicu da tužitelj nije sudjelovao u direktom borbenom otporu agresoru, a kako je to tužitelj i naveo u svojoj Izjavi danoj na Zapisnik od 27. studenog 2018. u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, kao i činjenicu da se aktivnosti koje je tužitelj obavljao u obrani suvereniteta RH ne mogu podvesti pod odredbe članka 3. st. 2. citiranog Zakona, slijedom čega je pravilno zaključilo da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznanje statusa hrvatskog branitelja sukladno odredbi članka 3. stavka 1. Zakona.

Valja istaći da je naprijed citiranim kogentnim zakonskim odredbama propisano i taksativno navedeno kojim kategorijama osoba se omogućuje utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te je nužno da se kumulativno utvrdi institucionalna pripadnost borbenom sektoru naoružanih odreda Narodne zaštite najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. te u tom periodu i kontinuirano  sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (čl. 3. st. t. toč. b) odnosno institucionalna pripadnost borbenom sektoru naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Dakle,  neophodno je da naprijed navedene pretpostavke budu kumulativno ispunjene, a što u konkretnoj upravnoj stvari nije slučaj, budući da iz dopisa Područnog odjela za poslove obrane Z. od 3. prosinca 2018. nespornim proizlazi da tužitelj  nije evidentiran  u bazi „…, Sudjelovanje u DR“ te da nema utvrđen status hrvatskog branitelja, a koju činjenicu ne spori ni sam tužitelj, a po ocjeni ovog Suda nije ispunjen ni drugi uvjet propisan naprijed citiranom odredbom čl. 3. stavka 2. ZOHBDR-a.

Stoga izjava tužitelja sadržana u Zapisniku o saslušanju stranke od 27. studenog 2018. u kojoj je naveo da su se aktivnosti u odredima Narodne zaštite sastojale u davanju straža uglavnom po noći, utvrđivanju položaja, kopanju rovova i drugim aktivnostima a sve po nalogu kriznog stožera općine P.; da je na raspolaganju imao AP i lovačke puške za vrijeme smjene, da je ONZ imala na raspolaganju 3 do 4 AP, da se mjesto P. nalazilo na prvoj crti obrane i da je svakodnevno bilo izloženo pucnjavi iz pješačkog i topničkog-raketnog-naoružanja, da je dana  17.09.1991. izvršen napad na P. te da su se zbog slabijeg naoružanja morali povući, a koju izjavu su potvrdili i saslušani svjedoci M. P. i D. P. u svojim izjavama koje su dali u na Zapisnik u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, u kojima su potvrdili i suglasili se s izjavom tužitelja, u svezi s već izvedenim dokazima nije, niti može biti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari obzirom na činjenicu da tužitelj nije bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u smislu članka 3. st. 1. toč. b ZOHBDR-a, odnosno najmanje 30 dana u smislu članka 3. st. 1. toč. c ZOHBDR-a, niti je sudjelovao u obrani suvereniteta RH u razdoblju i na način propisan odredbom čl. 3. st. 2. ZOHBDR-a.

Valja istaći da je tužitelj svojim radom i  angažmanom nesporno dao svoj doprinos u obrani suvereniteta RH, međutim opisanim djelovanjima nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke čije ispunjenje zakon kumulativno propisuje.

Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja po ocijeni ovog Suda, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, nisu povrijeđena pravila postupka niti je pogrešno primijenjen pravni propis, a tužitelj tužbenim navodima nije osporio zakonitost ni pravilnost osporavanog rješenja, slijedom čega nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja.

              Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14 i 629/17), odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 5. siječnja 2021.

 

 

                                                                                                                 S U D A C

 

     Leandra Mojtić, v. r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić