- 1 -              Rev 2777/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2777/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice A. C. (OIB ...), i II. tužitelja F. C. (OIB: ...), oboje iz N., koje zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz Č., protiv tuženika Grada Krka, K., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnicima Ž. B., J. T. K. i M. T., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. B., J. T. K. i M. T. iz K., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2616/2013-4 od 3. svibnja 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Krku posl. br. P-19/2012 od 3. siječnja 2013., u sjednici održanoj 5. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.   Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Tužiteljima se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Utvrđuje se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Krku određena rješenjem od 28. svibnja 2008. godine, broj Ovr-170/08, ovrhovoditelja Grada Krka protiv ovršenika A. C. i F. C. iz N., ..., radi naplate komunalnog doprinosa određenog rješenjem Upravnog odjela za komunalni sustav Grada Krka od 11. 12. 2001., Klasa: ..., Ur. broj: ...

 

Tuženik Grad Krk dužan je tužiteljima naknaditi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

II. Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.312,50 kuna (slovima: pettisućatristodvanaestkunaipedesetlipa).

 

III. U preostalom dijelu, zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka do iznosa od 7.812,50 kn, odbija se kao neosnovan.“.

 

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„1. Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačuje presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-19/2012 od 3. siječnja 2013. godine u točkama I. i II. i sudi:

 

Utvrđuje se da je nedopuštena ovrha u predmetu Općinskog suda u Krku određena rješenjem od 28. svibnja 2008. godine broj Ovr-170/08 ovrhovoditelja Grada Krka protiv ovršenika A. C. i F. C. iz N., ..., radi naplate komunalnog doprinosa određenog rješenjem Upravnog odjela za komunalni sustav Grada Krka od 11. prosinca 2001. godine, Klasa: ..., Ur. broj: ...

 

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.745,00 kn u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn odbija kao neosnovan.“.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (kao redovnu), ali i kao izvanrednu reviziju - pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da revizijski sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu „na ponovno suđenje“.

 

U odgovoru na reviziju tužitelji osporavaju revizijske navode te predlažu „odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu uz dosudu troškova revizijskog postupka tužiteljima“.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

U konkretnom slučaju nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili o sporu radi utvrđenja postojanja radnog odnosa - već o sporu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pa time revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a nije dopuštena.

 

Nadalje, drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbi čl. 373.a niti čl. 373.b ZPP-a, već na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, a što je jasno vidljivo i iz cjelokupnog sadržaja drugostupanjske presude:

 

- osim iz pozivanja u osporenoj presudi samo na potonju zakonsku odredbu, kao osnovu za njezino donošenje,

 

- budući da je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio samo na temelju činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu (preinačenjem prvostupanjske presude) - a što revident niti ne osporava.

 

Po tome je za zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene niti pretpostavke za podnošenje tzv. redovne revizije propisane odredbama čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

Pitanje dopuštenosti prijeporne revizije valja sagledati i po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, prema kojoj je revizija dopuštena samo ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a, ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva, a ne prema njihovom zbroju.

 

Valja ukazati da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj kumulaciji - dva tužitelja, pa se vrijednost predmeta spora (naznačena u tužbi na 236.812,80 kn) u smislu navedene odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a dijeli s brojem tužitelja, dakle s dva, tako da vrijednost predmeta spora u odnosu na svakog pojedinog tužitelja iznosi 118.406,40 kn.

 

Sukladno prethodno navedenom, kako vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev svakog tužitelja pojedinačno ne prelazi vrijednost mjerodavnu za dopuštenost revizije (200.000,00 kn), to po tuženiku podnesena revizija nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju (prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a).

 

U takvoj situaciji revizijski sud povodom takve (nedopuštene) redovne revizije nema ovlasti ispitivati je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i je li materijalno pravo u predmetu pravilno primijenjeno.

 

Stranke mogu u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) i ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja za utvrđenjem da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Krku od 28. svibnja 2008., posl. br. Ovr-170/08 ovrhovoditelja Grada Krka (ovdje tuženika) protiv ovršenika A. C. i F. C. (ovdje tužitelja), a radi naplate komunalnog doprinosa - određenog rješenjem Upravnog odjela za komunalni sustav Grada Krka.

 

Tuženik je reviziju podnio i na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj postavio pitanja:

 

1/ „Da li se u ovršnom postupku mogu primjenjivati upravno - pravni materijalni propisi?“,

 

2/ „Da li nakon donošenja rješenja o ovrsi teku rokovi zastare iz upravnog postupka?“,

 

3/ „Da li ovrha određena rješenjem o ovrsi koja je u trenutku donošenja rješenja o ovrsi bila dopuštena može naknadno postati nedopuštena?“,

 

4/ „Da li sud može prihvatiti prigovor zastare ukoliko bi zastara nastupila nakon donošenja rješenja o ovrsi?“,

 

5/ „Da li stranka mora snositi štetu (te još nadoknađivati troškove postupka) zbog dugotrajnog sudovanja (zbog kojeg je nastupila zastara) koje nije bilo krivnjom stranke“?

 

te pritom (obrazlažući razloge važnosti tih pitanja) naveo da su prva „četiri pitanja od izuzetne važnosti za jedinstvenu primjenu prava i pravnu sigurnost jer postoji više odluka kojima sudovi vezano za ovo izražavaju različita stajališta“, te da je peto „pitanje bitno radi zaštite stranaka pred sudovima obzirom da sudski postupci nisu brzi a ponekad je spora pravda jednaka nepravdi“ - ukazujući na odluke Županijskog suda u Osijeku i Županijskog sud u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru u kojima (da) se isti pozivaju na „zastarne rokove Zakona o obveznim odnosima“, te Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-712/12 od 2. travnja 2014. navodeći da „u gotovo identičnom predmetu“ (taj) sud „nije utvrdio da bi nastupila zastara“.

 

Reviziju tuženika valja razmotriti u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, kako to iz njih proizlazi, postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, sve s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno (ovdje odlučno) za odluku o konkretnom sporu - ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Takav se pristup zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju ili promijeni sudske prakse.

 

Drugostupanjski sud je (preinačenjem prvostupanjske presude) prihvatio tužbeni zahtjev uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je „u odnosu na sporno pravno pitanje da li je nastupila zastara prava na naplatu predmetnog potraživanja tuženika ovaj sud stajališta da u konkretnom slučaju se ne primjenjuje odredba o zastari od pet godina na koju se poziva prvostupanjski sud i to čl. 92. OPZ-a ("Narodne novine" 127/10, 86/01, 150/02, 147/08 i 18/11; dalje OPZ)“,

 

- da je „u odredbi čl. 32. st. 7. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 153/09, 49/11, 84/11 i 90/11; dalje ZKG) propisano da izvršenje rješenja o komunalnom doprinosu je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave tj. nadležnog upravnog tijela koje izvršenje provodi u skladu sa propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak odnosno dobit“,

 

- da „prema odredbi čl. 2. OPZ-a oblici javnih davanja jesu porezi, carine, pristojbe i doprinosi“,

 

- da „slijedom citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je komunalni doprinos javno davanje kojeg je obveznik plaćanja komunalnog doprinosa dužan plaćati jedinici lokalne samouprave“,

 

- da „stoga u predmetnoj parnici radi proglašenja nedopustivosti ovrhe pokrenutoj povodom prigovora zastare za donošenje odluke o postojanju potraživanja tuženika primjenjuju se rokovi specijalnog zakona, konkretno OPZ-a koji je vrijedio u vrijeme donošenja rješenja tuženika od 8. srpnja 2002. godine kojim je tužiteljima kao obveznicima plaćanja komunalnog doprinosa utvrđena visina komunalnog doprinosa“,

 

- da je „odredbom čl. 90. st. 4. tog zakona propisan relativan rok zastare od tri godine računajući od dana kad je zastara počela teći, dok je odredbom čl. 92. propisana apsolutna zastara koja nastupa za šest godina računajući kad je zastara počela prvi put teći“,

 

- da se „prekid zastare propisan odredbom čl. 90. OPZ-a odnosi samo na relativnu zastaru iz čl. 91. OPZ-a te ne utječe na tijek apsolutne zastare iz čl. 92. OPZ-a“,

 

- da „stoga kako je predmetno rješenje na temelju kojeg je tuženik pokrenuo ovršni postupak postalo ovršno 10. lipnja 2003. godine proizlazi da je istekom šest godina, dakle 1. siječnja 2010. godine nastupila apsolutna zastara prava na naplatu predmetnog potraživanja prije nego li je u ovom postupku zaključena glavna rasprava dana 3. siječnja 2013. godine“.

 

U odnosu na prvo i drugo u reviziji istaknuto pitanje, onako kako su formulirana (uopćeno: neovisno od vrste tražbine), i to: mogu li se u ovršnom postupku „primjenjivati upravno - pravni materijalni propisi“, odnosno teku li nakon donošenja rješenja o ovrsi „rokovi zastare iz upravnog postupka“ tj. prema odredbama Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 127/10, 86/01, 150/02, 147/08 i 18/11), revizijski sud ukazuje da je u više svojih odluka, pa tako i u odlukama posl. br. Rev 9/17-2 od 11. srpnja 2017. i posl. br. Rev 17/15-2 od 11. srpnja 2017.,  već izrazio (sljedeće) shvaćanje:

 

„...odlučujući o pitanju je li nastupila zastara tražbina iz ovršne isprave - rješenja...koje je donio ovrhovoditelj u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja, sud je trebao prvenstveno primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 - dalje: OPZ-a), odnosno odredbe čl. 94., 95. i 96. OPZ-a kojima je uređeno pitanje porezne zastare, a tek podredno, ako odredbama OPZ nije uređeno drugačije, odredbe ZOO (čl. 94. st. 12. OPZ).

 

Sukladno tome za zaključiti je da je drugostupanjski sud ovdje pogrešno primijenio odredbe čl. 233. st. 2. ZOO-a (odnosno ZOUP-a)“,

 

pa navedena pitanja (onako kako su postavljena) nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda ne temelji se na shvaćanju koje bi bilo u suprotnosti s izloženim shvaćanjem revizijskog suda.

 

U odnosu na ostala u reviziji postavljena pitanja revizijski sud primjećuje da ona nisu u vezi sa razlozima istaknutim po revidentu kao onima koje drži važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, postavljenim pitanjima problematizira se može li nastupiti zastara „nakon donošenja rješenja o ovrsi“, odnosno može li se ovrha utvrditi „nedopuštenom“ tijekom „dugotrajnog sudovanja“, dok se u istaknutim razlozima važnosti - u priloženim odlukama Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru posl. br. Gžovr-5345/13-2 od 9. listopada 2013., Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-4217/13-2 od 29. listopada 2013. i Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-4227/13-2 od 7. studenoga 2013. uopće ne problematiziraju navedena pitanja - već isključivo (suprotno navedenom shvaćanju revizijskog suda) da se na istaknuti prigovor zastare potraživanja primjenjuje odredba čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08).

 

Konačno valja ukazati da se niti u odluci Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-712/12 od 2. travnja 2014. ne problematiziraju navedena pitanja, već se samo zaključuje: „Navedeni žalbeni navodi ovršenika sadržajno predstavljaju žalbeni razlog iz odredbe čl. 46. st. 1. toč. 11. OZ-a odnosno da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. O tom žalbenom razlogu, sukladno odredbi članka 48. OZ-a, odlučuje prvostupanjski sud, što je potrebno imati u vidu u nastavku postupka“.

 

Od toga polazeći (dakle: jer u odlukama drugostupanjskih sudova na koje se revident u reviziji poziva nije zauzeto shvaćanje može li (ili ne) nastupiti zastara „nakon donošenja rješenja o ovrsi“, odnosno može li se (ili ne) ovrha utvrditi „nedopuštenom“ tijekom „dugotrajnog sudovanja“), ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije (u odnosu na ta u reviziji postavljena pitanja) za prihvatiti da ona u svezi (tih) postavljenih pitanja (a od značaja za ovaj postupak) ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu su (ta) pitanja postavljena u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom, odnosno zašto bi ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - ili zašto bi u odnosu na ta pitanja uopće i trebalo očekivati neujednačenu ili nesigurnu praksu.

 

Slijedom toga:

 

- po revidentu naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (toliko da bi trebalo ispunjavati svrhu izvanredne revizije: usuglašavati shvaćanja u svezi s kojima su pitanja postavljena),

 

- podnesena revizija (time) ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.

 

Revidentu je ovdje tek za ukazati da revizijski sud:

 

- osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revident obrazlaže (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose."), pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi u reviziji postavljenih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da time pogoduje jednoj stranki.

 

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a).

 

Tužiteljima nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 5. siječnja 2021.