- 1 -              Rev 3341/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3341/2019-3

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz P., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu T. B. i M. M. B. u P., protiv tuženika L. društvo Z., P., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. K. i N. Š. u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-681/18-2 od 14. ožujka 2019., ispravljenom rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-681/18-6 od 13. ožujka 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo broj Pn-577/15-62 od 13. prosinca 2017., u sjednici održanoj 5. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku isplatiti naknadu štete tužitelju u ukupnom iznosu od 20.458,32 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (toč. I.). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 9.375,00 kuna (toč. II.).

 

Presudom suda drugog stupnja djelomično je prihvaćena žalba tužitelja te je preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu toč. I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 13.349,60 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u toč. II. izreke na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.349,60 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 13. prosinca 2017. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.574,00 kuna, dok je odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.785,70 kuna.(toč. I.). Ujedno je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.108,72 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 13.349,60 kuna počev od 30. lipnja 2015. do 12. prosinca 2017. (toč. II.). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.701,05 kuna, dok je preostali dio zahtjeva naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 916,45 kuna odbijen (toč. III.).

 

Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, tuženik je pravodobno podnio reviziju prema čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijani dio odluke ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, podredno pobijanu presudu preinačiti u skladu s revizijskim navodima.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže istu odbiti kao neosnovanu, time da isti traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju sud drugoga stupnja je pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373. a ZPP, radi čega je u ovom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale od divljači (ptice šojke) na poljoprivrednim kulturama (voćkama) u vlasništvu tužitelja.

 

Prvostupanjski sud utvrdio je da je predmetna šteta nastala 2015. u voćnjaku tužitelja u kojem je tužitelj poduzeo mjere koje mogu pomoći u sprečavanju štete od ptice šojke, poput strašila s bijelim vrpcama, električni plašljivci za ptice i nekoliko lebdećih balona punjenih helijem, dok je tuženik u navedenoj godini ostvario 49% od planiranog odstrela ptice šojke. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je zaključio da se tužitelj sukladno odredbi čl. 80. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16 i 62/17 - dalje: ZOL) mogao obratiti nadležnom upravnom tijelu i zahtijevati od njih provođenje mjera, a što tužitelj nije učinio, radi čega nije poduzeo sve mjere za sprječavanje štete koje je po ZOL bio dužan poduzeti.

 

Odlučujući povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP. Naime, drugostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj ispunio sve obveze koje je bio dužan prema tuženiku u smislu odredba čl. 79. ZOL, dok je tuženik postupio djelomično u okviru odredbe čl. 75. i čl. 76. ZOL, obzirom je u okviru plana za poduzimanje sredstva za sprečavanje štete za 2015. odstrijelio 49% od planiranog odstrela, što znači da nije ispunio obvezu za 100%.

 

Nadalje drugostupanjski sud smatra da utvrđenje da se tužitelj mogao obratiti nadležnom upravnom tijelu ne oslobađa tuženika od odgovornosti za štetu u okviru odredbe čl. 83. ZOL, jer proizlazi da je šteta u voćnjaku počinjena od divljači konkretno ptice šojke, a tužitelj kao oštećenik je poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači koje je u smislu ZOL bio obvezan poduzeti. Nadalje drugostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev u iznosu od 13.349,60 kuna, obzirom je utvrdio da je u navedenom iznosu tužitelj pretrpio štetu na voćkama.

 

Odluku drugostupanjskog suda ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

 

Iz sadržaja tuženikove revizije proizlazi da je reviziju podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP, te relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP.

 

Suprotno navodima revizije tuženika sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Također nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st.2. toč. 6. ZPP, jer je tuženiku omogućeno raspravljanje u postupku.

 

Iz sadržaja tuženikove revizije proizlazi da je reviziju podnio i zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP. Sama ocjena dokaza provedena po nižestupanjskom sudu, a posebice ocjena iskaza svjedoka izvršena je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, pri čemu je drugostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge na temelju kojih dokaza je utvrdio činjenice relevantne za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu. Stoga nije osnovan revizijski razlog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Kod toga je potrebno napomenuti da je revizija tuženika u pretežnom dijelu izjavljena u biti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer tuženik analizira provedeni dokazni postupak i iznosi svoje zaključke i viđenje o odlučnim činjenicama. Međutim, revizija se ne može izjaviti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom na odredbu čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Sukladno odredbi čl. 83. st.1. ZOL za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran je lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovog Zakona bio obvezan poduzeti. Prema st. 2. istog članka smatra se da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta, ako lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokaže protivno, dok prema st. 3. za štetu koju počini divljač koja u lovištu stalno ne živi, odgovoran je lovoovlaštenik lovišta u kojem je šteta počinjena, ali ima pravo na odstrjel divljači.

 

Prema pak odredbi čl. 75. do 78. ZOL obveza je prvenstveno ovlaštenika prava lova da na svom lovištu poduzima mjere radi sprečavanja štete od divljači, no zakon propisuje i obvezu oštećenika, tj. korisnika zemljišta da aktivno poduzima propisane mjere za sprečavanje štete (čl. 79. ZOL).

 

Pošavši od utvrđenja da je tužitelj ispunio svoje obveze iz čl. 79. ZOL, a nasuprot tome da tuženik nije ispunio svoje obveze iz 75. i 76. ZOL , drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim. Pri tome ovaj sud u cijelosti prihvaća pravilnim zaključak drugostupanjskog suda o odgovornosti tuženika za naknadu štete tužitelju.

 

Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

Zagreb, 5. siječnja 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.