- 1 -              Rev 1518/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1518/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1817/14-2 od 15. prosinca 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-142/13 od 12. svibnja 2014., u sjednici održanoj 5. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1817/14-2 od 15. prosinca 2015. i presuda Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-142/13 od 12. svibnja 2014. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

 

Utvrđuje se da je tužitelj D. L. (OIB …) stekao pravo vlasništva dijela č.zem. 1123/1 zk.ul. 810 k.o. I. G., površine 5682 m2, prikazanog u skici izmjere stalnog sudskog vještaka I. M., ing. geod. od 26. veljače 2014.g. i označenog slovima A, B, C, D, E, F, G, H, A, koja skica je sastavni dio ove presude.''

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn.“

 

Presudom drugostupanjskog suda suđeno je:

 

„Odbija se žalba tužitelja D. L. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Benkovcu, poslovni broj P-142/13 od 12. svibnja 2014. godine.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno da se drugostupanjska presuda preinači.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva dijela k.č. 1123/1 k.o. I. G. površine 5682 m2 koja površina je u skici sudskog vještaka od 26. veljače 2014. označene slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

 

- da je u zemljišnim knjigama k.č. 1123/1 k.o. I. G. rješenjem broj Z-401/65 upisana kao društveno vlasništvo, a rješenjem Z-560/02 kao vlasnik upisana Republika Hrvatska;

- da u evidenciji katastra u PL 164 k.o. I. G. kao posjed tužitelja nije naveden dio utužene nekretnine;

- da je sudski vještak u svom nalazu utvrdio da je u katastarskoj evidenciji kao posjed sporne nekretnine upisan na ime K. L. i M. L. svako po 250 m2, a u preostaloj površini tuženica Republika Hrvatska;

- da je očevidom utvrđeno da se radi o komadu zemlje nepravilnog oblika u pravcu jug-sjever koji je malim dijelom ograđen suhozidom do jugoistočne strane, a u preostalom dijelu su vidljivi drveni kolci za koje je tužitelj naveo da predstavljaju među, a koji dio nekretnine se nalazi u neposrednoj blizini starih razrušenih kuća za koje tužitelj tvrdi da su vlasništvo njegove obitelji;

- da je svjedok D. A. star … godine potvrdio da je tužiteljeva obitelj isključivo koristila i posjedovala spornu nekretninu za ispašu ovaca, peradi, odlaganje drva i stajskog gnojiva, te da je kod tužiteljevog oca U. prije rođenja tužitelja radio na nadnicu, dok njegovog djeda Petra nije poznavao jer je umro ranije, ali je čuo da su se on i njegovi preci naselili na taj dio prije 150 godina a možda i više;

- da je svjedokinja P. L. stara … godina navela da se u K. udala prije više od 60 godina, da je sporni komad zemlje koristio otac tužitelja sa obitelji za ispašu ovaca i peradi, da je dio bio obrađen negdje zidom, a negdje dračom, što je danas propalo većim dijelom jer se ne održava, a da je čula kako je taj dio zemlje prije koristio i djed tužitelja i njegovi preci koji su se tu naselili prije 200 godina.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev na temelju shvaćanja da tužitelj odnosno njegovi prednici pravo vlasništva utužene nekretnine nisu mogli steći dosjelošću sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12 - dalje: ZVDSP) i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80, 36/90 - „Narodne novine“, broj: 53/91, 91/96 - dalje: ZOVO), radi čega je tužitelj trebao dokazati samostalan i pošten posjed svojih pravnih predaka u razdoblju od najmanje 40 godina prije 6. travnja 1941. sukladno ranije važećim propisima tj. paragrafu 1472. Općeg građanskog zakonika (- dalje: OGZ). Pri tome sudovi nisu prihvatili iskaze saslušanih svjedoka u pogledu posjeda sporne nekretnine od strane prednika tužitelja u razdoblju najmanje 40 godina prije 7. travnja 1941., uz obrazloženje da svjedoci nisu iskazivali iz osobnog saznanja, a takvi iskazi nisu poduprijeti niti materijalnim dokazima. Stoga su sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao da su tužiteljevi preci stekli vlasništvo dosjelošću temeljem pravnih pravila OGZ-a.

 

U odlukama ovog suda poslovni broj Rev-1480/16 od 5. studenog 2019., Rev-2771/13 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., izraženo je sljedeće shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Naime, člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Dana 17. studenoga 1999. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske), a to je:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

Kako iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991. sud će u nastavku postupka ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Jakeljić protiv Hrvatske (presuda od 28. lipnja 2016. br. 22768/12) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, u konkretnom slučaju da li su ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o izraženom shvaćanju u ovoj odluci.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 5. siječnja 2021.