- 1 -              Rev 2621/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2621/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I. K. iz N., OIB: … i 2. R. B. iz S., OIB: …, koje zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika P. Z. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva M., B. i P., sa sjedištem u S., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž - 322/16 od 14. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P - 8241/15 od 22. listopada 2015., u sjednici održanoj 5. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je „Ugovor o kreditu od 26. 11. 1998. g. potvrđen od strane javnog bilježnika I. R. iz S. pod br. OU – 906/98-1 od 27. 11. 1998. godine bez učinka prema tužiteljima, pa tuženik temeljem tog Ugovora nije ovlašten tražiti ovrhu na bilo kojoj imovini tužitelja.“ Odlukom o troškovima postupka obvezani su tužitelji naknaditi tuženiku 56.725,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno istu ukine.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a jer nižestupanjska odluka sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osim toga, ne postoji ni proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i iskazima danim u postupku i samih tih isprava. Suprotno tvrdnji tužitelja, pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Valja pritom reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenata, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude odgovorio na sve navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidenti ukazuju u reviziji.

 

Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskog suda, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je Ugovor o kreditu od 26. 11. 1998. godine, potvrđen od strane javnog bilježnika I. R. iz S. pod br. OU – 906/98-1 od 27. 11. 1998. godine, bez učinka prema tužiteljima, zbog čega tuženik temeljem tog Ugovora nije ovlašten tražiti ovrhu na imovini tužitelja.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja na činjeničnim utvrđenjima: - da je 26. studenog 1998. sklopljen Ugovor o kreditu između J. K. O. i tuženika, kojim ugovorom je usuglašeno i osnivanje založnog prava na nekretnini u vlasništvu M. S. (sada V.), provedba kojeg založnog prava je i zatražena od strane tuženika pred zemljišnoknjižnim sudom, - da su tužitelji uz I. B. solidarni dužnici s dužnikom J. K. O. u navedenom Ugovoru, pri čemu su ovaj ugovor potpisale i treće osobe kao solidarni jamci, - da između stranaka nije došlo do naknadnog sporazuma po kojem se neće vršiti naplata tuženikove tražbine, koja inače nije u cijelosti plaćena, jer korisnica kredita nije plaćala ugovorene rate, - da je naknadno korisnica kredita J. K. O. uz sudjelovanje založnog dužnika s tuženikom kao založnim vjerovnikom sklopila sporazum prema kojem se tuženik obvezuje izvršiti zamjenu predmeta založnog prava na način da se umjesto založene nekretnine založno pravo osnuje nad stanom kojeg su naknadno kupili J. K. O. i T. K. O., a navedeni stan su prodali trećoj osobi M. S., - da je tuženik radi namirenja tražbine podnio hipotekarnu tužbu protiv tuženice M. S., - da je pred Općinskim sudom u Splitu pravomoćno okončan parnični postupak koji se vodio pod br. Pi – 414/13 u pravnoj stvari tužitelja iz ove parnice i trećih osoba protiv tuženice iz ove parnice presudom od 18. lipnja 2013. prema kojoj je odbijen zahtjev tužitelja „...na utvrđenje da tužitelji nemaju nikakvih obveza prema tuženoj temeljem Ugovora o kreditu od 26. 11. 1998. godine ovjerenog kod javnog bilježnika iz S. I. R. pod br. OU – 906/98 od 27. 11. 1998. godine, na zabranu tuženoj svake daljnje naplate od tužitelja....“ temeljem predmetnog ugovora, - da je pred istim sudom u odnosu prema tuženiku u ovoj parnici pravomoćno odbijen i zahtjev M. Š. protiv J. i T. K. O., te P. Z. na utvrđenje da ne postoji založno pravo u korist P. Z. na dijelu (104/9441) čest. zem. 1830/05 koji je povezan sa cjelinom stana na III. katu, jug, oznake C20, površine 104,10 m2, upisan u vlastovnici uloška pod br. 1/176 kojim je osigurana tražbina tuženika prema J. i T. K. O. iz U. o zajmu u iznosu od 200.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna s nuzgredicama, te - da s trenutkom sklapanja Ugovora o kreditu od 26. studenog 1998. nisu postojali razlozi prema kojima bi ovaj ugovor bio ništetan.

 

Kako revidenti dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporavaju i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenata kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

Temeljem prethodno navedenog utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja. To iz razloga što je tražbina između stranaka utvrđena Ugovorom o kreditu od 26. 11. 1998., koji Ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika I. R. iz S. pod br. OU – 906/98-1 od 27. 11. 1998. i koju tražbinu su tužitelji dužni ispuniti već u skladu s odredbom čl. 262. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Naime, tužitelji su u ovom postupku postavili zahtjev upravo prema obvezama koje proizlaze iz sadržaja navedenog ugovora. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da ne postoje razlozi prema kojima bi ovaj Ugovor bio ništetan s trenutkom njegova sklapanja, kako cijeneći istog shodno navodima na koje se tužitelji u postupku pozivaju, tako i cijeneći pretpostavke sklapanja i sadržaj ovog Ugovora po službenoj dužnosti (čl. 109. st. 1. ZOO-a) u okviru činjeničnog osnova iznijetog u postupku, pa prema ovom istaknutom osnovu nisu neispunjene pretpostavke prema kojima bi navedeni Ugovor posljedično bio bez učinka prema tužiteljima.

 

U odnosu na primjenu odredbe čl. 1012. ZOO-a, treba reći da je pobijanom presudom ovaj činjenični navod tužitelja odbijen razlozima da „...tužitelji u ovom postupku ne tvrde da su se pokušali naplatiti od korisnika kredita J. K. O., odnosno da su se pokušali naplatiti od založnog dužnika, s obzirom na eventualne međusobne pravne odnose, te da im je tuženik onda mijenjanjem predmeta založnog prava bilo onemogućio, bilo otežao naplatu svoje tražbine.“ Naime, navedenom odredbom (čl. 1012. ZOO-a) regulirane su pretpostavke oslobođenja obveze jamca prema vjerovniku zbog gubitka osiguranja. Međutim, prema shvaćanju ovog suda (između ostalog iznijetog i u odluci na koju se pozivaju nižestupanjski sudovi br. Rev – 12/10 od 28. rujna 2011.) u smislu ove odredbe, kada je vjerovnik napustio ili se odrekao ili svojom nepozornošću izgubio prava kojim je bilo osigurano ispunjenje njegove tražbine i time onemogućio prijelaz prava na jamca, tada se opseg jamčeve odgovornosti smanjuje za onoliko kolika je bila vrijednost osigurane stvari ili prava koje je služilo za osiguranje tražbine, bez obzira na to je li to pravo nastalo prije nego što je sklopljen ugovor o jamstvu ili nakon toga. Kako prema utvrđenju nižestupanjskog suda tužitelji nisu dokazali ispunjenje navedenih pretpostavki u primjeni odredbe čl. 1012. ZOO-a, to je zahtjev tužitelja odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava i prema ovom pravnom osnovu.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 5. siječnja 2021.