- 1 -              Rev 643/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 643/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice S. M., II. tužitelja P. M., III. tužitelja G. M. i IV. tužitelja J. M., svih iz O., Republika Srbija, zastupanih po punomoćnici S. Č., odvjetnici iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-73/2017-3 od 28. kolovoza 2017. (ispravljene rješenjem posl. br. Gž-73/2017-4 od 5. veljače 2018.), kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. Pn-293/2015-33 od 24. veljače 2016., u sjednici održanoj 5. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

- u točki I. izreke, tuženica je obvezana isplatiti I. tužiteljici 132.000,00 kn te ostalim tužiteljima svakom po 90.000,00 kn, sve sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim počev od 24. veljače 2016.,

 

- u točki II. izreke, odbijeni su zahtjevi na obvezivanje tuženice isplatiti I. tužiteljici „daljnjih“ 88.000,00 kn te ostalim tužiteljima svakom po 60.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama - „kao i zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose za razdoblje od 3. rujna 2009. do 23. veljače 2016.“,

 

- u točki III. izreke, odbijeni su zahtjevi na obvezivanje tuženice isplatiti tužiteljima naknadu materijalne štete od 20.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim počev od 26. kolovoza 1995.

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku 1. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda “u pobijanom-odbijajućem dijelu“, u odluci pod točkama II. i III. izreke,

 

- u stavku 2. izreke, prihvaćena je žalba tuženice i preinačena prvostupanjska presuda “u pobijanom-dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke“ tako da je odbijen zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti I. tužiteljici 132.000,00 kn te ostalim tužiteljima svakom po 90.000,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim počev od 24. veljače 2016.,

 

- u stavku 3. izreke, tužiteljima je naloženo da na ime naknade parničnog troška isplate tuženici 87.750,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju zbog (kako drže) u postupku počinjene bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

 

Revizija tužitelja protiv odluke o trošku postupka nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenata, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti - i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pa je ona jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju revidenti ukazuju.

 

Navodi kojima revidenti dovode u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o načinu nastanka štetnog događaja - te tvrde da je „nesporno utvrđeno“ da je njihov prednik „ubijen od strane Hrvatske vojske“ odnosno od „strane hrvatskog vojnika“, „da postoje dokazi u spisu koji upućuju da se radi upravo o kaznenom dijelu ratnog zločina“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima oni iznose svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud u okviru raspravljanja o počinjenim postupovnim povredama.

 

Valja kod toga primijetiti da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što tužitelji ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog (o okolnostima u kojima je nastradao njihov prednik), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na kojeg revidenti određeno ukazuju.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjevi su tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti im utužene iznose na ime naknade štete koju trpe zbog smrti I. M., bliske osobe - supruga I. tužiteljice i oca ostalih tužitelja, koji je ubijen ... 1995. u K. Tužitelji drže da je njihov prednik ubijen kao civil od pripadnika hrvatskih oružanih snaga.

 

Kraj u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da su tužitelji za smrt svoga prednika saznali već 6. kolovoza 1995. (susjeda je tužitelje obavijestila da je ovog zatekla ubijenog u kući, a I. tužiteljica je pokrenula i postupak proglašenja njezinog supruga umrlim - ali je ovaj prihvaćen i vođen kao postupak dokazivanja smrti: tako da je u tome postupku doneseno deklaratorno rješenje kojim je utvrđeno da je I. M. „umro nasilnom smrću dana … 1995. u K.“ - pa je to rješenje postalo i pravomoćno te je na temelju takvog u maticu umrlih kao dan smrti I. M. upisan … 1995.), a najkasnije (ili u svakom slučaju) 25. lipnja 1998., pravomoćnošću rješenja o utvrđenju njihovog prednika umrlim,

 

- da su tužitelji zahtjeve za naknadu prijeporne štete i mirno rješenje spora podnijeli (u smislu odredaba čl. 186.a ZPP-a) tuženici 4. srpnja 2007., a tužbu radi naknade te štete sudu u ovome postupku (obzirom da njihovim zahtjevima za mirno rješenje spora nije udovoljeno) 3. rujna 2009.,

 

sporna je u revizijskom stupnju osnovanost prigovora tuženice da je nastupila zastara potraživanja utužene naknade.

 

O tome spornom pitanju pravilno je odlučeno: u konkretnom slučaju, polazeći već i samo od navedenih (utvrđenih) činjenica - koje se u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a revizijski sud je vezan utvrđenim činjenicama), nastupila je zastara potraživanja tužitelja neovisno da li se o tuženičinom prigovoru zastare odlučuje:

 

- primjenom Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03 - dalje: ZOŠT-a), kako su to učinili nižestupanjski sudovi, ako bi štetni događaj imao obilježja akta terora i nasilja,

 

- ili u smislu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03 - dalje: ZORHŠ-a), na čemu tužitelji ustraju - navodima da je njihov prednik ubijen kao civil od pripadnika hrvatske vojske, za postupanje kojih odgovara tuženica,

 

i sve u svezi sa shvaćanjem tužitelja da za utuženu štetu postoji odgovornost tuženice uz ostalo i jer (da) bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti duži rok zastare budući da je nasilna smrt I. M. uzrokovana kaznenim dijelom.

 

Drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da su tužitelji tužbu u ovome predmetu podnijeli nakon što su istekli svi rokovi zastare propisani odredbama čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96 - dalje: ZOO-a), koji je Zakon bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja i koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a prema kojim odredbama „potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva (u subjektivnom roku) za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, odnosno u svakom slučaju (u objektivnom roku) za pet godina od kada je šteta nastala“,

 

- da već i to čini neosnovanim njihove zahtjeve radi ostvarenja prava na utuženu naknadu.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, primjenom ZOŠT-a, je pravilno.

 

Naime, prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO-a, kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

 

Međutim, pitanje zastare u svezi te odredbe ovdje valja sagledati u svijetlu shvaćanja:

 

- da za štetu nastalu uslijed terorističkih akata, Republika Hrvatska odgovara na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snašanja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja, kako je to propisano odredbom čl. 2. ZOŠT-a, a obveza naknade te štete po odredbi čl. 3. ZOŠT-a postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim, dakle: u odnosu na Republiku Hrvatsku, čak i kada bi postojala njezina odgovornost za teroristički akt, ne primjenjuje se dulji zastarni rok iz čl. 377. st. 1. ZOO-a,

 

- da se, inače, navedeni dulji zastarni rok ionako primjenjuje samo kada je kaznenom presudom utvrđeno da šteta potječe od kaznenog djela: a to ovdje nije slučaj.

 

Takvo je shvaćanje revizijski sud izrazio u više svojih odluka, pa tako (primjerice) i u presudama posl. br. Rev 1187/08-2 od 4. studenoga 2010. i Rev 460/08-4 od 14. srpnja 2011. - pa postupanje po takvome već izraženom shvaćanju revizijskog suda predstavlja samo suđenje u skladu sa stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Slijedom izloženog, u situaciji na koju se tužitelji pozivaju - i na kojoj (uz ostalo) temelje svoj pravni položaj u parnici, sve da je smrt I. M. uzrokovana kaznenim djelom, potraživanje naknade štete prema ZOŠT-u, kakvo je ovdje, zastarijeva po odredbama čl. 376. ZOO-a, a ne kako to tužitelji pogrešno drže: po odredbi čl. 377. st. 1. ZOO-a.

 

U vrijeme predmetnog štetnog događaja (1995.) još je na snazi bila odredba čl. 180. ZOO-a kojom je bilo propisano da za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom uslijed akata nasilja ili terora, te prilikom javnih demonstracija ili manifestacija, odgovara društveno politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.

 

Međutim, ta je odredba ZOO-a brisana Zakonom o izmjeni ZOO-a ("Narodne novine", broj 7/96), koji je stupio na snagu 3. veljače 1996., a kojim je bilo propisano da se svi postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbi čl. 180. ZOO-a prekidaju i da se imaju nastaviti nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.

 

Taj je propis donesen 2003., i to kao ZOŠT, koji je uredio odgovornost Republike Hrvatske za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja po (kako je navedeno) načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja, propisujući u odredbi čl. 10. da će se sudski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjeni ZOO-a nastaviti po odredbama tog Zakona.

 

Odredbama čl. 11. ZOŠT-a propisano je: (stavak 1.) „Ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovoga Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.“, (stavak 2.) „Ako je šteta nastala nakon 3. veljače 1996. zastarijevanje počinje teći od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.“

 

Sukladno tome, a obzirom da je smrt I. M., uz koju tužitelji vezuju svoje zahtjeve, nastupila … 1995. - što su tužitelji saznali tada ili najkasnije 25. lipnja 1998., pravomoćnošću odluke o utvrđenju njegove smrti, u konkretnom slučaju već su 31. srpnja 2003. (kada je doneseni ZOŠT stupio na snagu) bile ispunjene pretpostavke iz odredaba čl. 376. st. 1. i 2. ZOO-a za početak (ili nastavak) tijeka subjektivnog i objektivnog roka zastare za potraživanje utužene naknade štete: to stoga što se trenutak saznanja tužitelja za okolnosti pod kojima odštetno pravo propisuje odgovornost subjekta (ovdje države) koji odgovara za tu štetu (saznanje za osobu koja je štetu učinila podrazumijeva u suštini saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna i protiv koje se može podići tužbu) ima vezati sa stupanjem na snagu ZOŠT-a (dakle: sa 31. srpnja 2003.).

 

Nadalje, a budući da su zahtjeve za naknadu te štete (za mirno rješenje spora: po odredbama čl. 186.a st. 1. i 3. ZPP-a), podnošenjem kojih zastarijevanje zastaje, tužitelji podnijeli tuženici 4. srpnja 2007., a tužbu radi naknade štete tek 3. rujna 2009., valja i uz primjenu navedenih odredaba čl. 11. st. 1. i 2. ZOŠT-a zaključiti da je zastarni rok tužiteljima (subjektivni, ali i objektivni) za predmetna njihova potraživanja istekao prije pokretanja sudskog postupka radi njihova ostvarenja.

 

Treba pritom imati na umu da je odredbama čl. 384. ZOO-a propisano: (u stavku I.) „Ako zastarijevanje nije moglo početi teći zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kad taj uzrok prestane“, i (u stavku II.) „Ako je zastarijevanje počelo teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njegov daljnji tok, ono nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru“ - tako da bi slijedom tih odredaba, zastarijevanje koje je počelo teći prije nego su tužitelji podnijeli zahtjeve za mirno rješenje spora, a koji bi zahtjevi zaustavili daljnji tijek zastare - nastavilo teći i po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva (u smislu odredbe čl. 186.a st. 5. ZPP-a, prema kojoj odredbi podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu za naknadu štete ako mu zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja), a vrijeme koje je isteklo prije zastoja zastarijevanja ima se uračunati u zakonom određeni rok za zastaru.

 

Stoga, sve i da je postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu u smislu odredaba ZOŠT-a, a budući da je nastupila zastara predmetnog potraživanja naknade za tu štetu - kako je to pravilno utvrđeno i po drugostupanjskom sudu, o reviziji tužitelja primjenom tih odredaba valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

 

Povoljniju poziciju tužitelji ne mogu ostvariti niti po tvrdnji (koju ovdje samo sugeriraju prihvatiti istinitom: makar njezina istinitost nije utvrđena i na njoj se osporena presuda ne temelji) da je njihov prednik I. M. ubijen kao civil od pripadnika hrvatske vojske - za postupanja kojih tuženica odgovora (jer se njezina odgovornost izvodi iz odgovornosti ovih kao štetnika).

 

Zahtjeve tužitelja u takvoj pravnoj situaciji valja sagledati u smislu odredbe čl. 5. ZORHŠ-a, prema kojoj “ ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenoga 1999. ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog Zakona (a to je 31. srpnja 2003.), a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru“.

 

Tužitelji, prije svega, niti u primijeni te odredbe ZORHŠ-a sa uspjehom ne mogu isticati da je šteta koju trpe uzrokovana kaznenim djelom i da za njih vrijedi (navedeni) duži zastarni rok iz odredbe čl. 377. st. 1. ZOO-a: parnični sud je samo iznimno, dakle i ako postupak pokrenut protiv počinitelja kaznenog djela i (ujedno) štetnika nije dovršen kaznenom osuđujućom presudom, ovlašten kao prethodno pitanje utvrđivati je li šteta uzrokovana kaznenim djelom - i to u slučaju ako su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv poznatog počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak (takvo je shvaćanje revizijski sud izrazio i u presudi posl. br. Rev 1865/10-2 od 18. travnja 2012., prema kojoj: "...u parničnom postupku se može utvrđivati postojanje kaznenog djela samo ako je kazneni postupak obustavljen ili se nije mogao provesti zbog toga što je okrivljenik umro, duševno obolio ili ako je okrivljenik amnestiran ili pomilovan, ili postoje druge okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost ili gonjenje okrivljenog.").

 

O tome ovdje nije riječ (u postupku nije utvrđeno niti kako je došlo do štetnog događaja, kao što nije utvrđen počinitelj usmrćenja I. M. - pa povodom toga ne postoji neka pravomoćna osuđujuća presuda) pa bi i u primjeni ZORHŠ-a o potraživanju tužitelja trebalo suditi po navedenim odredbama čl. 376. ZOO-a, a ne (kako to oni pogrešno drže) po odredbi čl. 377. st. 1. ZOO-a.

 

Sukladno tome, primjenom i tih odredaba na u postupku utvrđene (navedene) činjenice valjalo bi zaključiti isto: da je zastarni rok iz smisla odredbe čl. 5. ZORHŠ-a za predmetna potraživanja istekao (i uz uračunavanje istaknutog zastoja zastarijevanja) prije 3. rujna 2009., kao dana utuženja.

 

Tužitelji su reviziju podnijeli i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju tužitelja protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu odlukom kao u izreci, u rješenju.

 

Zagreb, 5. siječnja 2021.