- 1 -              Rev-x 174/2015-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 174/2015-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. L. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u R., protiv tuženika P. L. iz Nj., kojeg zastupa punomoćnica Z. M. odvjetnica u R. i punomoćnici iz Odvjetničkog ureda P., G., D., V. i K. iz R., i umješača na strani tužitelja M. L. koju zastupa punomoćnica L. B., odvjetnica u R., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja i umješača protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5329/13-2 od 23. srpnja 2014., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1826/12 od 9. travnja 2013, u sjednici vijeća održanoj 5. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se revizije tužitelja i umješača kao neosnovane.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine k.č.br. 814/3, kuća, garaža, dvorište od 227 m2, upisane u z.k.ul. 2703 k.o. P., slijedom čega da je ovlašten zatražiti i ishoditi upis stečenog prava vlasništva na svoje ime uz istodoban izbris tog prava s imena tuženika P. L. po pravomoćnosti ove presude.  Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 44.020,00 kn, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku da plati tužitelju (ispravno umješaču na strani tužitelja) parnični trošak u iznosu od 19.125,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1826/12 od 9. travnja 2013. godine u dijelu točke I. izreke kojim je tužitelj ovlašten zatražiti i ishoditi upis prava vlasništva ½ dijela nekretnine k.č.br. 814/3, kuća, garaža, dvorište od 227 m2, upisane u z.k.ul. 2703 k.o. P., na svoje ime uz istodoban izbris tog prava s imena tuženika po pravomoćnosti presude, dijelu točke II. izreke do iznosa od 22.010,00 kn i dijelu točke III. izreke do iznosa od 9.562,50 kn, uz istovremeni ispravak u točki III. izreke na način da je tuženik umjesto "tužitelju" dužan naknaditi parnični trošak "umješaču na strani tužitelja".

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se   p r e i n a č u j e   prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke na utvrđenje prava vlasništva preko dosuđenog suvlasničkog dijela nekretnine od ½ dijela, u dijelu točke II. izreke za iznos od 22.010,00 kn i dijelu točke III. izreke za iznos od 9.562,50 kn i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da je stekao pravo vlasništva nekretnine k.č.br. 814/3, kuća, garaža, dvorište od 227 m2 upisane u z.k.ul. 2703 k.o. P. u ½ dijela (preko ½ dijela do 1/1 dijela) slijedom čega da je ovlašten zatražiti i ishoditi upis stečenog prava vlasništva na svoje ime u ½ dijela (preko ½ dijela do 1/1 dijela) uz istodoban izbris tog prava s imena tuženika po pravomoćnosti presude, dijelu točke II. izreke za iznos od 22.010,00 kn (preko dosuđenog iznosa od 22.010,00 kn do iznosa od 44.020,00 kn) te se u tom dijelu odbija zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja kao neosnovan i u dijelu točke III. izreke za iznos od 9.562,50 kn (preko dosuđenog iznosa od 9.562,50 kn do 19.125,00 kn te se u tom dijelu odbija zahtjev za naknadu parničnog troška umješača na strani tužitelja kao neosnovan.

 

III. Tužitelj N. L. dužan je naknaditi tuženiku P. L. trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.553,13 kn, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su podnijeli tužitelj i umješač pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,96/08, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP). Predlažu da revizijski sud reviziju prihvati te pobijanu odluku preinači.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava navode revizije te predlaže revizije tužitelja i umješača odbaciti podredno odbiti kao neosnovane.

 

Revizije tužitelja i umješača su neosnovane.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP revizija je dozvoljena protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 21. prosinca 1998. te je tužitelj u tužbi vrijednost predmeta spora označio sa 20.000,00 kuna. U vrijeme podnošenja tužbe mjerodavni vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije u smislu odredaba članka 382. stavak 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 91/92) iznosio je 3.000.000 hrvatskih dinara. Kako je 3. svibnja 1994. kao platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj uvedena kuna i denominacija obavljena u paritetu 1:1.000, proizlazi da je vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije u vrijeme podnošenja tužbe iznosio 3.000,00 kn. Iz navedenoga proizlazi da je revizija prema vrijednosnom cenzusu revizije u vrijeme podnošenja tužbe bila dopuštena.

 

Iako je tijekom trajanja parničnog postupka izmijenjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije, u okolnostima konkretnog slučaja, kada predmetni spor traje više od 20 godina, treba imati u vidu opravdana očekivanja stranaka da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja, odnosno legitimna očekivanja stranaka da se odlučivanje o sporu završiti pred revizijskim sudom, a s obzirom na realnu vrijednost predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2646/07 od 18. lipnja 2008. – „Narodne novine“ broj 104/08). U kontekstu navedenoga, valja zaključiti da je u predmetnom postupku dopuštena redovna revizija.

 

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je on stekao pravo vlasništva na nekretnini k.č.br. 814/3 kuća, garaža, dvorište od 227 m2 upisana u zk. ul. 2703 k.o. P., slijedom čega je isti ovlašten zatražiti i ishoditi upis stečenog prava vlasništva na svoje ime uz istodoban izbris tog prava s imena tuženog.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

 

Potrebno je, također, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).

 

Premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga u bitnome osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova. Stoga slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je između stranaka nesporno da je započeta gradnja kupljena od prodavateljice M. V. na ime tuženika te da je tuženik prodavateljici 1983. platio ukupan iznos od 37.581,55 DEM zajedno s troškovima konverzije i poštarine za predmetnu nekretninu,

- da je tužitelj 26. kolovoza 1983. prodao nekretnine u P., S. C. za iznos od 34.000,00 DEM, koji iznos je kupac, uz daljnjih 14.000,00 DEM platio tuženiku,

- da se predmetna kuća gradila od 1982. do 1995. te da se tužitelj s obitelji u predmetnu kuću doselio 1983., od kad u istoj živi, s time da se ista sastoji od prizemlja, prvog kata i potkrovlja,

- da je tuženik upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine,

- da je tuženik na ime tužitelja i umješača na strani tužitelja na njihove žiro račune slao veće svote novaca za vrijeme trajanja izgradnje kuće u ukupnom iznosu od 10.000,00 DEM, a da je tužitelj imao punomoć na deviznom računu tuženika otvorenom kod banke,

- da su tužitelj i umješač na strani tužitelja podizali kredite radi izgradnje predmetne kuće,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke dipl.ing.arh C. B. proizlazi da stvarna vrijednost kuće iznosi 112.419,00 DEM, od čega se 77.419,00 DEM odnosi na utrošenu vrijednost materijala, 35.000,00 DEM na vrijednost ugrađenog rada, a sve uvećano za vrijednost kupljene nekretnine u izgradnji od 42.000,00 DEM i iznosi ukupno 154.419,00 DEM.

 

              Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev zauzevši shvaćanje da je tuženik imao značajan doprinos u izgradnji predmetne kuće u vidu pozajmica tužitelju, a i darovanja tužitelju i umješaču na strani tužitelja, međutim da je većinu pozajmljenog novca tužitelj vratio tuženiku uplatom kupoprodajne cijene za nekretninu prodanu u P. na račun tuženika. Prvostupanjski sud navodi da su tužitelj i umješač na strani tužitelja podigli ukupno sedam kredita za izgradnju predmetne kuće, a da je tužitelj zajedno s drugim osobama koje su mu pomagale gradio predmetnu kuću vlastitim radom. Primjenom odredbe čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 92/94, 74/95 i 7/96 – dalje: ZOVO) sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja na temelju sporazuma i dogovora stranaka da će se kuća graditi za potrebe obitelji tužitelja te da će se upisati u zemljišne knjige na ime tuženika iz razloga što su se tužitelj i umješač na strani tužitelja nalazili na listama za dodjelu stanova od strane njihovih poslodavaca, zbog čega nisu smjeli imati u vlasništvu predmetnu nekretninu, time da je u tijeku gradnje postignut sporazum da će tuženik koristiti potkrovlje koje je vlastitim sredstvima opremio namještajem, kao što je i dijelom platio centralno grijanje za potkrovlje.

 

              Drugostupanjski sud djelomično potvrđuje i djelomično preinačava prvostupanjsku odluku te stranke u ovom postupku utvrđuje kao suvlasnike svaku u ½ dijela predmetne nekretnine. Drugostupanjski sud smatra da je između stranaka postignut sporazum da svaka od stranaka bude suvlasnik u ½ predmetne kuće, u kojem smislu su stranke i ulagale u izgradnju predmetne kuće. Navodi da nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj vratio tuženiku sav pozajmljeni novac te da takav zaključak ne proizlazi iz provedenih dokaza u tijeku prvostupanjskog postupka.

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i revizijski sud.

             

Odredba čl. 221.a ZPP propisuje da je teret dokaza na onoj stranci koja tvrdi da postoji neka činjenica, u ovom slučaju je teret dokaza na strani tužitelja da je sva pozajmljena sredstva za gradnju predmetne kuće vratio tuženiku, te time stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Navedeno međutim ne proizlazi iz provedenog dokaznog postupka. Naime, nižestupanjski sudovi su utvrdili da i sam tužitelj pismom od 28. veljače 1997. potvrđuje da postoji dug prema tuženiku nastao u vezi gradnje predmetne kuće i korištenja novčanih sredstava tuženika te je stoga nudio tuženiku stjecanje suvlasništva u 1/3 dijela nekretnine, odnosno stjecanje prava doživotnog uživanja na tom suvlasničkom dijelu nekretnine.

 

              Pravilno drugostupanjski sud navodi da nema nikakve pravne niti životne logike da tuženik kontinuirano šalje novce tužitelju, a da za isto nema nikakve protučinidbe, te da je stoga i logično za zaključiti da je sporazum između stranaka bio da će stranke biti suvlasnici predmetne nekretnine u jednakim dijelovima, a u skladu s čime su stranke i ulagale u predmetnu nekretninu i to i tužitelj i tuženik novčana sredstva kao i rad na gradnji predmetne nekretnine.

 

Pravilno je drugostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao niti da je sve pozajmljene novčane iznose vratio tuženiku, niti da je samo on svojim radom sudjelovao u gradnji predmetne nekretnine.

 

Sukladno izloženom, po ocjeni ovoga suda, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja i umješača kao neosnovana odbijena.

 

Zagreb, 5. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.