- 1 -              Rev 535/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 535/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. N. L. od G. iz R., OIB: …, 2. K. L. od G. iz C., P., OIB: …, koje zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u P., protiv tuženika 1. F. G. (F. G.) žene A., rođene L., 2. I. P. od A., nepoznatnog boravišta, 3. M. P. od A., rođene P., nepoznatog boravišta, koje zastupa posebna skrbnica M. L., socijalna radnica Centra za socijalnu skrb P., 4. P. G. od A. iz I., T., nepoznatog boravišta, koju zastupa privremeni zastupnik G. O., odvjetnik u P., 5. E. T. od A., rođene L., iz A., nepoznatog boravišta, 6. M. S. od M., nepoznatog boravišta, koje zastupa posebna skrbnica M. L., socijalna radnica Centra za socijalnu skrb P., 7. A. L. od P., rođene Š., iz C., 8. Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P. P., Stalna služba u P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž-2013/15-2 i broj Gž-2014/15-2 od 28. studenoga 2016., kojom su djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Puli - Pola, Stalna služba u Pazinu broj P-1005/15-37 od 15. srpnja 2015. i rješenje broj P-1005/15-39 od 16. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 5. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuju se presuda i rješenje Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž-2013/15-2 i broj Gž-2014/15-2 od 28. studenoga 2016., te se sudi:

 

Odbija se žalba 8. tuženice Republike Hrvatske i potvrđuje se u odnosu na tu tuženicu presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalna služba u Pazinu broj P-1005/15-37 od 15. srpnja 2015., te rješenje Općinskog suda u Puli - Pola, Stalna služba u Pazinu broj P-1005/15-37 od 15. srpnja 2015. u pobijanim dijelovima pod toč. II., IV. i VI. izreke, kao i rješenje istoga suda broj P-1005/15-39 od 16. srpnja 2015.

 

Odbija se zahtjev 8. tuženice Republike Hrvatske za naknadu troškova postupka.

 

Nalaže se 8. tuženici Republici Hrvatskoj da tužiteljima naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 2.675,00 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da su tužitelji suvlasnici nekretnina k.č.br. 1187/5, 1187/8, 1187/9, 1196, 1200 zk. ul. br. 120 k.o. P., svaki u 1/2 dijela, pa se nalaže zk. odjelu prvostupanjskog suda da po pravomoćnosti presude, a na prijedlog stranke, izvrši prijenos prava suvlasništva na tim nekretninama s imena II. tuženika I. P., III. tuženice M. P., IV. tuženice P. G., V. tuženice E. T., VI. tuženice M. S. i VIII. tuženice Republike Hrvatske u korist tužitelja i to svakog u 1/2 dijela. Rješenjem suda prvoga stupnja određen je prekid postupka u odnosu na I. tuženicu F. G. do okončanja ostavinskog postupka koji se vodi iza nje kod prvostupanjskog suda pod brojem O-1162/15 (toč. I.). Naloženo je II., III., IV., V., VI. i VIII. tuženicima da tužiteljima naknade troškove postupka u iznosu od 7.683,49 kn (toč. II.). Naloženo je IV. tuženici da tužiteljima naknadi i daljnji trošak od 450,00 kn (toč. III.), a VIII. tuženoj da naknadi tužiteljima daljnji trošak od 1.353,00 kn (toč. IV.). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.201,01 kn (toč. V.), te je odbijen zahtjev VIII. tuženice za naknadu troškova postupka.

 

Rješenjem prvostupanjskog suda naloženo je II., III., IV., V., VI., VIII. tuženicima da tužiteljima naknade daljnji trošak ročišta za objavu u iznosu od 625,00 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba VIII. tuženice Republike Hrvatske, te je u odnosu na Republiku Hrvatsku preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev tužitelja odbijen. Ujedno je rješenjem preinačeno prvostupanjsko rješenje broj P-1005/17-37 od 15. srpnja 2015. u toč. II., IV. i VI. izreke, te rješenje broj P-1005/15-39 od 16. srpnja 2015., te je naloženo tužiteljima da VIII. tuženici naknade troškove postupka u iznosu od 6.000,00 kn, te trošak žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

 

Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pritom pitanja za koja tužitelji smatraju da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelji predlažu da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, podredno da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, budući da je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ZPP. Stoga neovisno o tome što su tužitelji podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, revizijski sud je podnesenu reviziju razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a st .1. ZPP u slučaju revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je prihvatio žalbu 8. tuženice Republike Hrvatske i u odnosu na tu tuženicu je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja, te obvezao tužitelje na naknadu troškova postupka.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je Republika Hrvatska upisana kao vlasnica na nekretninama k.č.br. 1187/5, 1187/8, 1187/9, 1196 i 1200, sve upisane u zk. ul. 120 k.o. P. u 40/2016 dijela,

 

- da je takav upis izvršen na temelju rješenja Socijalističke Republike Hrvatske, Općine P., Općinskog sekretarijata za poslove uprave, Odsjeka za imovinsko pravne poslove od 30. lipnja 1987., kojim je utvrđeno da su danom 18. prosinca 1954. kao danom potpisivanja Sporazuma između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Italije prešle u društveno vlasništvo nekretnine talijanskih državljana sa statusom optanta P. J. R. i B. P. pok. A., rođene G., te je na temelju rješenja istog tijela od 30. srpnja 1987. utvrđeno da su danom 28. travnja 1948. kao danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća nacionalizirane i prešle u društveno vlasništvo nekretnine stranih državljana R. A. i S. J., među kojima su predmetne nekretnine,

 

- da su navedene osobe te nekretnine stekle rješenjem o nasljeđivanju broj O-184/84-9 od 25. listopada 1985. od F. L. u 1/12 dijela,

 

- da je 1940. zaključen ugovor o diobi unutar obitelji L., te da je diobom i kupoprodajnim ugovorima F. G. rođ. L. stekla suvlasništvo na predmetnim nekretninama u 11/12 dijela,

 

- da stranka tog ugovora nije bio brat F. G. F. L.,

 

- da je u posjedu predmetnih nekretnina od 1940. bila F. G., da je nakon nje sporne nekretnine naslijedio E. G., a iza njega M. G., koju su naslijedili tužitelji svaki u 1/2 dijela,

 

- da je posjed bio pošten, time da je 7. tuženica A. L. potvrdila da na predmetnim nekretninama F. L. nije imao nikakvih vlasničkih prava, neovisno o donesenom rješenju o nasljeđivanju,

 

- da se 8. tuženica upisala u zemljišnu knjigu na temelju prijedloga Općinskog državnog odvjetništva 2009. godine pod brojem Z-757/09 i to na dijelovima na kojima je ranije upisano društveno vlasništvo.

 

Drugostupanjski sud smatra da tužitelji nisu mogli steći sporni suvlasnički dio dosjelošću, jer nije prošao zakonski rok dosijedanja iz Općeg građanskog zakonika, to iz razloga što od 1940., kada je prednica tužitelja kupila sporne nekretnine, pa do 1948. odnosno 1954. nije protekao zakonski rok od 20 godina.

 

Nakon što su sporne nekretnine prenesene u društveno vlasništvo (1948. odnosno 1954.) stjecanje prava vlasništva dosjelošću više nije bilo moguće na nekretninama u društvenom vlasništvu, a niti je od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe prošao rok od 40 godina za stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske.

 

U reviziji tužitelji prije svega ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a glede pitanja računa li se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, odnosno jesu li tužitelji stekli pravo vlasništva dosjelošću na spornim nekretninama i na spornom suvlasničkom dijelu od 1/12 dijela na kojem je upisana Republika Hrvatska.

 

Ovdje treba prije svega istaći da je odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91) stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je branio stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.

 

Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96 - dalje ZVDSP) u čl. 388. st. 4. bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Dana 17. studenoga 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je čl. 388. st. 4. ZVDSP (odluka broj U-I-58/1997 i dr. - „Narodne novine“ broj 137/99 od 4. prosinca 1999.) Iz toga slijedi da je u razdoblju od 1991. do 1999. zakonodavac dopustio da se u rok dosijedanja uračunava i vrijeme koje je proteklo prije 8. listopada 1991.

 

Tužitelji se u reviziji pozivaju na shvaćanje izraženo u odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske, Radomilja protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, u kojima je zauzeto sljedeće shvaćanje:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegova ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

Valja istaći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nakon gore navedenih presuda Europskog suda za ljudska prava glede pitanja „treba li se u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kada je i prije toga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tužitelja“ zauzeo pravno shvaćanje u odluci Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. koje glasi:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba istog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Kako iz utvrđenih činjenica po prvostupanjskom sudu proizlazi da su tužitelji, zajedno sa svojim prednicima u posjedu spornih nekretnina još od 1940., te kako ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba glede spornih nekretnina, to je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za stjecanja prava vlasništva dosjelošću na spornim nekretninama i na suvlasničkom dijelu na kojem je sada upisana Republika Hrvatska. Suprotno tome, upravo su na temelju odredbe čl. 159. ZVDSP ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pri čemu su to pravo tužitelji stekli do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZPP, budući je posjed tužitelja i njihovih prednika bio zakonit, istinit i pošten.

 

Stoga je valjalo u odnosu na 8. tuženicu prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu, te odbiti žalbu 8. tuženice i u odnosu na tu tuženicu potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Kako je preinačena odluka glede merituma spora, valjalo je istovremeno preinačiti i odluku glede troškovima postupka, te potvrditi prvostupanjska rješenja o troškovima postupka u odnosu na 8. tuženicu, sukladno odredbi čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Budući su tužitelji uspjeli s revizijom, to je valjalo na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 2. ZPP obvezati 8. tuženicu da tužiteljima naknaditi troškove revizijskog postupka u iznosu od 2.675,00 kn, a koji troškovi se odnose na trošak sastava revizije po odvjetniku, te sudske pristojbe na reviziju.

 

Zagreb, 5. siječnja 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.