- 1 -              Rev-x 630/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 630/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. Š. /OIB …/, drugotužiteljice Š. Š. /OIB …/, trećetužiteljice I. Š. /OIB …/, svi iz Z., koje zastupa T. O., odvjetnik u Z., protiv tuženika Klinike /OIB …/ iz Z., kojeg zastupa J. S., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje C. o. d.d. /OIB …/ iz Z., kao umješača na strani tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1633/2014-3 od 6. prosinca 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3066/2009-108 od 15. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 5. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužbeni zahtjevi za isplatu iznosa od po 225.000,00 kn svakom od tužitelja s zakonskim zateznim kamatama i troškovima predmetne parnice s zakonskim zateznim kamatama (stavak I. izreke) i naloženo je prvo do treće tužiteljima naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 123.350,00 kn (stavak II. izreke).

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.717,75 kn (stavak III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba prvotužitelja M. Š., drugotužiteljice Š. Š. i trećetužiteljice I. Š. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3066/2009-108 od 15. svibnja 2014. u dijelu stavka I. izreke kojim je odbijen zahtjev prvotužitelja M. Š. za isplatu iznosa od 5.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama, zahtjev drugotužiteljice Š. Š. za isplatu iznosa od 5.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama, zahtjev trećetužiteljice I. Š. za isplatu iznosa od 75.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 196.743,09 kn s zakonskim zateznim kamatama.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3066/2009-108 od 15. svibnja 2014. u dijelu stavka I. izreke kojim je odbijen zahtjev prvotužitelja M. Š. za isplatu iznosa od 220.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama, zahtjev drugotužiteljice Š. Š. za isplatu iznosa od 220.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama, zahtjev trećetužiteljice I. Š. za isplatu iznosa od 150.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama, stavku II. izreke, te za iznos parničnih troškova od 116.544,41 kn s zakonskim zateznim kamatama na iznos od 104.662,12 kn po zahtjevu za naknadu parničnih troškova prvotužitelja M. Š., drugotužiteljice Š. Š. i trećetužiteljice I. Š. i sudi:

 

Nalaže se tuženiku isplatiti prvotužitelju M. Š. iznos od 220.000,00 kn, drugotužiteljici Š. Š. iznos od 220.000,00 kn, trećetužiteljici I. Š. iznosa od 150.000,00 kn, sve s zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude (15. svibnja 2014.) do isplati i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, i naknaditi parnične troškove u iznosu od 116.544,41 kn s zateznim kamatama tekućim na iznos od 104.662,12 kn (troškove prvostupanjskog postupka) od donošenja prvostupanjske presude (15. svibnja 2014.) do isplati po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve to u roku od 15 (petnaest) dana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 123.350,00 kn.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

              Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1.ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;

2.ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;

3.ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovog Zakona.

 

U ovom predmetu revizija je dopuštena prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP obzirom je drugostupanjska odluka donesena na temelju odredbe članka 373.a ZPP.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju se poziva tuženik u svojoj reviziji, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturiječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je naknada nematerijalne štete koju su tužitelji pretrpjeli zbog smrti V. Š., sina prvo i drugotužitelja i oca trećetužiteljice.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je predniku prvo do treće tužitelja, V. Š. rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj K-92/1997 od 10. ožujka 1997. izrečena sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, iz razloga što je isti 8. lipnja 1996. u stanju prave duševne bolesti paranoidne shizofrenije usmrtio svoju suprugu A. Š.,

- da je stručni tim utvrdio da je došlo do potpune remisije bolesti V. Š. te da je u svrhu daljnje rehabilitacije odobreno njegovo puštanje u krug bolnice,

- da je tuženik bolnica otvorenog tipa, što znači i mogućnost odlaska pacijenta iz kruga bolnice,

- da se prema tuženikovom rasporedu pacijent trebao vratiti na odjel 22. listopada 1997. u 17,00 sati,

- da je tuženik uočio nestanak pacijenta 22. listopada 1997. u 22,00 sata,

- da je V. Š. 23. listopada 1997. oko 8,00 sati pronađen u blizini bolnice V. u teškom zdravstvenom stanju,

- da je po hitnoj službi smješten istog dana u 8,30 sati na Interni odjel Opće bolnice gdje je preminuo 25. listopada 1997. uslijed zatajenja centra za disanje i rada srca, te posljedičnog endema plućevine, što je sve karakteristično za trovanje alkoholom,

- da koncentracija alkohola zbog tehničke greške nije mogla biti utvrđena.

 

              Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud odbio je tužbene zahtjeve tužitelja zaključivši da se kod tuženika ne nalaze propusti u liječenju pokojnog V. Š., a time niti odgovornost u smislu odredbe čl. 154. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 – dalje: ZOO).

 

              Drugostupanjski sud preinačio je ovakvu odluku suda prvog stupnja, te djelomično prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja zauzevši pravno shvaćanje da tuženik nije dokazao da je smrt prednika tužitelja nastala bez njegove krivnje, odnosno da je čuvanje i nadzor na koji se tuženik obvezao (a ne samo liječenje) obavljan sukladno radnim pravilima.

 

              Ovakvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i revizijski sud.

 

Odredba čl. 164. st. 1. i 2. ZOO propisuje:

 

„Za štetu koju uzrokuje osoba koja zbog duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nije sposobna za rasuđivanje odgovara onaj koji je na temelju zakona ili odluke nadležnog organa ili ugovora dužan voditi nadzor nad njom.

 

On se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je obavljao nadzor na koji je obvezan ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora.“

 

              Sukladno tuženikovim Pravilima koja su obavezna za sve bolesnike i osoblje tuženika propisano je:

 

„Izlaz pacijenta u krug ili izvan kruga bolnice odobrava šef odsjeka za institucionalnu forenzičku terapiju. Pacijentu se uručuje izlaznica koju on po isteku vrijednosti vraća.

 

Osoblju se posebno stavlja na dužnost da obavlja pomnu pasku nad sudskim bolesnicima i motrenicima.“

 

Iz postupka koji je proveden pred nižestupanjskim sudovima jasno proizlazi da je pokojni V. Š. 22. listopada 1997. izašao u dvorište bolnice sa sestrom koja mu je tog dana došla u posjet. Iako se pacijent morao vratiti u prostorije bolnice do 17,00 sati osoblje bolnice primijetilo je da pacijenta nema tek oko 22,00 sata, te ga je u besvjesnom stanju na obližnjem nogometnom igralištu našlo tek sljedeće jutro oko 8,00 sati.

 

Iz navedenog jasno proizlazi da pokojnom V. Š. izlaz u krug ili izvan kruga bolnice nije odobrio šef odsjeka za institucionalnu forenzičku terapiju, te mu nije uručena izlaznica, a što je bilo obavezno postupanje sukladno pravilniku tuženika.

 

Valja također naglasiti da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj K-92/1997 od 10. ožujka 1997. V. Š. izrečena sigurnosna mjera ne samo obaveznog psihijatrijskog liječenja već i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.

 

Postupanje osoblja tuženika, kada je on pušten u krug bolnice sa svojom sestrom bez izlaznice i bez odobrenja nadležne osobe, te kada je njegov nestanak uočen tek nekoliko sati nakon obaveznog povratka suprotno je Pravilniku tuženika, te nad pokojnim V. Š. kao sudskom bolesniku i motreniku nije obavljen poseban nadzor, a na što je bio obvezan tuženik.

 

Radi navedenog pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je tuženik odgovoran po pravilima o odštetnoj odgovornosti sukladno čl. 164. st. 1. i 2. ZOO za smrt pokojnog V. Š. obzirom tuženik nije dokazao da je obavljao nadzor na koji je obvezan a niti da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora.

 

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 200. ZOO prilikom ocjene visine štete ovaj sud je ocijenio primjerenom odmjerenu naknadu nematerijalne štete imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Prema odredbi čl. 200 ZOO sud će za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.  Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

 

Kada se imaju na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, te uvažavajući sadržaj Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. ovaj sud smatra da je u odmjeravanju pravične novčane naknade pravilno primijenjena odredba čl. 200. ZOO.

 

Stoga je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 5. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.