Poslovni broj: 5 Gž-1257/2020-2

                                                                                                 

           

    Republika Hrvatska

  Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                                 Poslovni broj: 5 Gž-1257/2020-2

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

              P R E S U D A                           

                                                                                                 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Sanje Dujmović, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja K. H. OIB: … iz Z.a, kojega zastupa punomoćnica B. F., odvjetnica u Z., protiv tuženice S. H. OIB: … iz Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. studenog 2019. poslovni broj P-937/2018, u sjednici vijeća održanoj dana 5. siječnja 2021.,

                                                            p r e s u d i o  j e

Djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana žalba tuženice S. H. te se djelomično preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. studenog 2019. poslovni broj P-937/2018 tako da se odbija dio tužbenog zahtjeva radi vraćanja kutne garniture zelene boje, frižidera sa škrinjom Apolo, antikne uredske stolice drvene, računala Philips, pisača Canon portabl i šanka s vinotekom, dok se u preostalom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suđeno je:

"Nalaže se tuženici S. H. predati u posjed tužitelju K. H. pokretnine i to:

- dvije grafike autora V.,

- četiri tuša A. M.,

- tri ulja na platnu nepoznatog autora,

- tri olovke V.,

- dvije seriografije L., žena ulje,

- kamenita vrata P.,

- pejsaž F.,

- dva komada reprodukcije sivi okvir 60x80,

- dva komada naiva, staklo, H., S.,

- dva komada Š. ulje 30x45,

- Š. ulje, vrbe,

- konji I.,

- B. ulje,

- ribari, ulje,

- pušlek, akvarel,

- jesen F.,

- majka božja,

- katedrala ulje,

- četiri komada akvarel H.,

- konji,

- čovjek na žici,

- kula L., tuš,

- klavir "A. F.",

- TV Panasonic s digitalnim prijemnikom,

- računalo HG Spot s monitorom,

- kutnu garnituru zelene boje,

- stolnu kinesku lampu sa šeširom,

- regal antik za knjige,

- Mayer enciklopedije 1-20,

- bidermayer pisaći stol,

- stakleni stol "četiri žene",

- luster murano s pet lampi,

- antik klupu drvo-zeleno platno,

- fax telefon Panasonic,

- atol antik "jedna noga",

- šest stolica drvo-platno,

- antik komodu,

- antik komodu s vitrinom,

- posuđe za 12 osoba "mitertech",

- kristalne čaše s tacnama i zdjelama 42 komada,

- luster drvo s pozlatom 5 grla,

- kuhinju gruco s aparatima,

- frižider sa škrinjom apolo,

- kuhinjski stol s pet stolica,

- komodu antik s mramornom pločom,

- spavaću sobu bidermayer koja se sastoji od dva ormara, bračnog kreveta, noćnog ormarića, psihe s ogledalom, komode i lampe sa šeširom,

-  kristalni luster,

- TV Smart vision,

- hi-fiPioneer,

- fax Canon 270s,

- pisaći stol,

- platneni trosjed,

- saunu eos,

- sjedeću garnituru od ratana i to dvije fotelje, trosjeda i stolića,

- drvenu garnituru za sjedenje Pevec,

- škrinju sanduk,

- metalni luster s osam šeširića,

- ogledalo s pozlaćenim okvirima,

- karnišu antik drvenu,

- ogledalo bidermayer 80x50,

- garderobu bidermayer dvodijelnu,

- hi-fi LG,

- klimu "Convair",

- komodu s deset ladica,

- hi-fiUniversal,

- bicikl fitness "carnielo",

- šivaću mašinu "Bagat",

- sedam komada zidnih i stropnih lampi,

- tepihe dimenzija 140x240, 180x270, 210x300, 120x150,

- filatelističke zbirke sedam albuma,

- antiknu uredsku stolicu drvenu,

- keramičku vazu Lacković,

- magnetofon,

- bicikl Versus,

- bicikl Escort,

- kovani čistač kamina,

- vrtnu garnituru od dvije klupe i stola,

- masažer,

- računalo Philips,

- Canon portabl pisač,

- hi-fi Sony,

- TV Sony sa stolićem,

- TV Philips s videorekorderom,

- šank s vinotekom,

a koje stvari se nalaze u kući na adresi G. 1, Z., kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 18.345,00 kn, sve to u roku od 15 dana."

Protiv gornje presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači ili ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Sud prvog stupnja svoju odluku detaljno obrazlaže time:

              - da nije sporno da su stranke 9. ožujka 2012. sklopile bračni ugovor - ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa bračnih drugova - kojim su suglasno utvrdile da su 4. kolovoza 1979. sklopili brak, koji je prestao 5. travnja 1997. na temelju pravomoćne presude istog suda od 1. ožujka 1996. posl. br. P2-172/96, da su za vrijeme trajanja braka radom stekli zajedničku imovinu koja je predmet podjele u tom ugovoru, a između ostaloga stekli su i slike te ostale pokretnine, sve pobrojano i opisano u izreci presude. Stranke su utvrdile, a ovdje tuženica i priznala da predmetne pokretnine pripadaju u vlasništvo ovdje tužitelja, a utvrdile su i da se iste nalaze u kući u Z., G. 1 koja je u vlasništvu tuženice, a na temelju usmenog ugovora između stranaka o čuvanju pokretnina, te će tamo ostati dok ovdje tužitelj ne zatraži primopredaju istih u svoj posjed, a najkasnije dok ne stekne u vlasništvo svoju nekretninu u Z. u koju će ih moći smjestiti,

 

- da navodi tuženice da je ugovor eventualno bio nepovoljniji za nju, kraj nesporne činjenice da je isti sklopljen i u međuvremenu ga tuženica nije pobijala, nisu odlučni u ovoj pravnoj stvari, neosnovan je i prigovor neodređenosti zatraženih pokretnina budući su iste pobrojane i opisane na isti način kao u ugovoru od 9. ožujka 2012. te je određeno gdje se nalaze što naznačene pokretnine čini određenim ili barem odredivim između stranaka,

 

- da iz dopisa od 3. travnja 2017. proizlazi da je istim tužitelj po punomoćnici pozvao tuženicu da ga obavijesti o vremenu kada može pristupiti preuzimanju spornih pokretnina (ne dulje od 15 dana od dana zaprimanja tog dopisa), dok je iz dopisa tuženice od 13. travnja 2017. razvidno da ista odbija tu predaju navodeći da namjerava zadržati pokretnine radi osiguranja tražbine koja je predmet sudskog postupka između stranaka pred ovim sudom pod br. P Ob-584/16,

 

- da su ugovorom od 9. ožujka 2012. stranke, osim što su utvrdile da predmetne pokretnine predstavljaju vlasništvo tužitelja, utvrdile su i da se te pokretnine nalaze u kuću u Z., G. 1 (u vlasništvu tuženice) i to na temelju usmenog ugovora o čuvanju. Dakle, očito je da su stranke u pogledu tih pokretnina sklopile ugovor o ostavi u smislu odredbe čl. 725. st. 1.  Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) prema kojem je tuženica kao ostavoprimac bila u obvezi čuvati te stvari i vratiti ih kada tužitelj kao ostavodavac to bude zatražio (u ugovoru navedeno najkasnije dok tužitelj ne stekne vlasništvo svoje nekretnine u Zagrebu). Slijedom toga, na tuženici je bio teret dokazivanja navoda da je dio tih stvari propao, odnosno da je tužitelj već preuzeo dio pokretnina, a što ista prema nalazu suda u ovom postupku nije uspjela učiniti. Ti navodi u suprotnosti su s dopisom tuženice od 13. travnja 2017. kojim odgovora na poziv tužitelja za predaju pokretnina (nigdje ne spominje propast pojedinih pokretnina ili njihovo preuzimanje od strane tužitelja) te iskazima saslušanih svjedoka S. H., kćeri stranaka koja navodi da je tužitelj iselio iz kuće na adresi G. 1 tijekom 2015. samo s osobnim stvarima, a prilikom iseljenja svjedokinje iz te kuće 2017. sporne pokretnine nalazile su se u kući, I. H., sina stranaka koji potvrđuje da je tužitelj odselio iz kuće samo s osobnim stvarima, on i brat B. ocu nisu odvozili nikakve pokretnine, a neposredno ili posredno potvrđuje i postojanja spornih pokretnina u kući na adresi G. 1, doduše uglavnom već u dotrajalom stanju, kao i iskazom samog tužitelja (iselio iz kuće 2015. s osobnim stvarima, sve pokretnine tada ostale u kući, a u međuvremenu nije preuzeo ništa od pokretnina), a koje iskaze sud prihvaća kao iskrene i uvjerljive te suglasne kako međusobno, tako i s priloženim ispravama (ugovor od 9. 3. 2012., dopis tužitelja od 3. travnja 2017. i dopis tuženice od 13. travnja 2017.). Kao neuvjerljiv i suprotan tim iskazima i ispravama u bitnom dijelu sud nije prihvatio iskaz svjedoka B. H. (sina stranaka koji navodi da je tužitelj već prilikom iseljenja iz kuće odnio dio vrjednijih pokretnina, dio pokretnina je propao te je bačen ili se nalazi u dotrajalom stanju) i tuženice (dio pokretnina je bačen uslijed dotrajalosti, a dio je odnio tužitelj ili su mu dovozila djeca stranaka),

 

              - da sud nalazi utvrđenim da sporne pokretnine u vlasništvu tužitelja i nadalje fizički postoje (vjerojatno dio u dotrajalom i trošnom stanju što međutim nije zapreka njihovoj predaji) te se nalaze u kući u Z., G. 1 u posjedu tuženice. Pri tome tuženica ne dokazuje postojanje prava koje ju eventualno ovlašćuje na posjed i neosnovano odbija predati pokretnine tužitelju pozivajući se na pravo zadržanja (radi osiguranja novčane tražbine koja je predmet postupka između stranaka pred ovim sudom pod posl. br. P Ob-584/16), a s obzirom da bi vršenje tog prava u konkretnom slučaju bilo u suprotnosti sa sadržajem i ciljem sklopljenog ugovora o ostavi (obveza tuženice je bila čuvati te pokretnine i vratiti ih kada tužitelj zatraži). Kako stoga odluka u spomenutom postupku br. P Ob-584/16 o utvrđenju i isplati navodne tražbine tuženice prema tužitelju ne predstavlja prethodno pitanje za odluku u ovoj pravnoj stvari, sud je odbio prijedlog tuženice za prekid postupka do pravomoćnog dovršetka tog postupka. Sukladno svemu tome, a budući da tuženica nije ispunila preuzetu obvezu i na poziv tužitelja vratila mu u izreci pobrojane i opisane pokretnine u njegovom vlasništvu (neosnovano se pozivajući na pravo zadržanja), valjalo je primjenom odredaba      čl. 725. st. 1. i čl. 731. st. 1. ZOO-a, a podredno i primjenom odredaba čl. 161. i čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje ZVDSP) prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženici predaju pokretnina tužitelju.

 

Pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP)

na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Isto tako, nije počinjena ni povreda iz točke 11. i to u onom dijelu gdje bi ovaj sud pazio po službenoj dužnosti jer pravorijek predstavlja podobnu ovršnu ispravu u smislu čl. 29. st. 1. Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 73/17 i 131/20) budući nema nikakve dvojbe o tome koje pokretnine tuženica mora predati tužitelju u posjed, odnosno vratiti, što se više ne ističe u žalbi kao tijekom prvostupanjskog postupka, ali je djelomično ostvarena ta povreda jer presuda ipak ima proturječnosti s obzirom da se opravdano u žalbi navodi da je zaključak suda prvog stupnja da djeca stranaka podupiru iskaz tužitelja o tome da su baš sve utužene stvari u posjedu tuženice u suprotnosti s iskazom sina stranaka B. H. koji određeno i kategorično navodi da su zbog dotrajalosti bačene - kutna garnitura zelene boje, frižider sa škrinjom Apolo, šank s vinotekom, dok je tužitelj odnio - uredsku stolicu drvenu, računalo Philips i pisač Canon portabl, koju povredu će ovaj drugostupanjski sud morati sanirati in fine na temelju svojih procesnih ovlasti. 

 

Nije počinjena relativno bitna povreda procesnog zakona iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 219. st. 1. ZPP-a na koju upire žaliteljica. Naime, u ovom slučaju utemeljenost tužbenog zahtjeva tužitelja ovisi o utvrđenju okolnosti postojanja ugovora o ostavi iz čl. 725. st. 1. i vraćanja pokretnih stvari shodno čl. 731. st. 1. ZOO-a, a kada je tuženica istakla prigovor da je neke stvari tužitelj u međuvremenu preuzeo i da je neke ona bacila zbog dotrajalosti iste predstavljaju tzv. negativne činjenice glede kojih teret dokaza leži na tuženici, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, a tuženica je dokazala da ne može vratiti stvari koje je tužitelj već odnio (uredsku stolicu drvenu, računalo Philips i pisač Canon portabl), te koje stvari je ona bacila zbog dotrajalosti (kutnu garnituru zelene boje, frižider sa škrinjom Apolo i šank s vinotekom) u kom slučaju tužitelj također ne može tražiti vraćanje u posjed već eventualno naknadu vrijednosti dugovanih stvari u smislu čl. 76. ZOO-a.

 

Treba reći da ugovor o ostavi može pravovaljano sklopiti u svoje ime i osoba koja nije vlasnik stvari i ostavoprimac je dužan vratiti stvar njoj, izuzev ako bi doznao da je stvar ukradena, sklapanjem takvog ugovora nastaje obveznopravni odnos koji djeluje između ugovornih strana, a trećih osoba se to ne tiče, time nije isključeno pravo vlasnika da zahtijeva da mu se preda posjed stvari u smislu ZVDSP-a u kojoj parnici pak vrijede druga pravila o teretu dokaza.

 

Dakle, riječ je u ovoj parnici o obvezno-pravnom odnosu stranaka nastalim ugovorom o ostavi pa se glede vraćanja primjenjuje odredba čl. 731. ZOO-a što znači da je ostavoprimac dužan vratiti stvar čim je ostavodavac zatraži.

 

Sporno je i u ovoj fazi postupka da li je žaliteljica neosnovano, odnosno protupravno zadržala pokretne stvari tužitelja i odbila ih predati tužitelju u smislu obveze da poštuje sadržaj ugovora, shodno čl. 160. st. 1. i čl. 9. st. 1. ZOO-a, pa i u dijelu vraćanja stvari jer se i u preostalom dijelu žalbe, u bitnom, ustraje u prigovoru retencije.

 

Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da se tuženica ne može uspješno braniti prigovorom retencije s obrazloženjem da odluka u spomenutom postupku poslovni broj P Ob-584/16 po tužbi tuženice, tamo kao tužiteljice, protiv tužitelja, tamo kao tuženika, o utvrđenju i isplati novčane tražbine ne predstavlja prethodno pitanje za odluku u ovoj pravnoj stvari. Naime, opća pravila o pravu zadržanja, odnosno retenciji (ius retentionis) sadržana su u odredbama čl. 72. do čl. 75. ZOO-a.

 

Kako se nesporno radilo o ugovoru o ostavi tada tuženica nije imala pravo pridržaja (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2454/1995) jer je obveza ostavoprimca temeljem odredbe čl. 725. st. 1. ZOO-a da stvar koju primi od ostavioca čuva i da je vrati kad je ovaj bude zatražio i da tuženica nije ni tvrdila da je imala mogućnost raspolaganja na stvarima koje je nakon poziva da ih preda zadržala pa treba imati u vidu odredbu čl. 73. st. 1. ZOO-a u kojoj je određeno da "vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje", kao što je to ovdje slučaj jer je tuženica očito bila tek puki detentor i na viciozan način došla u posjed spornih pokretna.

 

Stoga je valjalo djelomično uvažiti žalbu tuženice i na temelju čl. 373.a i čl. 368. st.1. ZPP-a odlučiti kao izreci ove drugostupanjske presude, s time da je valjalo potvrditi i odluku o trošku jer je tuženica uspjela tek u neznatnom dijelu zahtjeva (čl. 154. st. 5. ZPP-a) dok je odluka o trošku žalbenog postupka u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a izostala jer nije zatražen trošak žalbenog postupka.

                                         U Zadru, 5. siječnja 2020.

 

                                                                                                                PREDSJEDNICA VIJEĆA

 

                                                                                                                          Katija Hrabrov, v. r.