Broj: Kž 233/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. H. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 7. lipnja 2017. broj Kvm-28/17 (Kzd-3/17), o ukidanju istražnog zatvora i određivanju primjene mjera opreza u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 26. lipnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijano rješenje te se istražni zatvor protiv optuženog M. H. produljuje iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08).

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog R. H. i optuženog M. H., zbog kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. KZ/11, pod točkom I. izreke rješenja, na temelju članka 125. stavka 1. točke 3. ZKP/08 ukinut je istražni zatvor protiv optuženog M. H. te je određeno da se optuženi M. H. ima odmah pustiti na slobodu. Pod točkom II. izreke pobijanog rješenja, a na temelju članka 98. stavka 1. i stavka 2. točke 1. i točke 3. ZKP/08, optuženom M. H. određene su mjere opreza i to: redovitog javljanja Policijskoj upravi zagrebačkoj, policijskoj postaji, P. ... , svakog ponedjeljka i četvrtka u vremenu od 08.00 do 15.00 sati, te zabrane napuštanja prebivališta u Z., dok je pod točkom III. izreke rješenja određeno da će mjere opreza, u slučaju nepridržavanja istih, biti zamijenjene istražnim zatvorom.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se optuženom M. H. odredi istražni zatvor temeljem zakonske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08, odnosno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu na ponovno odlučivanje.

Žalba je osnovana.

Protivno tvrdnjama iz pobijanog rješenja, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, opravdano državni odvjetnik ističe da u odnosu na optuženog M. H. i nadalje postoje razlozi za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08.

Obrazlažući pobijanu odluku prvostupanjski sud navodi da postoji, kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora, osnovana sumnja da je optuženi M. H. počinio inkriminirano mu kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. KZ/11, a koja proizlazi iz potvrđene optužnice, odnosno dokaza na kojima se optužnica temelji, koje je prvostupanjski sud i naveo u obrazloženju pobijanog rješenja. Jednako tako, prvostupanjski sud obrazlaže i razloge temeljem kojih zaključuje da postoje i one osobite okolnosti iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08 koje upućuju na opravdanu bojazan da bi optuženi M. H. boravkom na slobodi mogao ponovno postati nedostupan sudu. Međutim, prvostupanjski sud smatra da se optuženikova opasnost od bijega u konkretnom slučaju može otkloniti i primjenom određenih mu mjera opreza javljanja nadležnoj policijskoj postaji dvaput tjedno te zabrane napuštanja prebivališta. Takav zaključak prvostupanjski sud temelji na činjenici da je optuženik lišen slobode gotovo sedam mjeseci, kao i da je upozoren na dužnost odazivanja pozivima suda te na obvezu obavještavanja o promjeni ili namjeri promjene adrese, smatrajući da je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru uz primljeno upozorenje u dovoljnoj mjeri utjecalo na svijest optuženog u smislu obveze sudjelovanja u postupku te posljedicama nepoštivanja te obveze. Prvostupanjski sud je ujedno imao na umu činjenicu da je optuženikov stric, N. D., u izjavi s javnobilježnički ovjerenim potpisom naveo da optuženik smije živjeti u njegovoj kući, na adresi Z., IV., na kojoj optuženik i ima prijavljeno prebivalište, a uzeo je u obzir i činjenicu da je, unatoč izdanoj tjeralici, optuženi R. H. sudu nedostupan od ožujka 2017., koja činjenica otežava žurno postupanje u postupku, te u konačnici posebno cijenio izričito izraženu volju optuženog M. H. da će se odazivati pozivima suda i da će poštivati mjere opreza.

No, državni odvjetnik u žalbi ispravno ističe da niti do sada nije bilo sporno da prema izjavi optuženikova strica optuženik ima dopuštenje živjeti u stričevoj kući, na adresi u Z., IV. na kojoj optuženik ima prijavljeno prebivalište. S tim u vezi je ujedno potrebno napomenuti da je spomenuta izjava optuženikovog strica datirana 13. siječnja 2017., kao i da je upravo tu okolnost prvostupanjski sud već razmatrao prilikom donošenja odluke od 24. siječnja 2017. broj Kovm-Iz-2/17 (Kovm-1/17) kojom je odbijen prijedlog optuženika za ukidanje istražnog zatvora, a tako i prilikom donošenja odluke od 10. ožujka 2017. broj Kvm-13/17 (Kzd-3/17) kojom je optuženom produljen istražni zatvor, a koje je razloge imao u vidu i ovaj drugostupanjski sud donoseći odluku u povodu optuženikove žalbe na to rješenje, pri čemu je od donošenja te odluke (u travnju 2017.) proteklo nešto više od dva mjeseca, a da u međuvremenu nisu nastupile nikakve promijenjene okolnosti.

Nadalje, pravilno je državni odvjetnik u žalbi naveo da se optuženik više mjeseci skrivao na nepoznatoj adresi i da je 18. studenog 2016. lišen slobode po raspisanoj tjeralici, a radi se o osobi bez državljanstva, na privremenom boravku u Republici Hrvatskoj, koja ničim nije vezana niti za adresu prijavljenog prebivališta u Z., niti za bilo koju drugu adresu u Republici Hrvatskoj, prema čemu je evidentno da se optuženik krio sve do trenutka uhićenja, a u cilju izbjegavanja kaznenog progona. Prvostupanjski sud, naime, u iznošenju svojih razloga ispušta iz vida podatak da je protiv optuženog M. H. još 14. srpnja 2016. bila naložena potraga s mjerom „uhititi“ (a uhićen je tek 18. studenog 2016. po tjeralici izdanoj 21. srpnja 2016.), kao i da je prema policijskim izvješćima od 18. kolovoza 2016. i od 24. kolovoza 2016. utvrđeno da ne stanuje na adresi odobrenog mu privremenog boravka u Z., te da je nova adresa nepoznata. Unatoč tomu je istu adresu sam optuženik potvrdio kao jedinu ispravnu prilikom prvog ispitivanja u svojstvu osumnjičenika. Sve te okolnosti, dakle, upućuju na realno predvidivu opasnost da će optuženi M. H. boravkom na slobodi ponovno pobjeći upravo u cilju izbjegavanja vođenja kaznenog postupka protiv njega.

Kraj takvog stanja stvari, upiranje prvostupanjskog suda da je prilikom donošenja pobijanog rješenja ocijenjena i izričito izražena volja optuženog za odazivanje na pozive suda te njegovo prihvaćanje obveze prijavljivanja promjene adrese i obveze poštivanja mjera opreza, kao i ponovno mu izdano upozorenje na posljedice suprotnog postupanja, ne utječe na daljnje postojanje osobitih okolnosti iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08, kako je prethodno navedeno. Naime, prema odredbama ZKP/08 takvo optuženikovo obećanje („izražena volja“) nije pretpostavka za primjenu mjera opreza, kao što to nije niti predano mu upozorenje o posljedicama drukčijeg postupanja, već ta obveza postoji kao opća dužnost optuženika (kao i svih građana Republike Hrvatske) kako u pogledu odazivanja sudskim pozivima, tako i u pogledu prijavljivanja promjene adrese stanovanja, pa mu se to ne može na ovaj način posebno honorirati.

Osim toga, kod ocjene da će se primjenom izrečenih mjera opreza postići svrha primjene istražnog zatvora prvostupanjski sud uzima u obzir i vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru, kao i nedostupnost optuženog R. H. od ožujka 2017. koja otežava žurno postupanje u postupku. Prvostupanjski je sud, naravno, u dinamici postupanja u postupku dužan imati na umu odredbu članka 122. stavka 2. ZKP/08 te voditi računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora, te pri odlučivanju o mjerama osiguranja optuženikove prisutnosti po službenoj dužnosti paziti da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom (članak 95. stavak 1. ZKP/08). No, razmatrajući značaj svih prethodno navedenih okolnosti, tromjesečna nedostupnost optuženog R. H. i sedmomjesečno lišenje slobode optuženog M. H. koji je pravosudnim tijelima bio nedostupan više od četiri mjeseca, neosnovano su precijenjene u pobijanom rješenju, tako da za sada ne dovode u pitanje poštivanje prethodno citiranih načela u postupanju prvostupanjskog suda.

Stoga, protivno stavu prvostupanjskog suda, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da se utvrđena optuženikova opasnost od bijega za sada ne može učinkovito otkloniti primjenom mjera opreza iz članka 98. stavka 2. točke 1. i točke 3. ZKP/08, već samo primjenom mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08, kako se to ispravno ističe u žalbi državnog odvjetnika.

Slijedom svega izloženoga, na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 26. lipnja 2017.