Broj: Kž-605/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Jasne Pavičić i Sonje Brešković Balent kao članova vijeća, uz sudjelovanje Marine Bobanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. L. zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), rješavajući po žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Splitu i okrivljenog M. L., izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K-1152/13 od 13. ožujka 2017., na sjednici vijeća održanoj 11. srpnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              O d b i j a j u  se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog M. L. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom okrivljeni M. L. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. KZ/11, činjenično opisanog u izreci te presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s tim da je temeljem čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda, pa se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Temeljem čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 dužan je okrivljeni M. L. u roku od 18 mjeseci od pravomoćnosti presude naknaditi štetu oštećenoj N. M. B. u iznosu od 375.000,00 (tristotinesedamdesetpettisuća) kuna, u protivnom se uvjetna osuda može opozvati i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora ukoliko okrivljenik bez opravdanog razloga u roku od 18 mjeseci od pravomoćnosti presude ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri izrečenu mu posebnu obvezu. Temeljem čl. 158. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) okrivljeni M. L. dužan je na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u roku od 18 mjeseci od pravomoćnosti presude naknaditi oštećenoj N. M. B. iznos od 375.000,00 (tristotinesedamdesetpettisuća) kuna. Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 okrivljeni M. L. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka i to iznos od 1.000,00 (tisuću) kuna na ime paušalne svote.

              Protiv navedene presude pravodobno je podnio žalbu okrivljenik po svom branitelju V. L., odvjetniku iz S., uvodno navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, posebnim obvezama, oduzimanju imovinske koristi i o imovinskopravnom zahtjevu. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno podredno da se ista preinači na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe.

              Žalbu je pravodobno podnio i državni odvjetnik zbog odluke o kazni, odnosno, uvjetnoj osudi, te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik osudi na strožu kaznu.

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

              Odgovor na žalbu okrivljenika podnio je državni odvjetnik te predlaže da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana.

              Županijski državni odvjetnik u Zagrebu vratio je ovome sudu spis koji mu je bio dostavljen, temeljem odredbe čl. 474. st. 1. ZKP/08.

              Žalbe nisu osnovane.

Nasuprot tvrdnjama okrivljenika, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o obliku krivnje. Također, izreka presude nije nerazumljiva. Osim toga, optužba nije prekoračena.

Naime, kako je oštećenica u ovom postupku postavila imovinskopravni zahtjev to joj je isti i osnovano dosuđen, s tim da je istovremeno okrivljenik obvezan, a temeljem izričite odredbe čl. 158. st. 1. ZKP/08, da dosuđeni iznos od 375.000,00 kuna naknadi oštećenici. Istovremeno je presudom osnovano okrivljeniku, temeljem izričite zakonske odredbe čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11, prvostupanjski sud naložio kao posebnu obvezu, a uz izrečenu uvjetnu osudu, temeljem odredbe čl. 56. st. 4. KZ/11, da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom, konkretno, da oštećenici isplati iznos koji je i inače obvezan platiti temeljem dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva, jer se u protivnom uvjetna osuda može opozvati, sve imajući u vidu odredbe iz čl. 58. KZ/11. Prema tome, okrivljenik je izrekom presude obvezan da samo jednom plati oštećenici iznos za koji ju je oštetio  i u kojem je ona postavila imovinskopravni zahtjev, te je stoga neosnovana žalbena tvrdnja okrivljenika da je on obvezan na plaćanje dvostrukog  iznosa oštećenici. Na odluku o imovinskopravnom zahtjevu ne utječe ni činjenica, a na koju u svojoj žalbi ukazuje okrivljenik,  da je oštećenici već u građanskoj parnici dosuđen navedeni iznos. Naime, kako je oštećenica u ovom kaznenom postupku postavila imovinskopravni zahtjev o istom se i moralo odlučiti, a kasnije, prilikom naplate tog iznosa, vodit će se računa je li taj iznos oštećenici već plaćen ili nije, te se isti naravno, može naplatiti samo jednom. Zbog svega navedenog, ne postoje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. i 11. ZKP/08 na koje ukazuje okrivljenik u svojoj žalbi. Također, ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, nije utvrđeno ni postojanje drugih povreda odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Nije u pravu okrivljenik ni kad u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje. Nasuprot tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovi njega izveo pravilne zaključke, što je valjano u svim odlučnim činjenicama obrazložio u svojoj presudi. To se posebno odnosi i na činjenicu, a koju je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno utvrdio, da je okrivljenik postupao s prijevarnom namjerom već u trenutku zaključenja ugovora s oštećenicom. Upravo na tu okolnost u pobijanoj su presudi izneseni opširni te, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, valjani i jasni razlozi, a zbog kojih je prvostupanjski sud donio takav zaključak. Ti razlozi su izneseni na više mjesta u pobijanoj presudi, pogotovo na 9. strani  u 4. i 5. odlomku, pa se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja žalitelj na iste upućuje. U svojoj žalbi okrivljenik u bitnome ponavlja navode iz svoje obrane, već ranije iznesene na raspravi, te u bitnome poriče da bi postupao s prijevarnom namjerom. Međutim, takvu je obranu osnovano prvostupanjski sud ocijenio neuvjerljivom i usmjerenom k izbjegavanju kaznene odgovornosti, te u izravnoj suprotnosti s rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka, pa ju slijedom toga osnovano ni nije prihvatio kao vjerodostojnu. Slijedom svega navedenog, činjenično se stanje, suprotno žalbenim tvrdnjama okrivljenika, ukazuje potpuno i pravilno utvrđenim, pa se stoga i pravilnim ukazuje zaključak prvostupanjskog suda kako je s potpunom sigurnošću dokazano da je okrivljenik počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Stoga ga je i osnovano proglasio krivim.

Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio zakon kad je djelo označio kao kazneno djelo prijevare.

Nije u pravu okrivljenik ni kad tvrdi da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu, no s druge strane, nije u pravu ni državni odvjetnik koji tvrdi suprotno. Imajući u vidu po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne okolnosti, a osobito dosadašnju neosuđivanost okrivljenika i njegove obiteljske prilike, no s druge strane imajući u vidu i okolnosti na koje osnovano ukazuje državni odvjetnik u svojoj žalbi, tj. da unatoč verbalno iskazanoj spremnosti da obešteti oštećenicu to do sada nije učinio, stajalište je i ovog drugostupanjskog suda da su kazna zatvora u trajanju od jedne godine, na koju je okrivljenik osuđen, kao i izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja od tri godine, u cijelosti primjereni svim okolnostima počinjenja kaznenog djela kao i ličnosti okrivljenika te da će se njima postići u cijelosti svrha kažnjavanja opisana u čl. 41. KZ/11. Sve to tim više što je okrivljeniku izrečena i posebna obveza da oštećenici u roku od 18 mjeseci naknadi štetu jer će mu se u protivnom, ako bez opravdanog razloga to ne učini, opozvati uvjetna osuda. Zbog svega navedenog, kazna na koju je okrivljenik osuđen kao i izrečena uvjetna osuda te posebna obveza iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11, ne ukazuju se ni prestrogima, kako to tvrdi okrivljenik, niti preblagima, a kako to u svojoj žalbi ističe državni odvjetnik.

              Iz izloženih razloga, a s obzirom da nije utvrđeno postojanje povreda zakona koje drugostupanjski sud povodom žalbe temeljem čl. 476. st. 1. toč. 1. i  2. ZKP/08 ispituje po službenoj dužnosti, temeljem čl. 482. ZKP/08, valjalo je žalbe državnog odvjetnika i okrivljenika odbiti kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 11. srpnja 2017.