Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: 6 UsI-1429/2020-14
Poslovni broj: 6 UsI-1429/2020-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja M. N. iz N. B., kojeg zastupa opunomoćenica J. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Trg Nevenke Topalušić 1, Zagreb (ranije Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske), kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građansko-upravni odjel, Kapucinska 21, radi statusa ratnog vojnog invalida, 4. siječnja 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2671, URBROJ: 522-04/2-13-2 od 26. listopada 2013.
Obrazloženje
Osporavanim rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2671, URBROJ: 522-04/2-13-2 od 26. listopada 2013. oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, KLASA: UP/I-562-02/99-01/481, URBROJ: 519-110-99-2 od 25. kolovoza 1999. i rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, KLASA: 562-02/99-01/15371, URBROJ: 519-08-99-2 od 15. prosinca 1999.
Navedenim rješenjem od 25. kolovoza 1999. tužitelj je priznat ratnim vojnim invalidom V. grupe sa 70% oštećenja organizma (privremeno, do 30. lipnja 1997.), s osnova ranjavanja zadobivenog dana 12. listopada 1993. na „Južnom bojištu“, s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak počevši od 1. studenog 1993. nadalje, a na temelju nalaza i mišljenja Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, broj 124/95 od 20. lipnja 1995., te je u postupku revizije doneseno rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, KLASA: 562-02/99-01/15371, URBROJ: 519-08-99-2 od 15. prosinca 1999. kojim je izmijenjeno navedeno prvostupanjsko rješenje od 25. kolovoza 1999., na način da se prava tužitelju priznaju za stalno, te je u preostalom dijelu na navedeno rješenje dana suglasnost. Kao dokaz navedenom ranjavanju priložena je prijava stradavanja Specijalne postrojbe MORH-a, KLASA: 562-02/97-01/03, URBROJ: 512-21-03-97-1750 od 20. prosinca 1997.
Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja ističući da se isto ne temelji na razlogu kojim se može utvrditi ništavost rješenja sukladno odredbi članka 128. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09., nastavno: ZUP). Naime, članak 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 140/12., dalje: ZID ZOPHBDR/12) predviđa ništavost rješenja o statusu RVI odnosno HRVI iz Domovinskog rata, ako osoba kojoj se priznaje status i pripadajuća prava nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Tužitelj navodi da mu u upravnom postupku nije omogućeno sudjelovanje odnosno izjašnjavanje, o čemu predlaže izvesti dokaz saslušanjem tužitelja. Smatra da je donošenjem osporavanog rješenja zanemareno postojanje valjanog dokaza - prijave stradavanja Specijalne postrojbe MORH-a, KLASA: 562-02/97-01/03, URBROJ: 512-21-03-97-1750 od 20. prosinca 1997. na temelju koje je, a nakon provedenog medicinskog vještačenja, tužitelj priznat ratnim vojnim invalidom V grupe sa 70 % oštećenja organizma za stalno, pri čemu navedena prijava stradavanja predstavlja javnu ispravu koju je izdalo nadležno javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku, te je potpisana od strane tadašnjeg zapovjednika Lj. Ć. i ovjerena pečatom Ministarstva obrane Republike Hrvatske, uslijed čega smatra da se sadržaj iste morao smatrati istinitim. Nadalje navodi da je tuženik morao najprije dokazati da predmetna prijava stradavanja nije izdana sukladno službenoj evidenciji Ministarstva obrane, odnosno da nije potpisana od strane ovlaštene osobe te nije pravilno sastavljena. O navedenim okolnostima predlaže izvesti dokaz saslušanjem svjedoka Lj. Ć. i M. K. Također smatra da tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja nije specificirao dokaze kojima utvrđuje da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Navodi da mu rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, područne jedinice Centar, KLASA: UP/I-562-02/99-01/481, URBROJ: 519-110-99-2 od 25. kolovoza 1999. i Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, KLASA: 562-02/99-01/15371, URBROJ: 519-08-99-2 od 15. prosinca 1999. nikada nisu bila dostavljena te da se stoga nisu niti mogla oglasiti ništavim. Navodi da je na temelju priznatog statusa RVI ostvario i pravo na invalidsku mirovinu. Slijedom navedenog, predlaže sudu poništiti osporavano rješenje.
Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je osporavano rješenje doneseno u postupku primjene odredbe članka 42. stavka 2. ZID ZOPHBDR/12 koji je na snagu stupio 17. prosinca 2012. Navodi da je iz očitovanja Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 22. listopada 2013. (kao i uvida u Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata) utvrđeno da tužitelj nema evidentiranu pripadnost Oružanim snagama Republike Hrvatske, te nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11.), odnosno nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine broj: 108/96. i 23/01.). Ističe da je činjenica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i stradavanja u ovoj upravnoj stvari utvrđena putem pisanih dokaza, pribavljenih od ovlaštenog tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a koje tijelo sukladno zakonu vodi službenu evidenciju o priznatim statusima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (članak 2. i 109. navedenog Zakona). Vezano za tužbene navode glede ranije izdane potvrde o stradavanju, tuženik navodi da potvrda (uvjerenje) koja je izdana na temelju članka 171. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 103/96.) nije upravni akt i nema značenje ni sadržaj rješenja kojim bi mogla steći svojstvo konačnosti, odnosno pravomoćnosti u smislu članka 11.a, odnosno članka 12. toga Zakona, dok je prema članku 164. stavku 3. toga Zakona dopušteno dokazivati da su u ispravi iz članka 164. stavka 1. Zakona, činjenice neistinito utvrđene ili je
sama isprava neispravno sastavljena. Slijedom navedenog, na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR/12 pa tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Budući da u ovom upravnom sporu sud rješava na temelju pravomoćne presude donesene u oglednom sporu, sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 36. točke 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH i 29/17. - nastavno: ZUS) upravni spor riješio bez održavanja rasprave.
U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u spis UsI-1065/18, predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 33. i članka 55. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
Rješenjem ovog suda od 26. rujna 2018., donesenog na temelju odredbe članka 48. stavak 1. ZUS-a, riješeno je da će se predmet ovoga suda poslovni broj: UsI-1065/18 riješiti u oglednom sporu s obzirom da je pred ovim sudom među istim strankama pokrenuto više od deset sporova iste činjenične i pravne prirode.
Nadalje, rješenjem ovog suda poslovni broj: UsI-1211/18-11 od 26. rujna 2018. prekinut je spor koji se pred ovim sudom vodio pod tim poslovnim brojem, zbog oglednog spora koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem: UsI-1065/18, te je ujedno riješeno da će se upravni spor nastaviti kada se pravomoćno okonča citirani ogledni spor.
U predmetu koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem: UsI-1065/18 donesena je presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi oglašavanja ništavim rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 30. srpnja 2013. (točka I. izreke), poništeno je rješenje Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 30. srpnja 2013. (točka II. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 50.000,00 kuna na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe (točka III. izreke) te je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove (točka IV. izreke).
Međutim, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-878/19-4 od 19. svibnja 2020. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena točka I. izreke presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 3 UsI-1065/18-23 od 12. prosinca 2018., dok su poništene točke II., III., i IV. izreke presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 3 UsI-1065/18-23 od 12. prosinca 2018., odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 30. srpnja 2013. te su odbijeni zahtjevi tužitelja za naknadu štete i troška upravnog spora.
Dakle, ogledni spor koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem: UsI-1065/18 dovršen je pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-878/19-4 od 19. svibnja 2020.
Kako su se ispunile pretpostavke za nastavak ovog spora, rješenjem poslovnog broja UsI-1211/2018-13 od 14. prosinca 2020. spor je nastavljen pod gornjim poslovnim brojem.
Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke kao ni za saslušanjem svjedoka M. K. i Lj. Ć., jer nema izgleda da bi izvođenje navedenih dokaznih prijedloga na bilo koji način utjecalo na donošenje odluke u ovom upravnom sporu, te također primjenom odredbe članka 48. stavak 2. ZUS-a i članka 8. ZUS-a.
Valja istaknuti da je Ustavni sud Republike Hrvatske, rješenjem poslovni broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018. obustavio postupak povodom zahtjeva za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR/12, te je odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12. Ustavni sud se nije
upuštao u ocjenu ustavnosti članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12 s obzirom da su prestale postojati pretpostavke za vođenje postupka, odnosno odlučivanje o biti stvari jer je stupanjem na snagu Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17., dalje: ZOHBDR) 14. prosinca 2017. prestao važiti osporeni članak ZID ZOPHBDR-a/12.
Dakle, u vrijeme donošenja osporenog rješenja odredba članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12 bila je na snazi, a Odlukom Ustavnog suda nije ocijenjeno da je ta odredba u nesuglasju s Ustavom RH.
Odredbom članka 42. stavkom 1. ZID ZOPHBDR-a/12 propisano je da je ništavo rješenje o statusu ratnog vojnog invalida, odnosno HRVI iz Domovinskog rata kao i statusu člana obitelji poginulog ili umrlog hrvatskog branitelja, te o pravu na osobnu invalidninu i druge novčane naknade po osnovi oštećenja organizma, odnosno rečenih statusa ako sadržava sljedeću nepravilnost: osoba kojoj se priznaje ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju rješenja iz ovoga članka, nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, br. 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) odnosno nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, br. 108/96. i 23/01.). Prema stavku 2. citiranog članka ZID ZOPHBDR-a/12 o oglašavanju ništavim pojedinačnih rješenja iz stavka 1. ovoga članka, Ministarstvo će donijeti rješenja u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
Odredbom članka 128. stavkom 1. ZUP-a propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5.ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a ne koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, 6.ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
Osporavano rješenje tuženika doneseno je pozivom na citiranu odredbu članka 42. ZID ZOPHBDR/12 i članka 128. stavak 1. točki 6. ZUP-a. Tuženik je utvrdio da je tužitelj najprije prema navedenom rješenju od 25. kolovoza 1999., a potom prema navedenom rješenju od 15. prosinca 1999. ostvario za stalno status ratnog vojnog invalida sukladno članku 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Narodne novine 53/92.), premda nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, te da pripadnici postrojbi Hrvatskog vijeća obrane nisu mogli ostvariti prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 108/96.) koji je tada bio na snazi budući da je tim, a i svim kasnijim zakonima definirano da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova) koji je organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske, te da se status hrvatskog branitelja dokazuje potvrdom Ministarstva obrane, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova. Također, prema članku 2. toga Zakona, HRVI iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj kojemu je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju je zadobio u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili kao zatočenik u neprijateljskom logoru.
Prilikom tog utvrđenja tuženik se poziva na (spisu tuženika priloženo) očitovanje Ministarstva obrane Republike Hrvatske KLASA: 561-01/13-01/5836, URBROJ: 512M2-010301-13-2 od 22. listopada 2013., kao i na Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata prema kojem tužitelj nema evidentiranu pripadnost Oružanim snagama Republike Hrvatske, dakle nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno nema utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u vrijeme stradavanja. Ističe da prijava o stradavanju
od 20. prosinca 1997. izdana od Specijalne postrojbe i ovjerena pečatom MORH-a te potpisana po generalu bojniku Ljubi Ćesiću nije potpisana od ovlaštene osobe i nije izdana u skladu sa podacima sadržanim u službenoj evidenciji.
Prvenstveno valja napomenuti da sud u konkretnom slučaju ne nalazi niti jedan od uvjeta propisanih člankom 128. ZUP-a koje bi osporavano rješenje činio ništavim, budući da je isto doneseno na temelju pravne norme sadržane u posebnom zakonu koja propisuje slučajeve u kojem se, između ostalih, rješenje o statusu RVI-a oglašava ništavim.
Tužbeni navod da tužitelju nikada nisu dostavljena rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, područne jedinice Centar, KLASA: UP/I-562-02/99-01/481, URBROJ: 519-110-99-2 od 25. kolovoza 1999. i Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, KLASA: 562-02/99-01/15371, URBROJ: 519-08-99-2 od 15. prosinca 1999., nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke, pri čemu valja istaknuti da tužitelj kontradiktorno navodi da mu je poznat sadržaj navedenih rješenja jer je, između ostaloga, na temelju istih i ostvario pravo na invalidsku mirovinu.
U odnosu na tužbeni navod o nemogućnosti sudjelovanja valja istaknuti da odredba članka 49. stavak 1. točka 1. ZUP-a propisuje da službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa, što je slučaj u ovoj upravnoj stvari.
Nadalje, tuženik je primjenjujući specijalnu odredbu članka 42. ZID ZOPHBDR/12 pravilno utvrdio da postoji nepravilnost koja je razlog za ništavost citiranih rješenja od 25. kolovoza 1999. i od 15. prosinca 1999., a to je nesudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.
Sud smatra da je temeljni cilj i svrha članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12 bila provođenje postupka primjenom izvanrednog pravnog sredstva radi provjere jesu li statusi i prava stečena prema ranijem Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji stečeni na zakonit način, odnosno jesu li prava stečena sukladno propisima koji su bili na snazi u vrijeme kada su korisnicima ta prava priznata. Tim je posebnim zakonskim ovlaštenjem omogućeno tuženiku intervenirati u ranije stečena prava i to u zakonskom roku od godine dana od dana stupanja na snagu članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12, što proizlazi iz stavka 2. tog članka. Sporna odredba, kao specijalni propis ima svoju legitimnu zakonsku i ustavnu svrhu (zaštita javnog interesa) koja je usmjerena na otklanjanje eventualnih nepravilnosti i zlouporaba, odnosno utvrđivanje nepripadnog ostvarivanja prava na temelju nezakonito stečenih statusa provjerom svih okolnosti na temelju kojih su ona ostvarena, čime se štiti objektivni pravni poredak. Time se javnopravnom tijelu omogućuje da po službenoj dužnosti na temelju posebnog zakona zadire u upravne akte na temelju kojih su stečeni, između ostalih statusi RVI-a i HRVI-a. Pritom je važno naglasiti da je radi zaštite javnog interesa nužno onemogućiti korištenje prava na temelju statusa koja su stečena suprotno zakonskim propisima RH, na temelju isprava koje nisu izdane u skladu sa službenim evidencijama.
Uz navedeno, valja istaći da je prema zaključku sjednice svih sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 13. listopada 2014. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem se u predmetima u kojima je mjerodavan Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09. i 146/10. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) odstupa od dosadašnje prakse prema kojoj se potvrde o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata imaju smatrati važećim sve dok se ne stave izvan snage u zakonom propisanom postupku.
Kako je člankom 42. ZID ZOPHBDR-a/12 kao posebnim zakonom činjenica da osoba nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji izričito propisana kao nepravilnost koja predstavlja razlog ništavosti rješenja o predmetnom statusu RVI-a, a koja odredba je u vrijeme važenja imala svoj legitiman cilj i svrhu, prema ocjeni ovoga suda osporavanim rješenjem donesenim na temelju članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a u svezi navedenog članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12 nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Navedena stajališta izražena su i u pravomoćnoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-878/19-4 od 19. svibnja 2020. koja predstavlja ogledni spor u odnosu na ovu upravnu stvar.
U Osijeku 4. siječnja 2021.
Sutkinja Blanka Sajter v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).